Milena Šugh-Štefanac

(Križevci, 11. rujna 1884. – 9. listopada 1957.)

  • Milena Šugh, 1905.Milena pl. Šugh rođena je u Križevcima u staroj plemenitaškoj obitelji 11. rujna 1884. godine. Njezin otac Žiga, upravitelj ratarnice, poznat kao „stari Šabi“ bio je najpopularniji čovjek u Križevcima, studirao je u Pragu s Augustom Šenoom koji je njega i njegovu suprugu Dragojlu Čeh, Mileninu majku, opisao u svojoj pripovijesti Prijan Lovro – kako čitamo u križevačkoj Novoj Danici br. 4 iz 1933. godine. U Zagrebu se u Hrvatskom zemaljskom glazbenom zavodu 1902. upisala na solo-pjevanje kod Mare Schneider i završila 1905. kod Leonije Brückl. Nastavila je studirati pjevanje u Beču kod Philippa (Filipa) Forsténa (1852-1932), poznatog rumunjskog baritona, koji je slavu poglavito stekao kao dugogodišnji iznimno uspješan profesor pjevanja na bečkom Konzervatoriju. Položila je završni ispit s izvrsnim uspjehom i debitirala u rujnu 1908. u Gradskom kazalištu u Linzu kao Venera u Tannhäuseru. Odmah je angažirana. Upravo je nevjerojatno, našim današnjim opernim pjevačima posve nezamislivo, da je kao početnica u prvoj godini angažmana pjevala već Sieglindu i Brünnhildu u Walküri, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Bertu u Meyerbeerovu Proroku i Rechu (Rachel) u Halévyjevoj Židovki. Nikakvo čudo da je 1909. s radošću prihvatila angažman u novoutemeljenoj Hrvatskoj operi i nastupila u prvoj predstavi njezina trećeg i neprekinutog djelovanja – Nikoli Šubiću Zrinjskom.

    Milena ŠughNikola Andrić napisao je u Narodnim novinama 2. listopada 1909.: „U prvom redu zanimala nas je Križevčanka Milena pl. Šughova. Imposantna dama s liepim i izrazitim ličnim crtama. Dramatska pjevačica odličnih sposobnosti. Donekle nas podsjeća na Milku Trninu. I ona će imati da kod nas inkarnira Elizabete, Elze i Sente Wagnerove. U prvi mah bila je svečanošću momenta i neobičnošću novoga obćinstva kao zauzeta, ali se domala otela, glas joj se izpravio i ojačao, te se u predposljednjem prizoru pri raztanku sa Šubićem podigla na zamjernu visinu, na kakovoj herojsku Evu još nismo vidjeli. Njenoj se umjetnosti i vještini možemo podpuno povjeriti sa punom nadom da će nam njeno grlo prirediti bezbroj savršenih glazbenih užitaka.” Slično je se sjećao Marko Vušković u autobiografiji Moj životni put: „Njen lirsko-dramski sopran bio je prava rijetkost, a osvajala je publiku i svojim junonskim stasom, kao i ljepotom svoga lica, a nas kolege i ljepotom svoje duše. Ta krasna primadona isticala se između nas najvećom kolegijalnošću, u njenom ponašanju nije bilo ni najmanje oholosti. Bila je briljantna Aida, velika kao Senta i najbolja Eva u ‘Zrinjskom’. I ja sam onda bio, zaslugom svojih roditelja i predaka, i stasom i obličjem markantna pojava, pa kad smo nas dvoje nastupali u ‘Zrinjskom’, ona kao Eva, a ja kao Zrinjski, publika je, govorilo se, ‘norela’ (ludovala od oduševljenja).“

    Milena Šugh (Senta) – Richard Wagner, Ukleti Holandez, Zagreb 1909.Milena Šugh nizala je uloge. Ni dva mjeseca poslije Eve pjevala je Sentu na premijeri Ukletog Holandeza s Vuškovićem u naslovnoj ulozi. Hrvatske novosti pisale su 20. listopada 1909. da je kao Senta „nadkrilila samu sebe” i nastavile:”Tek sinoć smo imali prilike upoznati njezine neprocjenive vrline. Glas joj je vanredno obsežan, zvučan, u visini neobično jak i čist kao zvono. Inteligencija i način pjevanja, jasna vokalizacija i otmjena pojava, sve se to koncentrira u njezinoj osobi.” Početkom siječnja 1910. na reprizi Fausta, prema pisanju kritičara lista Pokret 8. siječnja koji se potpisuje inicijalom P., “kako i očekivano, bila je upravo izvanredna. Sjajan njezin opsežan, u visini vanredno čist, jak i simpatičan glas slavio je pravo slavlje. […] Jučerašnjim danom postala je prvom miljenicom naše opere medju zagrebačkim općinstvom. Zadivila me je ne samo svojim ekskvizitnim grlom, već i igrom koja je toli teška u mnogim silnim, dramatskim mjestima. Upravo je u detalju majstorski znala izraditi svoju tešku ulogu. Jednom riječi Margareta iznad svih očekivanja.”

    Milena Šugh-Štefanac (Libuša) – Bedřich Smetana, Libuša, Národni divadlo, Prag, 1916.Zagrebom se pronio glas da Milena Šugh odlazi iz Opere i to se teško prihvaćalo. No ona je nastavila nizati nove uloge pa je već za tjedan dana pjevala Leonoru na premijeri Trovatora. Novosti su 14. siječnja 1910. pisale kako Leonora „potvrđuje naše mišljenje iza Margarete. Ona je lirično-dramatička pjevačica, a manje visoko dramatička. U liričnim partijama postat će glasovita, jer ima prekrasan mehki timbre i rijetku lakoću u koloriranom pjevanju. Kakova bi to Lukrecija i Norma bila!” Ali to nije bila. U ono vrijeme zagrebačka Opera nije pokazivala ni najmanje zanimanje za taj repertoar. Milena Šugh pjevala je Santuzzu u Cavalleriji rusticani i Novosti su 26. veljače 1910. gotovo skočile same sebi u usta kad su nakon izraza oduševljenja „ljepotom glasa i dramske snage shvaćanja gdjice Šugh”, koje su „podigle cijelu predstavu na visoki niveau” napisale kako „bismo skoro ustvrdili, da je Santuzza njezina najpodesnija uloga”.

    Milena Šugh-Štefanac (Milada) – Bedřich Smetana, Dalibor, Národni divadlo, Prag, 1916.U travnju je slijedila još jedna premijera Milene Šugh – Tatjana u Evgeniju Onjeginu, ali oduševljenje je bilo nešto manje pa su Narodne novine napisale 29. travnja 1910.: „Ukoliko gdjici. Šugh nije uspjelo prikazati plahi, sentimentalni karakter Tatjanin, u toliko je znala toj ulozi podati krasnih, zaokruženih tonova, u kojima je ozvanjala punoća i svježina njenog grla.” Milena Šugh krenula je na jednomjesečnu svibanjsku turneju zagrebačke Opere u Dubrovnik, Split i Šibenik i na povratku je pjevala Aidu na premijeri opere. Je li zbog toga što je postalo izvjesno da odlazi iz Zagreba u angažman u Darmstadt ili je stvarno bila izmorena ne toliko brojem nastupa koliko velikim brojem raznolikih uloga tek novu ulogu u njezinu repertoaru nisu ispratili toliki hvalospjevi. Novine Agramer Zeitung kratko su 6. lipnja 1910. napisale da je „bila Aida moćnih glasovnih sredstava i puna dramatske vatre”, dok je Hrvatstvo 7. lipnja pisalo da je „igrom bila slabija, dok joj je glas nekako izmučen – i štrapaciran – što li”.

    Milena Šugh-Štefanac Godine 1910. Milena Šugh otišla je Dvorsko kazalište u Darmstadt. Za vrijeme trogodišnjeg angažmana i niza novih uloga afirmirala se kao izvrsna wagnerijanska pjevačica za koju se zainteresirao i Bayreuth, ali velika trema priječila ju je da se otisne u veću karijeru. U Darmstadtu je surađivala s jednim od najvećih njemačkih dirigenata Erichom Kleiberom. U Darmstadtu je pjevala već spomenute Rechu, Leonoru, Santuzzu i Aidu, dodala Valentinu u Meyerbeerovim Hugenotima, Berthaldu u Lortzingovoj Undini, Ameliju u Krabuljnom plesu, Toscu, Adriana u Wagnerovu Rienziju, Ortrud u Lohengrinu, koja je izazvala oduševljenje mjesnog tiska, kako prenosi zagrebački Ilustrirani kazališni list u br. 9 sezone 1910./1911., kad su Darmstädter Zeitung posebno isticale kako je „sa noćnim prizorom polučila na otvorenoj pozornici buran aplauz” i kako se „već davno nije na tom mjestu visoki i opasni ais čuo sa toliko svježine i čisto odpjevati”.

    Nove uloge u njezinu repertoaru bile su još Klitemnestra u Gluckovoj Ifigeniji u Aulidi, Prva dama Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Grofica u Figarovu piru, Donna Anna u Don Giovanniju, Leonora u Beethovenovu Fideliju te Fricka u Rajninu zlatu i Brünnhilda u Siegfriedu i Sumraku bogova. Udala se za dramskog prvaka Josipa Štefanca (1877-1921) i kao gospođa Milena pl. Šugh-Štefanac u travnju 1912. u Zagrebu je gostovala kao Tosca. Ujesen 1913. pjevala je Ameliju u Krabuljnom plesu, u travnju 1914. Sieglindu na premijeri Walküre, 9. i 10. lipnja bila je Zorka na dvjema svečanim izvedbama Porina i vratila se u angažman. U rujnu 1914. pjevala je Siroticu Maru na praizvedbi opere Lopudska sirotica Vilhara-Kalskog. Nažalost njezin se suprug zbog neizlječive duševne bolesti morao 1914. povući sa scene u 37. godini života. Pritisnuta tim teškim udarcem, 1915. je kao Milena Štefancová otišla na trogodišnji angažman u Národni divadlo u Pragu, u kojemu je i ranije kao gost pjevala na premijerama Ukletog Holandeza, Dalibora, Tosce, Aide, Don Giovannija, Krabuljnog plesa i Tannhäusera. Repertoaru je dodala Smetaninu Libušu i Marinu u Dvořákovu Dimitriju a pjevala je i Sieglindu u Walküri i Leonoru u Fideliju.
    Milena Šugh-Štefanac (Aida) – Giuseppe Verdi, Aida, Zagreb, 1921.
    Od 1918. do odlaska u mirovinu 1927. Milena Šugh-Štefanac bila je prvakinja zagrebačke Opere. Nizala je premijere: 1918. Irmengardu u Porinu, 1919. Jelu u Hatzeovu Povratku i Miladu u Daliboru. Jutarnji list je 1. siječnja 1920. pisao da je „jedan od pozitivnih uspjeha sinoćnje večeri bila kreacija Milade od gdje Milene Šugh. Umjetnica nam je tom svojom kreacijom dala u formi jedan uzvišen bethovenijansko-wagnerovski lik, koji je opet u svojoj biti i prirodi bio prožet velikim i dubokim slavenskim sentimentom.” Raščlanjujući dalje prizor po prizor kritičar zaključuje da je „Svojim pjevačkim virtuozitetom i ljepotom glasa sjala u momentima čistih lirizama i jake dramatičnosti, svladavajući potpuno vrlo napornu Smetaninu kantilenu.” U lipnju 1920. pjevala je Donnu Annu na premijeri Don Juana i Riječ ju je 7. lipnja stavila na prvo mjesto „naročito i prije sviju” jer je „plemenitošću svoga glasa i svoje bogate umjetnosti dočarala iluzije pravih Mozartovskih kantilena”. U lipnju 1920 pjevala je Jenůfu na prvoj hrvatskoj izvedbi Janáčekove opere Njena pastorka a u prosincu 1921. Brünnhildu u Walküri.

    Milena Šugh-Štefanac (Brünnhilda) – Richard Wagner, Walküra, Zagreb, 1921.U međuvremenu je u nanovo uvježbanoj Aidi pjevala naslovnu ulogu i Riječ je 6. svibnja 1921. pisala, da je „to njena najbolja uloga i s njom je pobijedila u Pragu i naišla na neizrecivo odobravanje. Pjevački je pokazala svu ljepotu partiture i izrazila svoju naročitu umjetničku individualnost, a igra joj je bila izdjelana i uvjerljiva.” No tada se i primjećuje da je „imala malo poetski izgled Aide” – bila je već dosta pretila. Slični osvrti prate i njezinu Maršalicu na obnovi Kavalira s ružom 1921. kad uz sve priznanje njezinu pjevačkom umijeću zakjučuju da jednostavno nije za tu ulogu. Nizale su se druge, njezinu vrhunskom pjevačkom umijeću i umjetničkoj osobnosti primjerenije uloge: Prva dama Kraljice noći u Čarobnoj fruli, Charpentierova Louise, Liza u Pikovoj dami, Crkvenjarka u Jenůfi, Jaroslavna u Knezu Igoru, Herodijada u Salomi, Grofica Rosina u Figarovu piru. U veljači 1925. pjevala je Ortrud na premijeri Lohengrina i Milan Graf u Novostima je 17. veljače zapisao da je „mogla kao Ortrud da pokaže svu svoju dramatsku snagu i u II. činu imponirala je svojim organom. ‘Dozivanje bogova’ bilo je nagrađeno pljeskom na otvorenoj sceni.”

    Milena Šugh-Štefanac (Kneginja) – Antonin Dvořák, Rusalka, Zagreb, 1926.Kad je na obnovi Walküre 1926. pjevala Sieglindu Lujo Šafranek-Kavić u Obzoru ju je 12. veljače proglasio „vanrednom interpretkinjom Wagnerovih figura” i dopisao da su njezine kreacije tih likova „dostojne i najvećih pozornica po glasovnim, pjevačkim, glumačkim i stilskim kvalitetama. Ona se je do kraja uživjela u Wagnerovu pjevanu deklamaciju, svaka fraza joj je plastična, svaka riječ razumljiva. Linija njezine kreacije pokazuje neprekidni uspon do nenatkriljivo donesene oproštajne fraze ‘O najviše čudo, božanska djevo’”. Na premijeri Rusalke, kako piše Šafranek-Kavić u Obzoru 4. lipnja 1926., „dodala je galeriji svojih ponosnih, dostojanstvenih, plemenitih gospa novi lik knjeginje” i „svojim superiornim scensko-pjevačkim umjećem uspjela je, da svoj pjevački nimalo zahvalni part iznese izražajno i uvjerljivo.”

    Milena Šugh-ŠtefanacU bogatom repertoaru od više od četrdeset uloga Milena Šugh posebno se isticala kao interpretkinja Wagnerovih likova u rasponu od Adriana u Rienziju do Brünnhilde u Sumraku bogova a Zagreb se poglavito divio njezinoj Senti u Ukletom Holandezu. Milena pl. Šugh pjevala je 27. ožujka Sentu i 31. ožujka 1927. Ortrud, svoje vrhunske uloge, a 1. travnja prisilno je umirovljena. Još je jedanput nastupila, kao Eva u Zrinjskom 24. kolovoza 1930. Povukla se u svoje rodne Križevce, gdje je živjela vrlo povučeno i bavila se gospodarstvom. U Križevcima je i umrla 9. listopada 1957. godine. U povijesti zagrebačke Opere bit će zabilježena kao jedan od njezinih najboljih soprana, velike glasovne ljepote i profinjena pjevačkog i interpretativnog umijeća.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti