Blaženka Krnic (Beatrix Kernic-Göhring)

(Glina, 2. rujna 1870. – Hannover, 15. svibnja 1947.)

  • Blaženka Krnic (Beatrix Kernic-Göhring)

    Blaženka Krnic rođena je u Glini 2. rujna 1870. u časničkoj obitelji Ivana Nepomuka Krnica i Vinke rođene Wendl kao najstarija od devetero djece. Najmlađa sestra, Ančica, bila je prvakinja hrvatske drame. Nakon građanskih škola u Kostajnici, Petrinji i Zagrebu stekla je glazbenu naobrazbu u školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu, gdje je učila glasovir kod Milana Fabkovića i pjevanje kod Emanuela Simma, Mare Kiseljak i Ivana pl. Zajca. Kao iznimno nadarenoj učenici Zajc joj je omogućio debi na sceni s nenavršenih osamnaest godina, 26. svibnja 1888. u ulozi Germaine u komičnoj operi Korneviljska zvona francuskog skladatelja Jean-Roberta Planquettea i odmah je uputio na usavršavanje na bečki Konzervatorij kod profesora Johannesa Ressa. Konzeratorij, kojemu je na čelu bio glasoviti Joseph Hellmesberger (1828-1893), dodijelio joj je u posljednjoj godini studija vlastitu stipendiju. Završila je studij s diplomom i novčanom nagradom kao najbolja polaznica.

    Blaženka Krnic (Beatrix Kernic-Göhring), foto: Katharina CuliéJoš dok je studirala, gostovala je nekoliko puta u Zagrebu. U siječnju i svibnju 1892. pjevala je jednu od svojih najpoznatijih uloga – Rose (u Zagrebu Ruže) Friquet u komičnoj operi Pustinjakovo zvono Aiméa Maillarta, a onda je preko Bratislave, gdje je nastupila kao Siebel u Faustu, otišla u angažman u Operu u Leipzigu i, kako izvješćuju novine Agramer Tagblatt 25. listopada 1892., debitirala je u „prvom muzičkom gradu Njemačke“ kao Ännchen u Strijelcu vilenjaku. List napominje da dolazi na mjesto Paule Mark (1869-1956), ljubimice publike, koja odlazi u bečku Dvorsku operu. List prenosi i Die neueste Nachrichten, koje smatraju da ima „moćan mezzosopran“, ali joj spočitavaju „pretjeranu uporabu vibrata“. Prosvjeta u br. 15. i 25. iz godine 1893. piše o njezinu uspjehu kao Marzelline u Fideliju. U kolovozu 1894. pjevala je naslovnu ulogu u Lortzingovoj Undini. Leipziški tisak naziva je „omiljenom soubrettom“ te ističe njezinu inteligenciju. U ožujku 1895. u Zagrebu je gostovala kao Marica u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, a 1896. nastupila je kao Marica u Humperdinckovoj operi Ivica i Marica. Kritika ju je obasipala superlativima i s divljenjem iznijela podatak da je u četiri godine angažmana u Leipzigu pjevala 53 uloge i postala najvažniji član leipziške Opere te „kazališna uprava imade svaki put, kada gdjica Kernic pjeva, razprodanu i punu kuću“.

    Godine 1897. Blaženka Krnic otišla je u angažman u Dvorsku operu u Münchenu i udala se za odvjetnika i pjesnika dr. Edwarda Göhringa. Tu je počelo sjajno razdoblje njezine karijere. Godine 1899. nastupila je na Bayreuthskim svečanim igrama kao Eva u Wagnerovim Majstorima pjevačima. Ulogu je pripremila s Wagnerovom udovicom Cosimom. Plavokosu hrvatsku sopranisticu, kako vrlo opširno prenosi Agramer Tagblatt, njemački kritičari smatrali su „pravim zgoditkom“ za Igre i u svim su pojedinostima opisivali njezinu kreaciju tog „najpoetskijeg“ Wagnerova lika. Bili su oduševljeni ostvarenjem „najmlađe zvijezde münchenske Dvorske opere“. Postigla je veći uspjeh od Milke Trnine, koja je iste godine u Bayreuthu pjevala Kundry u Parsifalu. Zanimljivo, ni jedna ni druga nisu ponovno nastupile u Bayreuthu. Blaženka Kernic-Göhring stekla je 1900. naslov Kraljevske bavarske komorne pjevačice.

    Blaženka Krnic (Beatrix Kernic-Göhring)Za razliku od niza hrvatskih pjevača – riječ je uglavnom o pjevačicama – koji su na vrhuncu slave vrlo rijetko ili nikada nastupali u Hrvatskoj, Blaženka Krnic redovno je gostovala u Zagrebu i sve uloge pjevala na hrvatskom, što se tada vrlo cijenilo. Redovito je pjevala svoju slavnu Rose Friquet, a u veljači 1900. nastupila je i kao Margareta u Faustu, Lola u Cavalleriji rusticani i Nedda u Pagliaccima. Agramer Tagblatt najavio ju je 3. veljače 1900. kao „jednu od prvih zvijezda Dvorskog kazališta u Münchenu“, a 9. veljače napisao je da se predstavila kao „cjelovita umjetnica“, da joj je „igra lišena šablone, elegantna i originalna“ i na kraju dodao da „nije badava djetinjstvo provela na Ribnjaku gdje je slušala slavuje i sama postala slavuj“. Milan Grlović pisao je u Narodnim novinama 2. veljače da je kao Rose Friquet pokazala „uz virtuoznost, skromnost i prirodnost“. Raspisao se nakon Margarete 5. veljače. Smatra da je „rodjena za lagji genre“, da je „dražestna osoba“ i da ima „srebrno gibko grlo i živahni temperamenat“ te da je to uloga „koja zapravo leži izvan njezine dosadašnje umjetničke sfere“. Istaknuo je njezine „velike crne oči i bakreno rujne pletenice“ i ustvrdio da je „divno shvatila Margaretin karakter“ i „kao pjevačica pokazala neobično fin ukus“ pa je „dojam bio poetičan i dubok“, a kao Lola pokazala je „sve, krasnu vokalizaciju i čistoću hrvatskog izgovora“ (6. veljače).

    U prosincu 1901. Blaženka Krnic ponovno je nastupila u Zagrebu kao Dot u tada popularnoj operi Cvrčak za ognjištem Karla Goldmarka prema Dickensu, a 11. prosinca bila je Marija na hrvatskoj premijeri Donizettijeve opere Kći pukovnije. Hrvatska je 11. prosinca pisala da je kao Dot pokazala „uviek svjež i mio glas“, da joj je „žustra igra, nešto odviše u stilu njemačke afektacije“ te da „zanosi publiku temperamentnim pjevom i igrom“, a 17. prosinca da je kao Marija demonstrirala „izvrstnu školu, sigurnost, preciznost, tehničku vještinu, pravu umjetničku dušu, fini takt, moć karakterizacije, fino nuancirano pjevanje“ te da „ima moć da elektrizuje publiku“.

    Blaženka Krnic (Beatrix Kernic-Göhring) kao Carmen, 1903.Iz Münchena je Blaženka Kernic otišla na angažman u Frankfurt. U travnju 1907., kada se proslavljala 75. obljetnica života Ivana pl. Zajca i njegov 1000. opus, u Zagrebu je pjevala Evu i Glad u koncertnoj praizvedbi njegove alegorijske opere Prvi grijeh. U Zagrebu je 16. travnja 1909. nastupila kao Massenetova Manon sudjelujući na proslavi 15. obljetnice umjetničkog rada Nikole Fallera, dirigenta iznimne važnosti u razvoju hrvatske operne reprodukcije. Pokret je 17. travnja naziva „sjajnom umjetnicom“ i hvali njezinu „pozorišnu pojavu, živo i vatreno oko, temperamentne geste, snažan i zvučan glas, čarobno pjevanje i predavanje“. Dana 2. listopada 1913. pjevala je sve tri glavne ženske uloge, Olimpiju, Giuliettu i Antoniju u Hoffmannovim pričama, a 7. listopada Bizetovu Carmen. Hrvatski pokret napisao je 3. listopada da je „njezin sopran još i danas u svim položajima jak i zvučan, izvrsno školovan te u tančine izradjen“ i istaknuo njezinu „uzorno čistu vokalizaciju“. Od 1912. bila je u angažmanu u Hannoveru, u kojemu se 1923. ulogom Gospođe Fluth u Nicolaievoj operi Vesele žene windsorske oprostila od pozornice i prihvatila mjesto profesorice pjevanja na tamošnjem Konzervatoriju. U Zagrebu je 1924. režirala Mozartov Figarov pir i priredila koncert popijevaka, ali kritika je nije najbolje ispratila.

    Blaženka Krnic od operne je subrete prešla u dramski, pa čak i mezzosopranski fah. Repertoar joj je bio velik i raznolik, od Adele u Šišmišu preko uloga u Mozartovim operama koje je tumačila savršenom stilskom profinjenošću, preko Selike u Afrikanki, Thomasove Mignon, Venere u Tannhäuseru, Anite u Massenetovoj Djevojci iz Navarre, Santuzze u Cavalleriji rusticani, Tatjane u Evgeniju Onjeginu do Straussove Salome. Sve njezine do sada citirane kvalitete te „prodoran glas velikog opsega i putene zvonkosti kojemu se ne bi mogao poreći stanovit altovski tembar“ kao i „besprijekornu ujednačenost glasovnih položaja“ navodi i Ludwig Eisenberg u svojemu Velikom biografskom leksikonu njemačkih pozornica u 19. stoljeću.

    Blaženka K(e)rnic, smjerna i skromna, miljenica publike i kritike, jedna je od najvećih umjetnica hrvatske operne scene koje su se potvrdile i na inozemnim pozornicama. Kulturni Zagreb odužio joj se akademijom u Velikom kazalištu 3. studenoga 1940. Predsjednica odbora bila je velika Trnina. Blaženka Kernic-Göhring umrla je u Hannoveru 15. svibnja 1947. godine. Njezin je glas sačuvan u izdanju 100 godina Bayreutha na CD Reparatur Maschinen. Kao Beatrix Kernic pjeva Solvejginu pjesmu iz Peer Gynta.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti