Neven Belamarić

(Šibenik, 3. lipnja 1949. – Zagreb, 9. srpnja 2006.)

  • Neven Belamarić (Šibenik, 3. lipnja 1949. - Zagreb, 9. srpnja 2006.)Neven Belamarić rođen je u Šibeniku 3. lipnja 1949. godine. U Zagrebu je 1973. diplomirao pjevanje na Muzičkoj akademiji kod profesora Zlatka Šira i 1974. teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Kako je običavao govoriti, studij prirodnih znanosti pomogao mu je da produbi  pristup opernoj interpretaciji. Prvi  put je stupio na scenu 10. prosinca 1972., u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u maloj ulozi Carskog komesara u Puccinijevoj Madame Butterfly, a prvi profesionalni angažman dobio je 1974. u zboru tadašnje Radiotelevizije Zagreb. U njemu je ostao do 1979. godine. Godine 1976. osvojio je prvu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju muzičkih umjetnika. Potkraj 1977. u HNK-u u Zagrebu pjevao je Monteronea u Rigolettu. U međuvremenu je dobio stipendiju Austrijske vlade za studij na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Beču. Upisao je dva smjera: Lied i oratorij u klasi vrhunskog stručnjaka za taj oblik glazbe, izvrsnog pratioca za glasovirom, austrijskog pijanista Erika Werbe (1918-1992), te operni smjer kod pjevačkog pedagoga i redatelja Alexandra Kolloa.

    Nakon trogodišnjeg studija, koncertom Lieda i ulogom Don Pasqualea u istoimenoj operi Gaetana Donizettija u kazalištu u dvorcu Schönbrun, s odličnim je uspjehom diplomirao oba smjera. Istodobno je već nakon prve godine studija postao član Opernog studija Bečke državne opere, u kojemu mu je mentor bio glasoviti austrijski bas-bariton Otto Wiener (1911-2000).

    Neven Belamarić kao Holandez, Richard Wagner, <em>Ukleti Holandez</em>, SNG Ljubljana 1983.U tri godine nastupio je u malim ulogama u tridesetak predstava i pjevao pod ravnanjem velikih dirigenata. Istodobno je bio jedan od rijetkih naših vokalnih umjetnika koji je imao razvijen smisao za interpretaciju popijevke. Kao visokoobrazovan pjevač širih zanimanja i vidokruga uvijek je posvećivao jednaku pozornost glazbi i tekstu i tako je uspijevao prenositi višeznačnost vokalnog stvaralaštva gdje riječ i ton imaju jednaku važnost.

    Godine 1981. Neven Belamarić postao je član Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani i u njemu se zadržao šest godina. Već je prve sezone otpjevao deset glavnih basovskih uloga. Prvi veliki uspjeh doživio je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru kao  Mefistofele u Faustu. U njegovu repertoaru slijedile su uloge Gvardijana u Verdijevoj operi Moć sudbine, Vodenjaka u Dvořákovoj Rusalki, Borisa Godunova Musorgskog, kralja Filipa u Verdijevu Don Carlosu i Wagnerov Ukleti Holandez u velebnom zdanju Cankarjeva doma. Poslije, u ožujku 2000., za njegovog Ivana Susanjina na premijeri istoimene opere Mihaila Glinke u Ljubljani pod ravnanjem istaknutog ruskog dirigenta Boljšoj teatra Fuata Mansurova (1928-2010), ugledni slovenski glazbeni kritičar Pavel Mihelčič napisao je u ljubljanskom Delu 1. travnja u osvrtu s podnaslovom Velika uloga Nevena Belamarića:

    Prvi nastup Nevena Belamarića u ulozi Borisa, <em>Boris Godunov</em>, SNG Ljubljana 1986.

    „Njegova kreacija je bila izuzetna. Belamarić, koji je nekada bio član ljubljanskog opernog ansambla pa je vičan pjevati na slovenskom, ulogu Susanjina oblikovao je iznimnom ljudskom toplinom, sjajnom pjevačkom interpretacijom, koja je bila u četvrtoj slici (također uz redateljsku pomoć) – okrunjena životnim sjećanjima – kao potresna retrospektiva događaja koje nosimo kao lak teret – i  'svaki put počinje kao svijetlo iz tame.“ A istaknuta hrvatska glazbena kritičarka Bosiljka Perić-Kempf napisala je u časopisu Vijenac, br 160: „Od vokalnih solista u naslovnoj je ulozi zablistao Neven Belamarić. Osobito u velikoj ariji u prizoru smrti Susanjina Belamarić je imponirao kako sonornošću glasa i besprijekornom dikcijom (predstava je rađena u slovenskom prijevodu), tako i suverenim scenskim nastupom koji odaje pjevača u međunarodnom optjecaju.“

    Blaženka Milić (Brünnhilda) i Neven Belamarić (Wotan) u <em>Walküri</em>, HNK Zagreb 1987.

    Još za vrijeme angažmana u Beču i Ljubljani Belamarić počinje gostovati u Zagrebu u vokalno-orkestralnim djelima – Beethovenovoj Devetoj simfoniji i Haydnovu Stvaranju svijeta, Händelovu Mesiji, Schubertovu Lazarusu. Godine 1985. snimio je ploču s opernim arijama uz pratnju Simfonika RTV Ljubljana pod ravnanjem Antona Nanuta. U Beču je sudjelovao u praizvedbi opere Netzwerk suvremenog austrijskog skladatelja Friedricha Cerhe (1926.), na Bruckner festivalu u Linzu pjevao je u manje poznatoj operi Fredigundis austro-ugarskog skladatelja Franza Schmidta (1874-1939), na Dubrovačkim ljetnim igrama u Rossinijevoj skladbi Stabat mater, na Ohridskom ljetu u Verdijevu Requiemu, na gostovanju po Španjolskoj u Bachovom Božićnom oratoriju i Muci po Mateju.

    Neven Belamarić kao Wotan na premijeri <em>Rajnina zlata</em>, HNK u Zagrebu, 1989. Prva velika uloga Nevena Belamarića u zagrebačkoj Operi bio je 1980. Figaro u Mozartovu Figarovu piru. U nju se vratio tek 1987. kao Wotan u Walküri. Slobodan Elezović je 8. travnja napisao u Vjesniku da je „njegov bas-bariton u punoći i snazi svoga opsega bio posve u funkciji svih pretpostavki dionice Wotana nadgrađene sugestivnim deklamatorskim detaljima i perfektnom dikcijom u jeziku originala.“ Za Wotana je 1988. dobio Zlatnu plaketu  na Opernom bijenalu u Ljubljani. U ljeto 1987. u pripremnim priredbama za Univerzijadu nastupio je kao Scarpia u Tosci uz gošću, armensku sopranisticu Luisu Bosabalian (1936.).

    U emisiji Sedam dana muzike 28.lipnja na Drugom programu tadašnjega Radija Zagreb Marija Barbieri je napisala da „njegov glas po svojoj prirodnoj predispoziciji vrlo dobro odgovara ulozi Scarpije, a njegova sadašnja scenska igra nešto manje liku šefa rimske policije. No, polazeći od dobrih preduvjeta Belamarić ima sve šanse da do kraja izradi i razradi pjevački i glumački nastup Scarpije u drugom činu, što će on poznavajući njegovu stalno prisutnu težnju za usavršavanjem na svojim sljedećim nastupima zasigurno ostvariti.“

    Godine 1988. Belamarić je ostvario tri Verdijeve uloge: Banqua u Macbethu, Ferranda u Trubaduru i Zaccariju u Nabuccu. U angažman u HNK ušao je 1991. godine. U njemu je pjevao Wotana u Rajninu zlatu, Oresta u Elektri, Jochanaana u Salomi.  Ugledni hrvatski glazbeni kritičar Andrija Tomašek u osvrtu na predstavu Salome kratko je u dvotjedniku Oko 25. 2. – 10. 3. 1988. ustvrdio: „Uloga Jochanaana bila je nadomak majestetične zvučnosti koja jednostavnoj melodici njegove tematike daje proročku snagu.“

    Janez Lotrič (Porin), Ivanka Boljkovac (Irmengarda), Neven Belamarić (Kocelin), Damir Fatović (Klodvig), Cecilija Car (Klotilda), Olga Šober (Zorka) i zbor Opere na premijeri <em>Porina</em>, 13. ožujka 1993. u HNK-u u Zagrebu

    Belamarić je u koncertnim izvedbama opera bio Gurnemanz u Parsifalu, Mislav Ivana pl. Zajca i Landgraf Hermann u Tannhäuseru. Slijedili su nastupi u Osmoj simfoniji Gustava Mahlera, Mozartovu Requiemu i turneja po Nizozemskoj na kojoj je pjevao Arkela u operi Pelléas i Melisanda Claudea Debussyja. Na opernom polju u Zagrebu se vraća talijanskom repertoaru pa s ansamblom Opere u sklopu Salzburških dana kulture nastupa u Nabuccu... Davor Schopf napisao je 5. studenoga 1992.: „Neven Belamarić suvereno je otpjevao ulogu Zaccarie i od svih solista dobio najveći aplauz publike. I njegovo je pjevanje bilo meko, sa zvučnim visinama, ali bez sonornosti u dubokim tonovima. Nastupi Zaccarie sa zborom bili su najljepši ulomci predstave.“

    Neven Belamarić (Mojsije), Ante Ivić (Elisero), Marina Jajić (Anaide), Nelli Manuilenko (Maria) i zbor Opere na premijeri <em>Mojsija</em> na Splitskom ljetu, Peristil 1992.

    U ožujku 1993. u HNK-u u Zagrebu Belamarić je bio sudionik premijere Porina Vatroslava Lisinskog. Dirigent Nikša Bareza izveo je integralnu verziju opere pa je tako lik Kocelina dobio na važnosti jer mu je vraćen veliki prizor koji se obično izostavlja. Davor Schopf pisao je u Kolu Matice Hrvatske, br. 9-10 1993.: „Neven Belamarić također je glumački izvrsno razradio demonski lik Kocelina i treba mu odati priznanje za najbolju dikciju u cijeloj predstavi. Njegov taman bas-baritonski glas dobro pristaje crnom Kocelinovu karakteru. Međutim, to je ipak baritonska uloga i to se dobro osjetilo. Neven Belamarić je odličan pjevač i on može savladati sve pjevačke zahtjeve. Ali, u za njega tako visoko postavljenoj ulozi, povremeno dolazi do nategnuta pjevanja.“ Za izuzetno umjetničko dostignuće u 1993. dobio je Nagradu Milke Trnine za Kocelina i Mojsija na Splitskom ljetu.

    Neven Belamarić kao Tartaglia na izvedbama opere <em>Kralj Jelen</em> Hansa Wernera Henzea u Komische Opere, Berlin, 1999. Neven Belamarić kao Don Kihot, Zemaljsko kazalište u Coburgu 1995.

    Bio je u uzletu, a kako je počeo rat i kazališni pogon  pomalo posustajao, događalo se da po deseti put pjeva Ferranda ili Don Basilija u istoj režiji, s istim ljudima i umjetnički nije bio zadovoljan. I kad je dobio prvu šansu ići u Njemačku, otišao je.  U sezoni 1994/1995. u Coburgu je  pjevao Holandeza, Massenetova Don Kihota, Don Giovannija, četiri tzv. demonske uloge u Hoffmannovim pričama i Rocca u Fideliju. Glazbeni kritičar  Gerhard Deutschmann ocijenio je u novinama Coburger Tageblatt 18/19. veljače 1995. da je u naslovnoj ulozi Don Kihota „blistao Neven Belamarić, koji je neshvaćenom borcu za pravdu i njezinom zanesenom ljubitelju podario dirljive ljudske crte karaktera, i svojim se snažnim modulacijama bogatim glasom te uvijek uzorno jasnom dikcijom znao dojmiti.“No nakon prve sezone u Coburgu, promijenio se intendant i raspušten je cijeli ansambl pa se Belamarić vratio u Zagreb ali ga nisu htjeli uzeti natrag u angažman i bio je prisiljen vratiti se u Njemačku. Dobio je stalni angažman u Cottbusu i ugovor kao stalni gost u Berlinu. Godine 1995. postao je član ugledne berlinske Komische Oper (Komične opere).

    Mirella Toić (Aida), Neven Belamarić (Amonasro) i zbor Opere, <em>Aida</em>, Splitsko ljeto, Peristil 1992.

    Cijelo to vrijeme Neven Belamarić gostovao je po Europi, a u Hrvatskoj je bio sudionik velikih vokalno-orkestralnih projekata i redovito je nastupao na Splitskom ljetu. Splitski glazbeni kritičar Miljenko Grgić napisao je 25. srpnja 1992. u osvrtu na premijeru Rossinijeva Mojsija: „Neven Belamarić (Mojsije) briljirao je u sjaju svoje vokalno-scenske darovitosti. Sve je bujalo u profinjenosti uzbuđujuće muzikalnosti i sugestivne odmjerenosti njegovih scenskih rješenja.“ 

    Neven Belamarić (Kralj) i Zlatomira Nikolova (Amneris) u <em>Aidi</em> na Peristilu 1997Pjevao je Kralja i Amonasra u Aidi, Topan pašu u Gotovčevoj Mili Gojsalića i u Salomi, u kojoj je „u punoj mjeri donio svetačku dostojanstvenost proroka Johanaana“ (Davor Schopf, Kolo Matice Hrvatske, br. 3 1996.), zatim Gotovčeva Stanca, Mefista u Faustovu prokletstvu Hectora Berlioza, Kreonta i Glasnika u Oedipusu Rexu Igora Stravinskog. Godine 1996. dobio je nagradu Judita za Stanca i Jochanaana. Dana 14. srpnja 2000. sudjelovao je u praizvedbi Judite Frane Paraća. Izvrsni osvrti kritike ispratili su praizvedbu djela i izvođače.

    Jagoda Martinčević napisala je u Vijencu br. 167 da se „izbor protagonista (uz zbor) pokazao iznimno pogodnim jer su i Nelli Manuilenko u ulozi naslovne junakinje i Neven Belamarić kao Oloferne ostvarili idealne likove.“ Nila Kuzmanić Svete napisala je u časopisu Kult 1. prosinca 2000.: „Svojim golemim iskustvom, Neven Belamarić (Oloferne) uspješno se probijao i basso profondo lagama kroz jaki orkestar. I ostali solisti bili su zvučni i tehnički izgrađeni .“

    Neven Belamarić (Modrobradi) i Marta Lukin (Judith) na premijeri <em>Dvorca Modrobradog</em>, HNK u Zagrebu, 1999.Jedan od Belamarićevih tada rijetkih nastupa u HNK-u u Zagrebu bila je izvanredna kreacija Modrobradog u Dvorcu Modrobradog Bele Bartoka godine 1999. u sklopu 20. Muzičkog biennalea Zagreb za koju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 19. travnja: „Neven Belamarić u ulozi Modrobradog i gošća iz Mađarske državne opere u Budimpešti Marta Lukin kao Judita napetom su scenskom igrom, moćnim glasovima i odlično artikuliranim zapjevima iznijeli predstavu.“

    Kad je 2002. ulogom Borisa Godunova Belamarić u Zagrebu proslavio 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja, o svojemu je pristupu njoj rekao: „Osnovna crta Borisova karaktera je univerzalni problem vlasti. Boris se dvoumi da li da je potpuno preuzme. Ali kad ju je preuzeo, počinje se mijenjati. Bori se za nju i želi je predati sinu. Takvu transformaciju uostalom vidimo i u svakodnevnom životu. Druga je dimenzija kod Borisa pozitivna. Nejasna je pretpovijest, je li on stvarno ubio carevića. Ali opera počinje s njegovim kajanjem, i ta duboka religioznost i to kajanje (ako pretpostavimo da ga je stvarno ubio) to je  njegova pozitivna osobina u kršćanskom smislu. Dakle, tu su dvije dimenzije: vlast i čovječnost. Ja ga prikazujem vrlo čovječnim, možda nekad i na uštrb lijepog pjevanja, ali ta je drama toliko jaka da je želim prikazati s mnogo glasovnih boja i nijansi. I u povijesnom kostimu treba napraviti realnog čovjeka. Načelo je: ne glumiti glumu, izbjegavati patetiku, mora postojati distanca prema velikim opernim osjećajima.“

    Prvi nastup Nevena Belamarića kao Borisa Godunova u Komische Oper u Berlinu 3. listopada 2001. Redatelj: Uwe Erik Laufenberg

    Pod naslovom Magistralni vokalni izraz Nevena Belamarića Davor Schopf je napisao 2. listopada 2002. u Vjesniku: „Belamarić je tek na početku pravoga umjetničkog zrenja. Svoje znane kvalitete što su ga provele putovima suvremenih opernih inscenacija ugradio je i u lik Borisa. Izvana prividno snažan, on se gonjen unutarnjim demonom sve više otuđuje i urušava u sebe. U psihološki snažnim prizorima sa satom i Borisove smrti magistralno je vladao vokalnim izrazom, karakteriziranjem i nijansiranjem teksta, značenjem riječi. Modernu scensku igru izvrsno je predočio u četvrtom činu, u osmoj slici kada odlazi u dubinu scene nakon prizora s Vidovitim. Okrenut publici leđima, držanjem tijela i hodom ocrtao je lom nedodirljivoga vladara.“

    Neven Belamarić (Boris) i zbor Opere, HNK u Zagrebu 2002.

    U angažmanu u berlinskoj Komische Oper za intendanture istaknutog opernog i kazališnog redatelja Götza Friedricha (1930-2000)  u radu s jednim od vodećih europskih redatelja Harryjem Kupferom (1935-2019) Belamarić se oblikovao u cjelovitu glazbeno-scensku osobnost. Impresivne glasovne kvalitete, muzikalnost i visoku profesionalnost posve je stavio u službu suvremenog shvaćanja operne umjetnosti i postao protagonist opernih produkcija o kojima je glazbeni tisak opširno izvještavao,  kao što je to bila premijera opere Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva u kojoj je tumačio Čarobnjaka Ćelija, i prva izvedba u Berlinu opere Priča o caru Saltanu Rimski Korsakova 2001. u kojoj je tumačio lik cara.

    Programska cedulja prve izvedbe opere <em>Priča o caru Saltanu</em> u Berlinu 11. studenoga 2001. Govoreći o svojemu pristupu karijeri Neven Belamarić je u jednom razgovoru rekao: „Uvijek sam pazio da me ne pretekne vrijeme. Planirao sam unaprijed, jer se pred pjevačem s trideset godina zatvaraju visoke škole i teatri. Znao sam da do te godine moram imati nastudiran i repertoar koji ne pjevam kako bih mogao u kratkom roku ući u ulogu. Studij prirodnih znanosti imao je utjecaja na moj pristup ulozi. Naučiti muzički tekst nije problem, ali imati pregled nad cijelom ulogom, to je kao neki težak ispit na fizici. Želio sam točno sve sortirati,  raspodijeliti fraze, znati strukturu opere. Želio sam ući u ono osnovno: što je razmišljao kompozitor kad je komponirao i kako je zamislio djelo. To je dimenzija izvan emocija koju nužno treba znati. Prepuštati se samo emocijama ravno je samoubojstvu na sceni. Još su mi profesori Zlatko Šir i Vladimir Ruždjak govorili da se pjevač na sceni ne iscrpi toliko tehnički-glasovno koliko emotivno pa valja uvijek paziti da ostane bistra glava. Strastveno sam želio ispuniti svoj poziv. Naravno, imao sam kriza, padova i uspona kao svi mi. Pjevao sam prvog Holandeza s 34 godine što je dosta rano, ali, to su uloge koje kao mlad pjevač želiš pjevati. Morao sam se onda vratiti Schubertu da se tehnički oporavim. Uvijek sam gledao gdje ću nadoknaditi propuštene uloge.“

    Nastup Nevena Belamarića u ulozi Filipa II. na premijeri <em>Don Carlosa</em> u Komische Oper, Berlin 21. studenoga 1999. Opisujući svoj glas Neven Belamarić je posljednjih godina govorio da je bas-bariton a vjerovao je da će završiti kao crni bas. Nije se smatrao herojskim baritonom, premda je najveće uspjehe postizao upravo u tom fahu. Između četrdesete i pedesete godine života pravio je, kako je volio govoriti,  izlete u fah dramskog baritona radi zanimljivosti uloge ali prvenstveno iz vitaliteta, a nakon pedesete dobio je mentalnu mirnoću koju zahtijevaju druge uloge. Tako je u Zagrebu pjevao Fiesca u Simonu Boccanegri i „svojim je crnim, metalnim basom nanosio slojeve teške sudbine Jacopa Fiesca, Amelijina djeda te Simonova nesuđenog svekra i političkog protivnika, razapetog između mnogih proturječnih silnica“, kako je pisao Davor Schopf 21. siječnja 2003. u Vjesniku, Za Fiesca je 2003. drugi  put dobio Nagradu hrvatskog glumišta. Godine 2004. tumačio je Borisa Timofejeviča u Šostakovičevoj Lady Macbeth Mcenskog okruga. Interpretirao je različite autore, stilove i karaktere, ozbiljne i komične likove. Više je volio komične smatrajući da pružaju puno više mogućnosti ali ih je smatrao težima, jer traže više različitih boja glasa i više scenskih aktivnosti.

    Neven Belamarić (Filip II.) i Ivanka Boljkovac (Elizabeta), Giuseppe Verdi, <em>Don Carlos</em>, HNK u Zagrebu 2004.

    Kad je saznao da je neizlječivo bolestan, Neven Belamarić se hrabro uhvatio u koštac s bolešću odupirući joj se svom snagom: 17. veljače 2006. promovirao je svoj najnoviji CD sa živim snimkama s koncerta koji je održao 29. ožujka 2003. u Ljubljani uz glasovirsku pratnju Gerharda Zellera. Na CD-u su pjesme Huga Wolfa, Tomaža Svetea, Roberta Schumanna i Mikisa Theodorakisa.

    Neven Belamarić kao Boris Timofejevič na premijeri opere <em>Lady Macbeth Mcenskog okruga</em>, HNK u Zagrebu, 2004.

    Pri kraju svojega životnog puta, u ožujku 2006., Neven Belamarić je kao profesor solo-pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji priredio zanimljivu produkciju monodrame Dnevnik Anne Frank ruskog skladatelja Grigorija Frida (1915-2012) u kojoj je svoju studenticu,  mladu protagonisticu Maju Vukoja pripremio ne samo u vokalnom nego i u scenskom segmentu predstave. A 19. lipnja, već vidno oslabljen, primio je Nagradu Vladimir Nazor za izvrsnu kreaciju kralja Markea u muzičkoj drami Tristan i Izolda Richarda Wagnera na sceni HNK-a u Zagrebu 2005. godine, posljednju koju je ostvario u Hrvatskoj i za koju je  godinu dana ranije dobio Nagradu Tito Strozzi. U osvrtu na tu realizaciju strogi mladi kritičar Trpimir Matasović kratko je 24. veljače ustvrdio kako se „na prvoj premijeri dogodilo da su Nikolova i Belamarić sugestivnošću izražaja zasjenili tumače glavnih uloga.“

    Neven Belamarić (Fiesco) i Igor Morozov (Simon) na premijeri <em>Simona Boccanegre</em>, HNK u Zagrebu 2003. Neven Belamarić (kralj Marke) i Patrick Raftery (Tristan) na premijeri <em>Tristana i Izolde</em>, HNK u Zagrebu 2005.

    Neven Belamarić umro je 9. srpnja 2006. u Zagrebu. Bio je umjetnik suvremenog senzibiliteta oblikovan prema svjetskim standardima. Njegovom preranom smrću hrvatska glazbena reprodukcija izgubila je cjelovitu glazbeno-scensku ličnost. Bio je posljednji hrvatski reprezentativni tumač Wagnera.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti