Stanislav Jastrzebski

(Lavov, 13. studenoga 1879. ili 1880. – Osijek, 25. travnja 1921.)

  • Stanislav Jastrzebski, 1913.Dana 13. prosinca 1907. u ulozi Lancelota u opereti Lutka (La poupée) francuskog skladatelja Edmonda Audrana (1840-1901) nastupio je 28-ogodišnji tenor sjajna glasa i stasa – Stanislav Jastrzebski. Novosti su ga 14. prosinca opisale: „Mlada, elegantna pojava s otmjenim kretnjama i salonskim manirama. Glas mu je topao, snažan, simpatičan, sa lijepim objamom i opernim timbrom. Mladi Poljak koji je tek mjesec dana članom ljubljanskog kazališta, učinio je na publiku vrlo simpatičan utisak. Mora mu se priznati, on je i izvrstan glumac.“ Novine dalje navode da je u Ljubljani pjevao Romea u Gounodovoj operi Romeo i Julija, da je „liep, mlad, dobar tenorist“ i ističu „snagu i opseg njegova glasa, osobito zvonke i snažne visine“.

    Pravim imenom Szulem Hassman, Jastrzebski je rođen 13. studenoga 1879. ali ne zna se točno je li to bilo u Lavovu ili u Krakovu, a navodi se i 1880. kao godina rođenja. Ni o njegovu se školovanju ništa ne zna osim da je prve uspjehe postigao u Rusiji i Poljskoj. U Zagreb ga je iz Ljubljane doveo veliki, možda i najveći, hrvatski dramski umjetnik, Andrija Fijan, tada intendant Hrvatskog zemaljskog kazališta. Nakon nekoliko gostovanja u operetama, Jastrzebski je u svibnju 1908. stupio u stalni angažman i već 7. studenoga 1908. nastupom u naslovnoj ulozi baruna Trenka na hrvatskoj premijeri istoimene operete Srećka Albinija postao je u pravom smislu riječi zvijezda i, kako je pisala Hrvatska sloboda 9. studenoga, „gotovo nenadmašiv“ tumač Albinijeva opernog junaka. On i Irma Polak ostali su zabilježeni kao idealni Albinijevi protagonisti, a bilo je jasno da je taj atraktivan mladi tenor topla i snažna glasa, kojega je publika s oduševljenjem prihvatila, budući pravi herojski operni tenor.
    Irma Polak (Lidija) i Stanislav Jastrzebski (Barun Trenk) – Srećko Albini, Barun Trenk, 1908.
    Već je u veljači 1909. kao Des Grieux na obnovi Massenetove Manon „krasno i čuvstveno pjevao i temperamentno glumio“, a posve se dokazao na prvoj predstavi novouspostavljene Opere, 1. listopada 1909. kao Mehmed Sokolović u Nikoli Šubiću Zrinskom, u ulozi koja, kako su 15. listopada 1916. zabilježile Primorske novine, „potpuno odgovara njegovome cijelom biću i svoj njegovoj umjetnosti“, u kojoj je „dostatno prkosan, tašt, ohol i silan“. Marko Vušković u autobiografiji Moj životni put ovako ga opisuje: „Naskoro nam se pridružio, prešav iz operete u operu, tenor Jastrzebski, naš dragi „Jazbec“, kako smo ga od milošte zvali. Uvijek svjež, raspoložen i veseo, bio je mnogo voljen od cijelog ansambla. Naturalista u pjevanju, mlad, naobražen, atletskog stasa, klasične ljepote glave, on je na pozornici bio gromoviti heroj, imponirao je vanredno jačinom glasa, a u društvu je bio pun humora, sipao je viceve iz rukava. Kreirao je Otella sa svim onim elementarno užasnim što ovaj Shakespeareov junak u sebi ima kao ratnik, pogotovu kao zaljubljeni suprug u erupciji osvete na koju ga je Jago naveo; kao savršene kreacije pamte se i njegov Pelivan naše gospe i Pedro u U dolini.
    Stanislav Jastrzebski (Sokolović), Tošo Lesić (Sulejman) i Zbor Opere Narodnog kazališta u Zagrebu – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, Zagreb, 1. listopada 1909.
    Vušković, Jastrzebski i Mira Korošec bili su vokalno i scenski dramski temelj na kojemu se zasnivalo sjajno petogodišnje razdoblje djelovanja zagrebačke Opere. Najčešće su nastupali zajedno. Bili su protagonisti dvaju događaja koji su temeljito obilježili hrvatsku glazbu praizvedaba Ognja Blagoja Berse 12. siječnja 1911. i Povratka Josipa Hatzea 21. ožujka. Hrvatske novosti napisale su 23. ožujka 1911.: „G. Jastrzebski bio je prekjučer sjajan, liepo pjevao i savršeno glumio. Uloga Ive mu je jedna od najboljih. Krasno je izradio dramatska mjesta.“ Zajedno su nastupili i 18. rujna 1912. na prvoj scenskoj izvedbi alegorične opere Prvi grijeh Ivana Zajca, u kojemu je Jastrzebski pjevao Adama, na svečanim izvedbama Porina 9. i 10. lipnja 1914. u spomen šezdesete godišnjice smrti Lisinskog te na mnogim prvim hrvatskim izvedbama opera. Jastrzebski je svojim sjajnim i moćnim glasom blistavih visina, izvrsnom vokalizacijom, dobrim fraziranjem i golemom kreativnošću danas nepojmljivom učestalošću nizao velike operne likove.

    Stanislav Jastrzebski (Sokolović) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, Zagreb, 1. listopada 1909.Nakon što je 1909. pjevao baruna Trenka, Des Grieuxa i Sokolovića, nastupio je u Ukletom Holandezu i, kako piše Ustavnost 20. listopada, „prekrasno odpjevao partiju Erika. Majstor u opereti dokazao je i ovaj puta da je majstor u operi“. Slijedio je Don José u Carmen; 1910. pjevao je Fausta, Lenskog u Evgeniju Onjeginu, Radamesa u Aidi, Pinkertona u Madame Butterfly i Pedra u U dolini. U studenome 1910., kako pišu Hrvatske novosti 6. studenoga, „prvi put se podufao na veću partiju“i kritičara je „ugodno, vanredno iznenadio sa svojim Radamesom, jer je „odgovorio sjajno. Njegova romanca bila je upravo krasno odpjevana. [...] Jastrzebskijeva pojava odgovara ulozi hrabrog nenadkriljivog vojskovodje, a njegov snažni jaki tenor zadivio je upravo cielo obćinstvo. Osobito krasan materijal imade taj naš novi tenor u visokim partijama. U srednjim tonovima kano da se više puta izgubi i zaboravi na sladkoću pjevanja, gdje je potrebna, nu to će se s vremenom izgladiti. Kad se je g. Jastrzebski mogao u to kratko doba dovinuti tako velikih partija, odgovorit će svakako u tim malenkostima.“

    Stanislav Jastrzebski (Erik) – Richard Wagner, Ukleti Holandez, 1909.Godine 1911. Jastrzebski je pjevao već spomenute Roberta u Ognju i Ivu u Povratku, Cavaradossija u Tosci, Juranića u Zrinskom i Lohengrina a 29. ožujka sudjelovao je u prvoj hrvatskoj izvedbi Beethovenove Devete simfonije. Oduševljenje njegovim prvim Lohengrinom bilo je nešto manje nego Radamesom. Novosti 17. studenoga 1911. pišu da je „bio dobar 'Lohengrin', koji je, kolikogod je bilo moguće, zadovoljio toj teškoj dramatskoj partiji“. Kritičar ističe „nekoja dramatska mjesta, u kojima je pjevanjem i igrom zadovoljio“, a izvjestitelj Hrvatske 17. studenoga primjećuje da se „izprva borio s tremom, ali je od čina do čina sve ljepše pjevao“, a „u prvoj slici trećega čina uznio je obćinstvo.“

    Jastrzebski je 1912. dodao repertoaru Vasca da Gamu u Afrikanki, Manrica u Trubaduru, Kneza u Rusalki, Turiddua u Cavalleriji rusticani i Canija u Pagliaccima koje je pjevao iste večeri, Hoffmanna u Hoffmannovim pričama, Tannhäusera, i Jeana u Massenetovoj operi Pelivan svete gospe. Hrvatski pokret smatrao je 4. travnja 1912. da „nas je ostavio kao pjevač hladne“ jer „ima premalo otmjenosti za ulogu Manrica“ i „ne pozna belkanta“ ali je „strettu sretno otpjevao“. Kao Tannhäuser je, prema izvjestitelju Hrvatske 30. studenoga 1912., „još više proniknuo u Wagnera“ te je „opaziti da je posvetio mnogo mara igri, pa je u nekim momentima, a naročito u trećem činu kad priča svoj put u Rim, postigao puno efekta. S glasovne strane takodjer je uložio sve, da ovu težku i napornu partiju izvede neoslabljeno do kraja. On je pače postepeno rastao od čina do čina.“

    Stanislav Jastrzebski (Lenski) – Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin (?), 1910.Jastrezbski je nastavio nizati uloge: 1913. Petra u operi Kći mora (izvorno Liebesketten – Ljubavni okovi) Eugenea d' Alberta, Hermana u Pikovoj dami, Asada u Goldmarkovoj Kraljici od Sabe i Otella. Na gostovanju zagrebačke Opere u Splitu, prema pisanju lista Sloboda 19. svibnja 1913., kao Herman „bio je vrlo dobar te je svoju napornu partiju odpjevao onako kao što on, koji posjeduje onakav jak, a ujedno milozvučni glas, to može“. U osvrtu na premijeru Otella kritičar Agramer Tagblatta pisao je 2. prosinca 1913. da je „donio potreban glasovni kapital za naslovnu ulogu i znao je jučer držati publiku u napetosti i kao glumac. U svakom slučaju brižljivo izneseno postignuće sa živim učinkom.“ Godine 1914. Jastrzebski je pjevao Samsona u Samsonu i Dalili, Siegmunda u Walküri i Porina. Nek su kritičari Samsona ocijenili njegovom dotad najboljom ulogom. Za Siegmunda na reprizi Walküre, Narodne novine su 30. travnja 1914. napisale da je bio slobodniji nego na premijeri te je „propjevao svojim krasnim tenorom, osobito u divnom ljubavnom prizoru na koncu 1. čina“, dok je cjelokupni tisak posve šturo izvjestio o izvedbenim kvalitetama predstava Porina smatrajući da im nije bila posvećena dužna pozornost kakvu njezin autor zaslužuje. Pedantni austrougarski statističari zabilježili su u izdanju Pet godina hrvatskog kazališta 1909.-1914. da je Jastrzebski 274 puta nastupio u operi i 39 u opereti, ukupno, dakle, 313 nastupa u pet sezona. Ne treba smenuti s uma da je u razdoblju između 1910. i 1913. zagrebačka Opera iznimno aktivna na gostovanjima. Poduzimaju se velika gostovanja u Dalmaciji – u Dubrovniku, Splitu i Šibeniku, zatim u Ljubljani, Opatiji, Sarajevu i Beogradu, i na njima je Jastrzebski prvi tenor.

    Stanislav Jastrzebski (Pinkerton) – Gaicomo Puccini, Madame Butterfly, Zagreb, 1910.Nakon što je otpjevao glavninu svojih velikih uloga, početkom sezone 1914./1915. Jastrzebski je krenuo na usavršavanje u Beč. U Zagrebu je nastupio kao Georges Frippon u Albinijevoj Bosonogoj plesačici, Flageolet u Zajčevoj Boissyskoj vještici i Janko u Prodanoj nevjesti, kojega je ostvario uz već amblemsku Mařenku Irme Polak pa su Narodne novine 15. studenoga 1915. pisale da je bio „doista vrlo uspjeli Janko“ i „ugodno se dojmilo uspješno nastojanje g. Jastrzebskog, da ekonomski raspolaže glasom, pa su mu zato kantilene bile i od estetskijega dojma“. Možda je nakon povratka iz Beča njegov glas izgubio ponešto na svježini sam je smatrao da više nije imao prijašnji sjaj ali njegovo umijeće interpretacije zacijelo je postalo profinjenije pa se mogao prihvatiti i za njega do tada neuobičajene zadaće uloga karakternog tenora. Tako je 15. svibnja 1915. bio prvi hrvatski Herod u Salomi i Obzor je 16. svibnja pisao: „Irud gosp. Jastrzebskoga bio je figura plastična, groteskna na časove u momentima gdje izbija anormalna duševnost, simpatična u izlivima lirskim (dozivanja Salomino).

    Stanislav Jastrzebski (Radames) – Giuseppe Verdi, Aida, 1911.Sve teškoće naporne te partije, koja uza to obiluje vokalnim ljepotama, svladane su zamjernim pjevačkim umijećem i sigurnom muzikalnom kulturom.“ Zacijelo kruna njegova djelovanja bio je Tristan na prvoj hrvatskoj izvedbi Tristana i Izolde 29. lipnja 1917. uz odličnu vagnerijanku Viku Engel pa su Narodne novine 30. lipnja napisale: „Tristan g. Jastrzebskoga bio je isto tako odličan. U 1. činu na oko reserviran, ali u stilu njemačke opere. U velikom ljubavnom dvopjevu u 2. činu isto tako. No, u 3. činu, kulminaciji, bio je upravo sjajan.“ Jastrzebski je pjevao Vukmira u obnovljenom Zajčevu Banu Legetu 2. prosinca 1917. kada je buduća znamenita Viorica Ursuleac pjevala Lovicu i počinjala karijeru. Kad je ljeti 1918. zagrebačka Opera priredila veliko gostovanje u Trstu, Marko Vušković kod Jastrzebskog je primijetio „nakon godine dana izvanredan napredak. On je svoj ocijelni tenor znao upotrijebiti lakoćom, bez napora, te mu je nizina i sredina zaobljeno zvučila.“ U rujnu 1918. Jastrzebski je pjevao Porina u nanovo uvježbanoj izvedbi opere no taj mu se nastup nije posrećio. Tisak navodi da je bio indisponiran. Bio je prvi hrvatski Šujski u Borisu Godunovu izvedenom 23. prosinca 1918. godine.

    Irma Polak (Lidija) i Stanislav Jastrzebski (Barun Trenk) – Srećko Albini, Barun Trenk, 1908.A onda su nastale nesuglasice s upravom Kazališta i Jastrzebski je pomalo ogorčen u sezoni 1919./1920. otišao u Osijek. Bio je oduševljeno primljen. Osvajao je svojim Trenkom i Hoffmannom koji je „pobudio u nama mnogo radosti i razdragane veselosti“, kako piše izvjestitelj novina Jug 25. studenoga 1919. Repertoaru je dodao Eleazara u Halévyjevoj Židovki. Uskoro se razbolio od teške i neizlječive bolesti no umro je nenadano od tifusa 25. travnja 1921. Umjetnik neobuzdane životne snage, čvrste volje da uspije, velike energije i nadasve iskrenosti proživljenih osjećaja, punokrvan glumac, miljenik ljepšeg spola koji je upravo hrlio u kazalište kad je njime prosipao svoj sjajan, muževan herojski tenor, umro je iscrpljen i sam. Tuga u Osijeku i Zagrebu bila je velika. „Nije on savršen. Nitko nije savršen. Nije on potpun. Ali daje potpuno.“ – napisale su Primorske novine 15. listopada 1916. I doista, Jastrzebski nije bio savršen ali uvijek je davao cijeloga sebe da postigne taj cilj i u potpunom davanju brzo se iscrpio. Njegovo sjajno zagrebačko razdoblje trajalo je tek desetak godina ali je bio jedan od najomiljenijih glazbeno-scenskih umjetnika u cijeloj povijesti zagrebačke Opere i ulazi u najuži krug onih koji su je najtrajnije obilježili. Bio je njezin prvi veliki pravi rasni dramski tenor.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2015.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti