Maja de Strozzi

(Zagreb 19. prosinca 1882. – Rijeka, 26. veljače 1962.)

  • Maja de Strozzi, 1900.Pod imenom Marija markiza Strozzi u školskoj godini 1894./1895. u školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda nalazimo upisanu frekventanticu glasovira kao glavnog predmeta, buduću opernu divu Maju. Rođena u Zagrebu 19. prosinca 1882., na pjevanje se upisala u školskoj godini 1897./1898. kod Mare Schneider. Usporedo je šest godina učila i kod Karoline Norveg-Freudenreich. Sa sedamnaest je priredila prvi koncert u Glazbenom zavodu, s devetnaest je otišla u Beč k tada najslavnijem bečkom vokalnom pedagogu Josephu Gänsbacheru. Postala je njegova „učenica ljubimica“, kako je u autobiografiji Moj životni put opisuje Marko Vušković i nastavlja: „Ona je u Zagreb došla iz Graza, nastupala je kao umjetnica kakvu je Gänsbacher u njoj otkrio i ubirala je uspjehe, koje joj je on predskazivao. Bila je naša najbolja 'Traviata', odlična Butterfly i 'Lakmé'“.

    Maja de Strozzi (Zerlina) – Daniel François Auber, Fra Diavolo, Wiesbaden, 1906.Iz novinskih izrezaka sačuvanih u njezinoj ostavštini razabiremo da je debitirala u Wiesbadenu 1903. kao Marie u operi Oružar Alberta Lortzinga. Točnog datuma nema ali drugi nastup, ili kako ga ona naziva drugi debi, bio joj je u ulozi Rosine u Seviljskom brijaču 2. travnja 1903. Osvrti i kritike bili su uglavnom povoljni. Hvalila se njezina prirodna scenska igra i izražajna mimika te vladanje koloraturnom tehnikom kao i ljepota mezzavocea i piana. Godine 1904. priređuje solističke koncerte, 1905. kao gošća u Schwerinu pjeva Gildu u Rigolettu, a u Wiesbadenu dva paža: Urbana u Hugenotima i Cherubina u Figarovu piru. Kritika ističe kako svojim pjevačkim umijećem i cjelokupnim nastupom zanosi publiku. Slijede Philina u Thomasovoj Mignon, i 1906. Zerlina u Auberovu Fra Diavolu. Za koncert u Pragu 1907. dobiva očaravajuću kritiku kakva će pratiti uglavnom sve njezine buduće nastupe u Zagrebu.

    Maja de Strozzi (Cho-Cho-San) i Boris Papandopulo – Giacomo Puccini, Madame Butterfly, Zagreb, 1910.U Zagrebu je Maja Strozzi prvi put nastupila 10. rujna 1910. kao Rosina. Novine Hrvatsko pravo pisale su 12. rujna: „Slavlje je slavila, bez sumnje, preksinoć gdja. Maja Strozzi, kći naše slavne tragetkinje. Kazalište se potresalo od pljeska i klicanja, da se začas opet uznese sladkoćom njezina grla i laganom koloraturom. Držimo da će se taj glas tek što no rieč razpjevati, jer je ovaj prvi put bio obavijen kao nekom laganom indispozicijom ili tremom. [...] U gdje. Strozzi svaki gotovo glas odaje vrstnu školu. Za nju se može podpunim pravom reći: ona 'znade pjevati'. Uz to je pojava odlična, nešto aristokratsko provejava njezinim kretanjem, igra joj neprisiljena, a iztaknuti treba i čistu vokalizaciju, koja se razabirala da i u valcerskom tempu, kad je pjevala Straussove 'Proljetne zvuke' kao umetak u II. činu.“

    Maja de Strozzi (Cho-Cho-San) – Giacomo Puccini, Madame Butterfly, Zagreb, 1910.Mjesec dana poslije Rozine došla je Cho-Cho-San na reprizi Madame Butterfly. U Obzoru 15. listopada 1910. može se pročitati da je „gdja. Marija Strozzi pjevala Madam Butterfly i utjelovila u sebi prekrasnu zlatnu zaljubljenu japansku djevojčicu, koja se raztapa u beskrajnoj tihoj i bolnoj ljubavi. To bijaše zaista djelo umjetnice višega stila i zaokruženo klasičnom ljepotom umjetnosti i prikazivanja. Gdjica. Strozzi nema velike snage u grlu, ali imade velike čarobne snage u zvuku toga glasa i u otmjenoj umjetnosti njezinoj, koja se očituje u kreaciji male Butterfly. Više se savršene poezije ne može uliti u note, nego što je to ona učinila u onom ..Butterfly sad prokleta – ali ipak – sretna!...“ Kad je u svibnju 1911. na velikom gostovanju zagrebačke Opere u Splitu pjevala Cho-Cho-San, kritičar novina Sloboda hvaleći visoku kvalitetu izvedbe napisao je 10. svibnja između ostalog: „Svima je prednjačila gdja Maja de Strozzi u naslovnoj ulozi. Ugodan, topao i virtuozno školovan glas, koji samo u nižim registrima daje naslućivati neku sjetnu, u ovoj ulozi upravo simpatičnu klonulost, pa vanredna igra, dostojna majke joj, to su svojstva ove uzorne pjevačice, kojima je zanijela općinstvo i izmamila opće odobravanje. Njezina je Butterfly, jedinstveni himnus ljubavi i čežnje, ovjenčan svim čarom njezine pojave, tako, te ostaje upravo nezaboravan.“

    Maja de Strozzi (Gretel (Marica)) – Engelbert Humperdinck, Hänsel i Gretel (Ivica i Marica), Zagreb, 1911.Nakon tragične ljupke japanske gejše slijedila je Gretel u operi Hänsel und Gretel (tako se nazivala opera Ivica i Marica Engelberta Humperdincka) i potkraj godine prva premijera – Gilda u Rigolettu s Ernestom Cammarotom i Markom Vuškovićem pod ravnanjem Srećka Albinija u režiji Ive pl. Raića. Hrvatska sloboda 31. je prosinca 1910. pisala: „A gdja. Strozzi nas je upravo oduševila. Tragika glumačke vještine je u njenom propadanju s umjetnicom, pa bijasmo čisto tronuti od zadovojstva, kada nadjosmo gdju. Strozzi – majku u njezinoj kćerci: u divnoj, rosnoj, od svježine i mladosti drhtavoj graciji njenog kao suza čistog organa i u elegantnoj gospodskoj eleganciji pokreta, njene igre. I fizionomiju svoje majke ima ta puna budućnosti pjevačica, fizionomiju prave markize, ovalnu, izrazitu i burbonsku, dok ljubičaste, za pozornicu kao stvorene oči, majčino nasljedstvo, blistaju kao blaga svjetlost za melodioznost toga odabranoga i blagoslovenog grla.“ Slijedile su Margareta u Faustu, Philina u Mignon i sopranska dionica u prvoj hrvatskoj izvedbi Beethovenove Devete simfonije pod ravnanjem Milana Zune uz partnere Mercedes Valenti, Stanislava Jastrzebskog i Marka Vuškovića, kad je prema Narodnim novinama 30. ožujka 1911. „briljirala krasnom čistom koloraturom“.

    Maja de Strozzi (Violetta Valery) – Giuseppe Verdi, Traviata, Zagreb, 1911.A onda je došao slavni trenutak hrvatske operne povijesti – premijera Traviate i Majina Violetta. Obzor je 11. studenoga 1911. pisao: „Violetta gdje. Strozzi bila je prava rivelacija. Vanredna Violetta radi sladkoće glasa, liepog i iskrenog pjevanja, bolnog i veselog, radi klasičnog prelaza, raznolik talenat, spreman, siguran, od velikog efekta, vanredno interesantna pojava – eto odlika, koje se spajaju u ovoj neizmjerno ćutljivoj, osjećajnoj duši. Njezini ćurlici su presladjani: trilji, piketirane note, koraci agilnosti se izmienjuju kristalnom jasnoćom i bistrinom. U njoj umjetnost pjevanja nalazi hrane u zanosu osjećanja. Svojim je umom i svojom voljom nasliedno plemstvo promienila u najčišće plemstvo umjetnosti. U njoj se glazbeno osjećanje bliešti, njezin je jedan od onih glasova, koji se uvlače, te vrlinom elastičnosti razprostiru se rietkom vještinom.“

    Maja de Strozzi (Olimpija) – Jacques Offenbach, Hoffmannove priče, Zagreb, 1911.Glasoviti književnik Ivo Vojnović (1857-1929), tada dramaturg Kraljevskog zemaljskog hrvatskog kazališta, u zanosu oduševljeja uputio joj je poslije pismo:
     „Slavna i draga Prijateljice! Croce e delizia! – to ste uprav Vi! – Naj dublji duševni bol u najsvijetlijoj kreaciji života i pjesme!
    Takovi mi bjeste uvijek kad Vas na pozornici gledah – a takova ste i sada kad Vas gledam u perspektivi prošlosti i u finome florentinskome posmijehu Vašijeh usta, kroz koja se smiješe Vaši veliki pregji, ovjekovječeni u tajanstvenijem božicama Botticellijevog raja.
    Ako igda usrečiste koga tim posmijehom, primite sada od mene, kog je Vaša slika u srce pogodila, svu harnost tih sretnih nesretnika!
    Ushićen i zahvalan Vašoj velikoj dobroti ljubim Vam dobrostive ruke i ostajem
    Vaš vjerni i odani Ivo Vojnović.“

    Maja de Strozzi (Lakmé) – Léo Delibes, Lakmé, Zagreb, 1912.Maja Strozzi nastavila je nizati nove bisere hrvatske operne reprodukcije. Nakon Olimpije i Antonije u Hoffmannovim pričama i Ines u Meyerbeerovoj Afričanki (tako se tada zvala) došla je još jedna povijesna uloga – Delibesova Lakmé. Narodne novine pisale su 21. ožujka 1912.: „Gdja Maja de Strozzi u naslovnoj ulozi bila je puna poezije i miline. Svojim zvonkim grlom čisto je i savršeno liepo izvela koloraturni dio svoje uloge, a naročito s velikim uspjehom divnu legendu o parijinoj kćeri u drugom činu. I u dramatskom pravcu neočekivano nas je iznenadila pievom i liepom plastikom.”

    Na još jednoj premijeri – Dvořákove Rusalke 18. travnja 1912., prema pisanju Obzora 19. travnja, „Već sama njezina nježna pojava, gracija u svakom kretu, u svakom pomicaju, pa umilan glas, pun osjećajnog drhtanja, zastrt kadikad dahom jakog čuvstva napraviše valjda najsrećniju kreaciju ove opere.” Premijera Lucije Lammermoorske (tako se tada nazivala) 14. ožujka 1913. zaokružila je taj blistav niz najvećih ostvarenja Maje Strozi. Male novine pisale su sljedeći dan: „Njezin glas je kao svileno meko velo koje slušaoca zanosi u lirsko pjesničko raspoloženje, što je slično snu djeteta, kome se ukazuju krasne i nedohvatne slike. Njezina je Lucija bila krasna i u ludilu, bila je nježna, slaba, – tiho smućena – bila je pjesma Majine umjetnosti. Tu se je našla krasota grla i pjesnička umjetnost u zanosnom zagrljaju sa velikim glumačkim umijećem, što ga je Maja baštinila od naše velike umjetnice a svoje majke. Tko hoće da vidi triumf glumačke i pjevačke umjetnosti, slivene u jednu pjesmu, taj mora doći, da vidi Maju Strozzi u ulozi Lucije."

    Maja de Strozzi (Lucia) – Gaetano Donizetti, Lucia di Lammermoor, Zagreb, 1913.Ushićenje publike i kritike dijelio je i njezin prvi zagrebački operni ravnatelj Srećko Albini. Ovako ju je opisao u svojim neobjavljenim zapisima što ih je susretljivošću sina mu profesora Alberta Albinija godine 1970. pripremio dr. Krešimir Kovačević i objavio u časopisu Hrvatsko narodno kazalište, sezona 1970/71, br. 2: „Ako ipak imademo jednu jedinu iznimku, pjevačicu, za ljubav koje je publika uvijek napunila kuću, što god ona pjevala, reći ćemo također hvala Bogu, jer njena osobna privlačivost zvijezde (star) nije potekla toliko od fenomenalnog glasa ili virtuozne kolorature, koliko od plemenitijih uzroka jedne suptilne umjetnosti neodoljivog čara, što samo Francuz znade označiti riječju charme, jedne osobnosti, koja je bila inkarnirani osjećaj, glazba, poezija. Jako toplo čuvstvo, prirođeni charme, to je tajna Majine umjetnosti, a njezina time odgojena tehnika za nju samo sredstvo, kojim je sebi očuvala ono bogodano u profanom svijetu. Kod Maje publika nije pitala, što ona pjeva i kako pjeva – Maju je osjećala. Taj lični čar je tajna njezinog umjetničkog djelovanja, uspjeha i privlačnosti.“

    Maja de Strozzi (Rusalka) – Antonin Dvořák, Rusalka, Zagreb, 1912.Usudili bismo se reći da je u daljoj karijeri Maje de Strozzi prevladavao umjetnički element nad čisto pjevačkim. Odabirala je uloge posve drukčijih karakteristika od prethodnih. Tako je bila Desdemona u Otellu i, kako piše Obzor 11. siječnja 1922., „glumačka strana njene uloge bila je mnogo bolja nego li pjevačka. Njezin je glas uvijek ugodan, lijepo kultivirani, posjeduje odličan akcenat, tehniku disanja itd. Njezina je igra odlična i uvjerljiva, da čovjek mjestimice na one nedostatke sasvim zaboravlja, tako primjerice čovjek rijetko čuje onako lijepo otpjevanu molitvu u 4. činu.“ Sljedile su Lotta (Charlotta) u Wertheru, Tatjana u Evgeniju Onjeginu, Thomasova Mignon. Prema Obzoru 11. listopada 1923. iz pera Luje Šafraneka-Kavića njezina Tatjana „broji medju najbolje što su naši umjetnici u operi stvorili“ i „savršenija se umjetnička kreacija ove uloge teško može zamisliti“. Na prvoj hrvatskoj izvedbi Debussyjeve opere Pelleas i Melisanda 12. prosinca 1923., prema pisanju Novosti 14. prosinca, „S Melisandom je stvorila svoju najbolju partiju. Glas gdje Strozzi upravo je stvoren za Melisandu, a protančani umjetnički ukus, duboko shvaćanje, poezija u izražaju, jedna skroz profinjena igra, puna osjećaja i uvjerljivosti, doprinijeli su, da je gdja. Strozzi kao Melisanda postigla svoj najveći umjetnički uspjeh.“

    Maja de Strozzi, 1913.Maja Strozzi pjevala je i druge uloge, često na prvim hrvatskim izvedbama, premijerama ili obnovama: Nuri u tada popularnoj operi U dolini Eugena d'Alberta (1864-1932), Mimì u La Bohème, Kraljicu u operi Stara pjesma slovenskog skladatelja Viktora Parme (1858-1924), Gospođu Fluth u Nicolaievim Veselim ženama windsorskim, Norinu u Donizettijevom Don Pasqualeu, Svijetlo na praizvedbi 31. svibnja 1930. u baletu s pjevanjem Zlato svoga sina Borisa Papandopula te u prosincu 1930. Serpinu u intermezzu Služavka gospodarica Giovannija Battiste Pergolesija. Na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu 1913. u, prema odjecima kritike, ne baš uspjeloj izvedbi opere La Bohème, prema izvjestitelju novina Sloboda 26. svibnja „jedina je bila gdja Strozzi, koja je svojom savršenom igrom i milim glasom briljirala“.

    Maja de Strozzi (Violetta Valery) – Giuseppe Verdi, Traviata, Zagreb, 1923.Cijelo to vrijeme Maja de Strozzi pjevala je Violettu na brojnim obnovama Traviate. Prigodom obnove opere u ožujku 1917. izvjestitelj Obzora pisao je 14. ožujka da „jučerašnju večer u svojem umjetničkom dnevniku može tri puta precrtati, jer je zaista bila kadra natjerati općinstvo da ju izazove neka 10 – 15 puta. Na takav 'štrapac' odlučujemo se mi tek za jubilarnih večeri izvanrednih umjetnika. Jučer pak nije bilo jubileja, ali je bio triumf Maje Strozzi.“ I dalje opet ushićenje tom njezinom interpretacijom koja je „nakon odulje stanke bila savršenija nego ikad prije“ i hvalospjevi: „Ona je svojom velikom snagom umjetničkog stvaranja donijela posve novih slika i boja i njezina Violetta, kakva je danas zacijelo je najsavršenije djelo što ga može stvoriti umjetnica, stopivši u jednu cjelinu glazbenu i glumačku umjetnost. Jedan stranac koji je zalutao poslovno u Zagreb, rekao je – sjedeći u prvim redovima – kao iznenadjen: 'U tako malom gradu živi tako velika umjetnica'. Meni se sve čini, da gledam tragetkinju Duse, a da slušam Prevostijevu.“ (Talijanska sopranistica Franceschina Prevosti (1866-1938) bila je tada slavljena kao jedna od najboljih Violetta vremena. op.a.)

    Maja de Strozzi (Violetta Valery) – Giuseppe Verdi, Traviata, Zagreb, 1923.No bilo je ponekad i disonantnih tonova, pa je u osvrtu na predstavu Madame Butterfly 6. studenoga 1927. kritičar Hrvatskog prava 12. studenoga uz dužno poštovanje njezinim „odličnim manirama“ ustvrdio da se „glasovni manjak u jednoj operi ipak samom igrom ne da nadomjestiti i pokriti“. Kritičar je bio toliko oštar da je zaključio: „Zato bi nas veselilo, kad bismo mogli gdju kao i gospara Marka [Vuškovića, op.a.] pozdraviti u drami (ako to ide!)“ A i u kritici na Marfu na premijeri Carske nevjeste 1924. diskretno se upozorilo na glasovnu indisponiranost. Veći uspjeh postigla je tada reprizna interpretkinja Zlata Gjungjenac-Gavella.

    Maja Strozzi proslavila je 4. lipnja 1936. 25. godišnjicu umjetničkog rada s Violettom, koju je pjevala bez većih prekida puna dva i pol desetljeća pa ju je uzela kao početak karijere, iako je debitirala 1903. godine. Violettu je pjevala još 1937. na gostovanju Opere u Splitu. Bila je očekivana s velikim zanimanjem. Poetski nastrojen kritičar novina Novo doba napisao je 19. svibnja između ostalog da je „kao nosilac jedne cijele rascvale epohe muzičke i glumačke kulture, nama dobro poznata po svojoj velikoj umjetničkoj tradiciji, još jednom pokušala da uskrisi pred nama svu ljepotu i draži svoje Violette“ i nastavio: „Njen plemeniti, zasjenjeni organ, pun ganutljivosti, čežnje i boli, kao da svojom muklom i tragičnom obojelošću utjelovljuje nesretni lik žene, bolešću i sudbinom shrvane i nagnane na bolno ali veliko odricanje.“

    Maja de StrozziMaja Strozzi je do 1937. godine kao stalni član ili gost bila jedan od stupova zagrebačke Opere. Bila je umjetnica savršene muzikalnosti, virtuozne tehnike koloratura, suvremenog senzibiliteta, istančana osjećaja za stil i rijetka glumačkog dara. Nastupala je i na koncertima. Intimne muzičke večeri u HGZ-u, na kojima ju je pratio drugi suprug Bela Pečić, bile su uzor profinjenog komornog muziciranja i umijeća interpretacije. Toliko profinjenog i impresivnog da joj je Igor Stravinski posvetio četiri skladbe i s njom priredio koncert u Zagrebu. Na inozemnim koncertnim nastupima promicala je djela hrvatskih skladatelja.

    Divili su joj se i književnici. Saul Fitelberg u 37. poglavlju romana Doktor Faustus Thomasa Manna kaže: „Moja prijateljica Mme Maja de Strozzi-Pečić, Hrvatica, danas možda najljepši sopran obiju hemisfera, smatrat će svojom čašću, da pjeva vaše stvari. Stalni pratilac Mme de Strozzi-Pečić preuzet će accompagnement pjesama." Sva je prilika da je ona i „zvonki, slatki mali sopran“ koji Mann spominje u romanu Der Zauberberg (Čarobno brdo). Znameniti Stanislawski nakon što ju je gledao i slušao u Puccinijevoj La Bohème rekao je da je najbolja Mimì koju je ikada čuo i vidio, a Milka Trnina u jednom je društvu izjavila da je po svijetu slušala najveće umjetnice u Traviati ali „Maja Strozzi jača je od sviju, a opera kao da je pisana za nju“.

    Jedna od najfascinantnijih umjetnica hrvatske vokalne umjetnosti Maja (Marija) markiza Strozzi, potomkinja glasovite talijanske plemićke obitelji, kći slavne hrvatske tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi i mati velikoga hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula umrla je u Rijeci 26. veljače 1962. godine.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

portreti