Giorgio Surian

(Rijeka, 21. listopada 1954.)

  • Giorgio Surian (Rijeka, 21. listopada 1954.)Jedan od naših rijetkih pjevača koji su ostvarili respektabilnu međunarodnu karijeru je Giorgio Surian. Rođen je kao Đorđo Surjan 21. listopada 1954. u Rijeci, u kojoj je prvu glazbenu naobrazbu stekao kod poznate riječek mezzosopranistice Nade Auer-Rebba (1908-1987). Studirao je na Muzičkoj akademiji u Ljubljani i Konzervatoriju u Trstu i Padovi. Od 1. prosinca 1976. do 30. studenoga 1978. bio je član Opere Narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci. Debitirao je 1977. kao Sulejman u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca.

    Uskoro je na premijeri Verdijeve opere Moć sudbine u ožujku 1978. u ulozi Oca gvardijana skrenuo na sebe pozornost vrlo lijepim glasom verdijanskog opsega i boje i velikom muzikalnošću. Godine 1978. bio je finalist natjecanja Voci Verdiane u Bussetu, što ga je dovelo u milansku Scalu gdje se usavršavao u njezinoj opernoj školi (Corso di perfezionamento per Artisti lirici del Teatro alla Scala) kod znamenitih pjevača Gine Cigne (1900-2001) i Tita Gobbija (1913-1984).

    Prva premijera Đorđa Surjana u Verdijevoj operi <em>Moć sudbine</em>, Narodno kazalište „Ivan Zajc“ u Rijeci, 4. ožujka 1978. Nakon što je pjevao na koncertu sudionika Opernog studija sad već kao Giorgio Surjan, 14. rujna 1979. nastupio je kao jedan od solista u Beethovenovu oratoriju Krist na maslinovoj gori. Postupno je ulazio u repertoar pjevajući manje uloge na reprizama novih produkcija (Budda u Brittenovu Albertu Herringu 4. siječnja 1980.), sudjelujući na praizvedbama novih djela (Gerasimyc u Il sosia Dvojnik Flavija Testija (1923-2014) prema Dostojevskom). Dana 30. prosinca 1982. nastupio je nakon Nikolaja Gjaurova (1929-2004) na zadnjim dvjema predstavama premijerno postavljenog Verdijevog Ernanija za otvorenje sezone pod ravnanjem Riccarda Mutija (1941.) u režiji Luce Ronconija (1933-2015). Pjevao je veliku basovsku ulogu Silve. Slijedila je Rossinijeva Petite Messe solennelle 1983., pa velika uloga Pagana na posljednjoj predstavi Verdijevih Lombardijaca 1984. pod ravnanjem Gianandree Gavazzenija (1909-1996), Banquo na dvjema zadnjim predstavama Verdijeva Macbetha 1985. i naposljetku 9. rujna iste godine prava velika premijera – Don Prudenzio u Rossinijevu Putu u Reims pod ravnanjem Claudija Abbada (1933-2014) s najvećim pjevačima toga vremena.

    U siječnju 1986. Surjan je dijelio Pagana s tada vrlo poznatim gruzijskim basom Paatom Burchuladzeom (1955.). U ožujku 1986. pjevao je grofa Rodolfa u osam predstava Bellinijeve Mjesečarke pod Gavazzenijevim ravnanjem nakon devet koje je otpjevao Bonaldo Giaiotti (1932-2018). Na premijeri Figarova pira 10. lipnja 1987. pod Mutijevim ravnanjem u režiji Giorgia Strehlera (1921-1997) pjevao je Bartola. U La Bohème u glasovitoj režiji Franca Zeffirellija (1923-2019) u lipnju 1988. bio je jedini Colline. U jesen 1988. ansambl Scale krenuo je na turneju u Japan. Surjan je bio jedini Lorenzo u Bellinijevim Capuletima i Montecchima pod Mutijevim ravnanjem i jedini Colline u La Bohème pod ravnanjem Carlosa Kleibera (1930-2004) s Mirellom Freni (1935-2020). Sljedeći nastup u Scali mu je na otvorenju sezone 1988/1989. u ulozi Gualtiera u Rossinijevu Guglielmu Tellu. U ožujku 1989. pjevao je u Mozartovoj Velikoj misi u c-molu pod Mutijevim ravnanjem, u svibnju je bio Wurm u Verdijevoj Luisi Miller, u listopadu je s ansamblom Scale krenuo na gostovanje u Boljšoj teater.

    Naslovnica CD-a Mozartova <em>Idomenea</em>, 1981.

    Naslovnica CD-a Händelove <em>Agrippine</em>, 1983.
    Naslovnica CD-a opere <em>Žena s jezera</em> Gioachina Rossinija s podjelom uloga, 1992.Naslovnica CD-a opere <em>Nina o sia La pazza per amore</em> (<em>Nina ili Luda od ljubavi</em>) Giovannija Paisiella, 1993.

    U ožujku 1990. na premijeri Mozartova Titusa pod Mutijevim ravnanjem pjevao je Publija, u lipnju je bio Tomski na premijeri Pikove dame pod ravnanjem Seijija Ozawe (1935.) s tada vodećim ruskim tenorom Vladimirom Atlantovim (1939.) i Mirellom Freni. Na koncertu u povodu 200. godišnjice Mozartove smrti bio je solist u njegovu Requiemu pod Mutijevim ravnanjem. Sudjelovao je u dvjema premijerama 1992. pod Mutijevim ravnanjem - Gluckovoj Ifigeniji na Tauridi i Rossinijevoj Ženi s jezera u kojoj se okupila ekipa vrsnih rossinijevskih pjevača Amerikanaca - Rockwell Blake (1951.), Chris Merritt (1952.) i June Anderson (1952.). Ta je vrlo uspjela predstava objavljena na CD-u.

    Naslovnica CD-a opere <em>Ifigenija na Tauridi</em> Christopha Willibalda Glucka, 1993.Naslovnica CD-a opere <em>Istarska svadba</em> Antonija Smareglije, 2001.
    Naslovnica CD-a Verdijeve opere <em>Lombardijci u prvoj križarskoj vojni</em>, 2002.4.	Naslovnica CD-a opere <em>Povratak mornara</em> Franza von Suppéa s ansamblom opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, 2017.

    Surjan je stekao međunarodni ugled, ali njegova povezanost sa Scalom je ostala. Velike gramofonske tvrtke počele su ga tražiti, poglavito za manje uloge bassa cantante. Nalazimo ga na snimkama Bellinijeve opere Bianca e Faliero, Mozartova Idomenea, Verdijeva Stiffelija i opere Moć sudbine, Donizettijeve Marije di Rudenz, Rossinijeva Puta u Reims, Meyerbeerova Roberta Đavla, Händelovih Agrippine i Orlanda, Nine o sia La pazza per amore Giovannija Paisiella (1740-1816), Gluckove Iphigénie en Tauride, Istarske svadbe Antonija Smareglije (1854-1929).

    Patrizia Ciofi (Susanna) i Giorgio Surian (Figaro), Wolfgang Amadeus Mozart, <em>Figarov pir</em>,  Maggio Musicale Fiorentino 2003.

    Kao Giorgio Surjan, a zatim Giorgio Surian nastupao je na velikim svjetskim scenama, uključujući njujorški Metropolitan (Basilio u Seviljskom brijaču) i Bečku državnu operu (Basilio, Don Prudenzio na sjajnoj premijeri Rossinijeva Puta u Reims pod ravnanjem Claudija Abbada te Raimondo u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor i grof Walter u Verdijevoj Luisi Miller u ciklusu Verdi). No poput većine basova s visoko razvijenim visokim registrom i naglašenim smislom za kreativnost, ubrzo je posegnuo za interpretativno izazovnijim fahom dramskog baritona.

    Pjevao je između ostalih Escamilla u Carmen, Amonasra u Aidi, četverostruki lik demona u Hoffmannovim pričama (Opera u Nici, 2009.) i Wagnerova ukletog Holandeza. Mogao je to zahvaljujući nevjerojatnom rasponu glasa, pa je ostvario više od 160 vrlo različitih basovskih i bas-baritonskih uloga, snimio petnaest nosača zvuka za velike diskografske kuće te deset DVD opera. Suvišno je dodati da je nastupao pod ravnanjem najvećih dirigenata, u režiji najpoznatijih svjetskih redatelja i s najvećim pjevačima vremena.

    Olga Šober (Adina) i Giorgio Surian (Dulcamara), Gaetano Donizetti, <em>Ljubavni napitak</em>, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka 2004.Giorgio Surian (Don Pasquale), Gaetano Donizetti, <em>Don Pasquale</em>, Teatro Verdi, Trst, 2007.
    Giorgio Surian kao Marino Faliero Gaetana Donizettija, Festival Donizetti u Bergamu, 2008.Giorgio Surjan (Gianni Schicchi) i Tamara Franetović Felbing (Lauretta), Giacomo Puccini, <em>Gianni Schicchi</em>, HNK Split, 2009.

    U hrvatski glazbeni život Giorgio Surjan vratio se na Svečanom koncertu Hrvatske radiotelevizije u Berlinu 19. siječnja 1992. nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Pjevao je ariju Sveslava iz Porina. Slijedile su Varaždinske barokne večeri na kojima je bio Kapelnik (Il Maestro di cappella) Domenica Cimarose (1749-1801) i za tu svoju kreaciju dobio nagradu VBV.

    Na svom prvom koncertu u novoj sezoni u Zagrebu 30. rujna 1992. Zagrebački solisti predstavili su u Hrvatskom glazbenom zavodu novoga gosta Giorgia Surjana i to je bila glavna atrakcija koncerta. Pozornost slušatelja bila je usmjerena na dva djela koja se ne nalaze tako često na našim repertoarima – motetu Celo tonante splitskog skladatelja Julija Bajamontija (1744-1800) i Cimarosinoj glazbenoj šali Kapelnik. Surjan se, kako je rekla Marija Barbieri u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Hrvatskog radija 4. listopada, „prikazao ne samo kao pjevač lijepog, plemenitog, pastoznog basovskog glasa velikog opsega i nosivosti nego i kao kompletna umjetnička osobnost s istančanim smislom za humor, raskošne ljepote glasa i naglašene muzikalnosti.“ U Kapelniku je uz osjećaj za humor „pokazao osjećaj za suptilno izražavanje različitih nijansi, virtuozno vladanje jezikom a k tome i suvereno vladanje vokalnom dionicom koja zahtijeva vrhunskog pjevačkog majstora.“ Ocijenila je da „pravo vrijeme tog 38-godišnjeg basa tek dolazi.“

    Giorgio Surian (Senecca) i Monica Vacelli (Ottavia), Claudio Monteverdi, <em>Krunidba Popeje</em>, Teatro Comunale Firence, 2010.

    Surjan je počeo sve češće nastupati u Hrvatskoj, u operi i na koncertima, pa je ubrzo primio Odličje Reda Danice s likom Marka Marulića za svekoliki doprinos glazbenom stvaralaštvu (1996.), Nagradu Orlando – nagradu HRT-a za najbolja dostignuća u glazbenom, odnosno dramskom programu Dubrovačkih ljetnih igara (1996.) i Nagradu Milan Pihler (sezona 2005/2006.) za ulogu Don Alfonsa u operi Così fan tutte. Sudjelovao je na završnom koncertu Operne zvijezde Splitu 54. Splitskog ljeta pod ravnanjem Ivana Repušića uz poznatu bugarsku sopranisticu Svetlu Vasilevu.

    U osvrtu na koncert pod naslovom Pravi kreativni zanos na online portalu Kulisa.eu Marija Barbieri napisala je 18. kolovoza 2008.: „Treća zvijezda bio je naš, hrvatski, bas-bariton Giorgio Surjan, u širokom opsegu od ozbiljnog basso cantante Verdijeva Zaccarije u Nabuccu, preko komičnog basa Donizettijeva Dulcamare u Ljubavnom napitku (u kojemu se najviše svidio) do dramatičnog bas-baritonskog Puccinijeva Scarpije u Tosci i baritonskog Gérarda u Giordanovom Andrei Chénieru.“ Te se 2008. godine posvetio i pedagoškoj djelatnosti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

    Svetla Vasileva (Aida) i Giorgio Surian (Amonasro), Giuseppe Verdi, <em>Aida</em>, Peristil, Split, 2014.

    Giorgio Surian ostao je povezan uz HNK Split pa je u njemu ostvario jednu od svojih odličnih uloga – Puccinijeva Gianni Schicchija. U članku s naslovom Skala osjećaja istaknuti splitski intelektualac Tonći Šitin pisao je na online portalu Kulisa.eu 27. travnja 2009.: „Giorgio Surian na tragu svojeg velikog iskustva donio je visoko sofisticiran portret Giannija Schicchia. Toliko rijetko primjetnih detalja, uz ponekad malo zašećerenu ružičastu fikciju, mogao je interpretirati samo pjevač koji nema vokalnih (premda je kao bas pjevao baritonsku ulogu) ni glumačkih problema. Eto splitskog Schicchia na tragu najvećih od Taddeia, Gobbia do Nuccia.“

    Giorgio Surian (Niko) i ansambl Opere, Ivan Brkanović, <em>Ekvinocij</em>, HNK Zagreb, 2015.

    Surian je nastupio i u HNK-u u Zagrebu, između ostalog i na premijeri Ekvinocija Ivana Brkanovića. Glazbena urednica Hrvatskog radija Zrinka Matić pisala je 24. ožujka 2015. za online portal Klasika.hr u članku s naslovom I za inozemne pozornice. „Lik Nika u ovoj režiji bio je u neku ruku čak nedovoljno prijeteći. Premda je bogat i moćan, režija prikazuje njegove slabosti, muči ga bolest, bori se sa svojim grijesima iz prošlosti. Glasovno kvalitetan, razgovijetan, izražajan, vrlo određen i odmjeren glumački, bas-bariton Giorgio Surian donio je profinjeniju verziju grubog beskrupuloznog pomorca.“

    Giorgio Surian (Mefisto), Stefan Pop (Faust), Charles Gounod, <em>Faust</em>, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka 2014.

    Giorgio Surian trajno je ostao povezan sa svojim matičnim kazalištem, HNK-om Ivana pl. Zajca u Rijeci i od 1. siječnja 2015. do 30. studenoga 2019. bio je nacionalni prvak Opere. U njemu je nizao uloge u premijernim realizacijama. Na premijeri Gounodova Fausta bio je prema riječkom glazbenom kritičaru Ramiru Palmiću u Novom listu 30. ožujka 2014. „umjetnička zvijezda večeri, a njegov Mefisto jedna od onih vrhunskih Surianovih kreacija koja ga svrstava u red najboljih interpreta današnjice.“ Godine 1916. pjevao je Gérarda u Andrei Chénieru.

    Giorgio Surian (Iago), Giuseppe Verdi, <em>Otello</em>, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 2017.Došao je i Jago u Otellu. Zrinka Matić pisala je 9. travnja 2018. na online portalu Klasika.hr u osvrtu s naslovom Visoko estetski režijski i likovni potezi: „Likovi slojeviti, puni nijansi, istovremeno i snažni i slabi poput Otella ili prototipski ženstveni poput Desdemone ili mefistovski zli poput Jaga (koji je možda sama podsvijest Otella), našli su originalne tumače čije su osobnosti uspjele nadgraditi same likove: u prvom redu Giorgio Surian u ulozi Jaga, koji je izišao iz sigurnosne zone iskusnog pjevača i odvažio se s premijerom prošle godine na novu glasovnu i glumačku avanturu, dodajući jednu doista antologijsku interpretaciju svojoj galeriji likova. Bivao je sve moćniji iz čina u čin; od prvog čina u kojemu nas je uvukao u priču svojom izvedbom grotesknog ansambla s Cassiom i Rodrigom, pa sve do briljantnog Creda u kojem odbacuje laskavu pozu Jaga i otkriva duboki mrak ove Verdijeve zastrašujuće kreacije.“

    Slijedio je Macbeth. I opet je Zrinka Matić na portalu Klasika.hr u osvrtu pod naslovom Znalački proživljeno i sugestivno pisala 16. travnja 2018.: „Međutim, Macbeth je opera u kojoj glavni par solista čini i dramsku i glazbenu okosnicu. Riječka je predstava imala dvoje izvrsnih interpreta u ovim ulogama – Giorgia Suriana, koji je poveznica i u kompletnoj Verdijevoj trilogiji koju postavlja HNK Zajc i koji je ovom predstavom dodao još jednu novu ulogu u svoj repertoar, te Kristinu Kolar, koja broji već nekoliko izvedbi ove uloge. Upečatljiv od samoga početka, lik Macbetha u izvedbi Giorgia Suriana rastao je u svom mraku i ludilu prema kraju opere, s izuzetnom uvjerljivošću koju mu je tumač pridao svojom u prvom redu izvanrednom glumom, koja kao da je njegovom glasu dala krila – moćno i nepopustljivo je nosio kroz ulogu, dočaravši vjerno ludilo i slabost koji se miješaju s dijaboličnom naravi, već od prvog čina i ubojstva Duncana ili scene bala u drugom, pa do dueta s Lady Macbeth i arija u posljednjem činu, gotovo dirljive Pietà, rispetto, amore i moćnog oproštaja iz prve verzije opere, Mal per me che m'affidai, kojim završava opera. Giorgio Surian postigao je onu razinu tumačenja operne uloge u kojoj više ne čujemo tonove, nego značenja, misli i stanja uma njegova lika.“

    Giorgio Surian (Macbeth) i Kristina Kolar (Lady Macbeth, Giuseppe Verdi, <em>Macbeth</em>, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, 2018.

    Davor Schopf koji je bio na reprizi opere 16. travnja imao je neke zamjerke. U Vijencu br. 630 od 26. travnja u osvrtu pod naslovom Pukotine u trilogiji napisao je: „Bilo je to prvo i najveće razočaranje. Verdijeva per excellence baritonska uloga Macbetha (ne u smislu opsega glasa, dakako, već svega onoga što pjevanje Verdija podrazumijeva) uopće nije prikladna glasu Giorgia Suriana. Previsoka je za njega, a umjesto bilo kakva kritičarskog raščlanjivanja njegova pjevanja, bez imalo verdijanskog fraziranja, sve govori činjenica da je iz predstave izbačena Macbethova arija. Nikakve dramaturške ekshibicije, poput prekrajanja kraja opere, ne mogu to opravdati niti je moguće prihvatiti tumačenje Verdijeve uloge na deklamatorni način s pretjeranom afektacijom kako se, eventualno, može tumačiti Boris Godunov. Eto ideje i prijedloga za repertoar Riječke opere.“

    Nastavljajući Verdijevu trilogiju, Giorgio Surian se prihvatio i Falstaffa koji mu je u tom razdoblju karijere možda i najbolje pristajao. Zrinka Matić napisala je 21. svibnja 2018. u članku s naslovom Visoka razina glazbene izvedbe na portalu Klasika.hr: „Nema zamjerki ni u glazbenoj izvedbi – i ovaj put dobili smo ujednačenu, visoku razinu glazbene izvedbe. Na čelu je bio izuzetno raspoložen Giorgio Surian, koji pred nas iznosi uvjerljiv, prirodan te fizičkom i glasovnom gestom komičan lik pomalo umišljenog a opet naivnog viteza Sir Johna Falstaffa. Pred publikom je gotovo cijelo vrijeme, kao u ovoj režiji i svi ostali protagonisti, i zorno pratimo njegov put kroz intrigu u kojoj će biti nadjačan od strane brojnije i moćnije skupine urotnika, odnosno svih ostalih protagonista opere. Surian maestralno tumači lik koji i pobjeđuje i gubi s jednakom lakoćom i dobrodušnošću, i na kraju shvativši da je pobijeđen, ponovno se regenerira predvodeći završnu fugu Tutto nel mondo è burla – sve je na svijetu šala.“

    Anamarija Knego (Mrs Alice Ford) i Giorgio Surian (Falstaff), Giuseppe Verdi, <em>Falstaff</em>, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, 2018.

    Manje oduševljen i strog bio je Karlo Radečić sa Surianovim povratkom klasičnom repertoaru u Mozartovu Figarovu piru. Napisao je 12. travnja 2019. na portalu Klasika.hr u osvrtu pod naslovom Velike ambicije i manjkav rezultat: „Jedan od većih problema jest ključ po kojemu se sastavljaju solističke podjele uz angažiranje neadekvatnih pjevača iz ansambla i onih gostujućih. U mnogim naslovima, na temelju ugleda, nastupa nacionalni prvak i član ansambla riječke Opere Giorgio Surian, pjevač koji je napravio respektabilnu europsku karijeru, ali koji u sadašnjoj fazi svoje karijere s neugodnom emisijom tona obilježenog tremolom (koji, ipak, nije od jučer) nema tehničke predispozicije za pjevanje protagonističkih uloga.“

    No u verističkom repertoaru gdje je glazbeno-scenska interpretacija primarno važna Surian je bio uspješniji, pa je Zrinka Matić 18. studenoga 2019. u osvrtu s naslovom Uvjerljivi solisti i jednolično sviranje napisala na portalu Klasika.hr: „Impozantan u ulozi Scarpije bio je doajen opernih pozornica Giorgio Surian. Njegova interpretacija ovoga lika je kompletna, dovršena u smislu ideje lika, intenziteta izraza, u svakoj gesti, pogledu ili pokretu. Svojom interpretacijom Surian nadilazi opernu podjelu glazbenih i scenskih aspekata uloge; kada ga gledamo kao Scarpiju, ne percipiramo što je glazba a što gluma ili režija nego doživljavamo živi lik u njegovoj potpunosti.“

    Giorgio Surian kao Scarpia u klasičnoj inscenaciji Puccinijeve <em>Tosce</em>Giorgio Surian (Barun Scarpia), Kristina Kolar (Floria Tosca) u modernoj inscenaciji Puccinijeve <em>Tosce</em> u HNK-u Ivana pl. Zajca, Rijeka, 2019.

    U međuvremenu je Giorgio Surian nastavljao nizati nagrade i priznanja: Premio lirico internazionale Mario Tiberini (2008.), Nagradu Milke Trnine (2009.), Nagradu Vladimir Ruždjak (sezona 2011/2012.) za ulogu Dulcamare u operi Ljubavni napitak, Nagradu Milan Pihler (u sezonama 2012/2013. i 2013/2014.) za najbolje ostvarenu mušku ulogu – za ulogu Mefista u operi Faust Charlesa Gounoda, Nagradu Milan Pihler ( u sezoni 2014/2015.) za ulogu Scarpije u koncertnoj izvedbi opere Tosca Giacoma Puccinija pod dirigentskim vodstvom Roberta Homena, Nagradu Milan Pihler (u sezoni 2016/2017.) za ulogu Jaga u operi Otello Giuseppea Verdija, pod dirigentskim vodstvom Villea Matvejeffa, Nagradu hrvatskog glumišta (2019.) za najbolje umjetničko ostvarenje – za ulogu Macbetha u istoimenoj operi Giuseppea Verdija, Nagradu za životno djelo Grada Rijeke (2019.), Nagradu Milan Pihler za ulogu Baruna Scarpije u operi Tosca Giacoma Puccinija (2020.) te Nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje – Životno djelo – hrvatskog glumišta (2020.).

    U svibnju 2021. Giorgio Surian imenovan je novim ravnateljem Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti