Ivanka Boljkovac

(Karlovac, 29. svibnja 1955.)

  • Ivanka BoljkovacPojava Ivanke Boljkovac u zagrebačkom glazbenom životu bila je ravna senzaciji. Ušla je na velika vrata u hrvatsku kulturu. Njezin sjajan glas tada još mladodramskog (lirico spinto) soprana, tehnički već toliko izgrađen da je vladao cjelokupnim ujednačenim velikim rasponom, lakih i sigurnih visina te savršena muzikalnost odmah su je predodredili za nositeljicu repertoara. Bila je posljednja u nizu velikih hrvatskih pravih opernih glasova. A uz to i izrazito kreativna umjetnica. 

    Rođena je 29. svibnja 1955. u Karlovcu u siromašnoj obitelji. Majka joj je bila spremačica u Muzičkoj školi i Ivanki je, tako reći, od najranijeg djetinjstva bio određen životni put. Provela je djetinjstvo u siromaštvu ali i u igri i veselju što ju je odredilo kao vedru osobu koja voli šalu i društvo, u svemu nalazi nešto pozitivno i na sve reagira prirodno i iskreno. I, što je zanimljivo, tu nazovimo je, društvenu opuštenost spaja s vrhunskim profesionalnim odnosom prema radu. Uvijek je muzički besprijekorno spremna, nikada ne kasni, želi da sve bude savršeno precizno. Idealan je suradnik dirigenta i redatelja.

    Glazbenu naobrazbu Ivanka Boljkovac počela je stjecati u najranijem djetinjstvu u karlovačkoj Muzičkoj školi. Deset godina učila je violinu a svirala je i glasovir. Violinu je svirala kroz cijelu muzičku školu i dvije godine na Mazičkoj akademiji, što je bio dobar preduvjet za njezinu vještinu tzv. čitanja s lista (a prima vista). Na šestoj godini, s petnaest godina, počela je učiti pjevanje. Bila je dobar đak do šestog razreda, onda jako dobar, pa odličan. Sa šesnaest godina oduševila je publiku tada popularnog natjecanja Vaga 71 jednom popevkom. Na toj Vagi čuo ju je Arsen Dedić. Pričali su mu da je talentirana djevojka vrlo siromašna i da pomaže majci u spremanju, čisti disko klubove kako bi preživjele. Zadivljen, Arsen joj je pomogao da dobije stipendiju Croatia-koncerta i tako školuje glas. Upisala se 1974. na Muzičku akademiju u Zagrebu i došla u ruke vrsne pedagoginje Marije Borčić. Nešto kasnije rodni Karlovac dodijelio joj je kredit pa je tako mogla završiti studij i magistrirati.
    Počeci koncertne karijere Ivanke Boljkovac – Varaždinske barokne večeri 1977.Počeci koncertne karijere Ivanke Boljkovac – Varaždinske barokne večeri 1977.
    Velika prirodna nadarenost i primjeran profesionalni odnos prema radu su Ivanku Boljkovac već na drugoj godini studija odveli u Zbor tadašnje Radio-televizije Zagreb. Dirigent Vladimir Kranjčević odmah joj je počeo povjeravati sola, a zatim i solističke dionice u oratorijima pa je mlada pjevačica već bila poznata i omiljena u zagrebačkim glazbenim krugovima. Njezinoj brzoj afirmaciji u hrvatskom glazbenom životu pridonijelo je nekoliko važnih nacionalnih i međunarodnih nagrada. Na 10. natjecanju Muzičkih škola Hrvatske u Karlovcu kao učenica 4. razreda osvojila je Drugu nagradu i bila najbolja s 318 bodova (prva nagrada nije dodijeljena). Godine 1972. osvojila je Treću nagradu na Republičkom natjecanju muzičkih škola Hrvatske, 1974. Treću nagradu na Saveznom natjecanju muzičkih škola Jugoslavije te Drugu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju mladih umjetnika. Diplomirala je 1978. i dobila Vjesnikovu Nagradu muzičke kritike Darko Lukić za iznimno zahtjevan koncert u sklopu Tribine mladih muzičkih umjetnika. Pjevala je i u Akademskom zboru Ivan Goran Kovačić i bila njihova prva solistica.

    Vladimir Ruždjak (Posa) i Ivanka Boljkovac (Elizabeta) – Giuseppe Verdi, Don Carlos, HNK u Zagrebu, debi na sceni 6. travnja 1980.Sa Zborom RTZ pod ravnanjem Borisa Papandopula nastupila je ljeti 1977. na Glazbenim večerima u Osoru u njegovim Legendama o drugu Titu. Glazbeni kritičar Radija Zagreb Đorđe Šaula napisao je u Večernjem listu 30. i 31. srpnja: „Najsnažniji dojam ostavila je Ivanka Boljkovac, rasan dramski sopran velikih potencijalnih mogućnosti.“ Slijedile su izvedbe djela u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama a Legende su zabilježene i na snimci Jugotona. Najesen je nastupila na dvama koncertima na Varaždinskim baroknim večerima. Pod ravnanjem Milana Horvata pjevala je sopransku dionicu u Gloriji Antonija Vivaldija. Muzikolog Stanislav Tuksar opisao ju je u Večernjem listu 27. rujna kao „mladi sopran raskošnoga glasovnog volumena, čiste intonacije i sigurna nastupa“. Tri dana poslije sudjelovala je u prvoj izvedbi Večernje blažene djevice Marije (Vesperae beatae virginis Mariae) hrvatskoga skladatelja, rodom iz Rijeke, Vinka Jelića (1596-1636?). Obje skladbe zabilježene su na gramofonskim snimkama Jugotona. Nizala je koncertne nastupe, najčešće u velikim vokalno-orkestralnim djelima, diplomirala je 1978. i počela spremati magisterij.

    Godine 1980. Ivanka Boljkovac premoćno je osvojila Prvu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju mladih muzičkih umjetnika i Drugu nagradu na Međunarodnom natjecanju opernih pjevača Mario Del Monaco u Villi Manin (prva nije dodijeljena). I te je godine, na Uskrs 6. travnja, debitirala na opernoj sceni kao Elizabeta u Don Carlosu. Bio je to i njezin magisterij. Uspjeh je bio golem. Teško je reći je li u cijeloj povijesti zagrebačke opere bilo sjajnijeg debija! Glazbena kritičarka Vjesnika Jagoda Martinčević-Lipovčan napisala je 9. travnja dug članak s naslovom Izvanredan debi Ivanke Boljkovac, a Nenad Turkalj u Večernjem listu 10. travnja: „U Operi je ovih dana imala ispitnu predstavu, također mlada, zagrebačka sopranistica Ivanka Boljkovac, koju smo opetovano već čuli na uspjelim koncertnim nastupima. Pjevala je Elizabetu u Verdijevu 'Don Carlosu' – s takvom sigurnošću, tehničkom zrelošću i izvanrednom muzikalnošću, da je zasluženo pobrala ovacije punog gledališta; radi se o jednom od najljepših glasova što se u posljednje vrijeme pojavio u nas.“

    Ivanka Boljkovac (Santuzza) – Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana, HNK u Zagrebu, 1982.Odjek tog uspjelog debija bio je velik i za tu izuzetno ostvarenu ulogu u sezoni 1979./1980. dobila je 1981. Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Nakon šest mjeseci stupila je u stalni angažman u zagrebačku Operu a u prosincu iste godine, ljubljanska Opera angažirala je mladu umjetnicu za ulogu Leonore u premijernoj izvedbi Verdijeve opere Moć sudbine, povjerivši joj reprizu. O tom je njezinu ostvarenju urednica za opernu glazbu Radija Ljubljana Marjana Mrak napisala: „Za nas je to bilo novo ime i pravo otkriće. Svojim veoma lijepim i punim glasom donijela je na našu pozornicu ono što se može čuti samo na velikim scenama.” Radio Ljubljana snimio je operu u cijelosti, a ljubljanska Opera već joj je sljedeće godine povjerila premijeru Don Carlosa.

    Mlada pjevačica nizala je nastupe. Godine 1981. ostvarila je ulogu Lize u Pikovoj dami Čajkovskog, Prve dame Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli i 25. studenoga iznimno zahtjevnu sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu. „U internacionalnom sastavu solista (Eleonora Jankovich, Luciano Saldari, Sergej Kopčak, op. a.) Ivanka Boljkovac bila je izrazito najbolja, što je svakako kompliment našoj muzičkoj sredini. Svojim snažnim, kristalno čistim dramskim sopranom, prekrasnom i uvijek čvrsto argumentiranom frazom, intonacijom, logikom interpretacije, a nadasve bogatom dinamikom, mlada zagrebačka umjetnica jasno je pokazala da joj predstoji put velikih Verdijevih heroina, kakve već godinama nismo imali.“ – pisala je Jagoda Martinčević-Lipovčan u Vjesniku, 27. studenoga. Ivanka Boljkovac nastupila je uz Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića.

    U veljači 1982. slavni gost redatelj Giancarlo del Monaco, sin još slavnijega Marija Del Monaca, između nekoliko već afirmiranih sopranistica izabrao je najmlađu – Ivanku za također zahtjevnu ulogu Santuzze u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Predstava je, zajedno s Leoncavallovim Pagliaccima, odjeknula u glazbenom svijetu, a mlada pjevačica koja iza sebe nije imala ni dvije godine operne karijere postala je zvijezda. Jagoda Martinčević-Lipovčan pisala je u Vjesniku 18. veljače; „Na čelu solista bila je u svakom pogledu izvanredna Ivanka Boljkovac kao Santuzza. Njezin golem glasovni materijal kao i izrazita glumačka nadarenost te spremnost da se u potpunosti podredi zahtjevima redatelja i lika, rodili su jednu potresnu slojevitu Santuzzu, lik koji se savršeno uklapa u ovu predstavu navještajući blistave perspektive ove mlade umjetnice.“ Godine 1982. Ivanka Boljkovac dobila je Plaketu Općine Karlovac za izuzetno vrijedne uspjehe koje je do tada postigla kao mlada pjevačica.
    Ivanka Boljkovac (Aida) – Giuseppe Verdi, Aida, HNK u Zagrebu, 1983.
    Slijedile su Irmengarda u koncertnoj verziji Vatroslava Lisinskog u sklopu Večeri na Griču i Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskom Ivana pl. Zajca te u ožujku 1983. Aida, kruna verdijanskog sopranskog repertoara. Njezin nastup sljedeće godine na Splitskom ljetu kad je u posljednji trenutak uskočila umjesto indisponirane Ljiljane Molnar-Talajić definitivno ju je potvrdio kao prvi dramski sopran tadašnje države. Splitska muzikologinja Mirjana Škunca pisala je u Slobodnoj Dalmaciji 17. srpnja 1984. „No žalost zbog toga nadomjestila je radost što je Ivanka Boljkovac ljepotom svoga glasa, proćućenim pjevanjem i življenjem na sceni bila dostojna zamjena i oduševila slušaoce eto već prilikom svoga prvog nastupa na peristilskoj sceni.“

    Ivanka Boljkovac bila je cijenjena umjetnica u Splitu i nastupala na premijerama – Krabuljnog plesa u svibnju 1983., Requiema 1984. i Don Carlosa u prosincu 1985. te Otella na Splitskom ljetu 1989. Počela je gostovati i u Osijeku – na premijeri Krabuljnog plesa, u Rijeci i Opatiji u Aidi, Cavalleriji rusticani i Krabuljnom plesu, u Puli u Trubaduru, u Sarajevu u Requiemu i Cavalleriji rusticani, u Novom Sadu u Aidi, u Beogradu u Requiemu.
    Ivanka Boljkovac (Amelia), Ratomir Kliškić (Anckarström) i zbor Opere – Giuseppe Verdi, Krabuljni ples, HNK Split, premijera 1983.
    Amelija na premijeri Krabuljnog plesa na talijanskom izvorniku u Splitu u svibnju 1983. pod ravnanjem Nikše Bareze s partnerima Viktorom Bušljetom i Ratomirom Kliškićem bila je prvi veliki splitski uspjeh Ivanke Boljkovac. Bila je to jedna od najboljih realizacija jedne Verdijeve opere u Hrvatskoj uopće. Mjesec dana kasnije u Zagrebu je Ivanka Boljkovac ponovno nastupila na premijeri opere, ovoga puta u hrvatskom prijevodu, ali predstava se nije posrećila. No te 1983. u sklopu Večeri na Griču u izvrsnoj koncertnoj praizvedbi gotovo nepoznate Zajčeve operi Rudari pod ravnanjem Pavla Dešpalja s partnerima Viktorom Bušljetom, Vladimirom Ruždjakom i Antom Mijačem ostvarila je ulogu Ulle. Radiotelevizija Zagreb operu je snimila u cijelosti. Tko zna zašto se ta sjajna izvedba i snimka nije našla na CD-u!

    U lipnju 1984. Ivanka Boljkovac ostvarila je manju ulogu Anne u nezaboravnoj izvedbi Nabucca u Zagrebu pod ravnanjem Mire Belamarića koja je godinama bila perjanica zagrebačkog opernog ansambla. Dokazala je kako u velikoj predstavi sve uloge imaju istu važnost a veliki se umjetnici potvrđuju i u manjim ulogama. Njezina savršeno čista intonacija bila je oslonac ansambla u mnogim prizorima.

    Ivanka Boljkovac (Leonora) – Giuseppe Verdi, Trubadur, HNK u Zagrebu, 1985.U ožujku 1985. dirigent gost Edoardo Müller nije ju odabrao za premijeru Trubadura nego za reprizu, ali obje podjele uloga bile su jednako sjajne. Bila je jednostavno stvar ukusa kome će se koja interpretkinja Leonore više svidjeti. Jagoda Martinčević u članku Ivanka Leonorina srca 14. ožujka pisala je u Vjesniku: „Leonora kao da je pisana za taman, prodoran, ujednačen u boji i intenzitetu dramski sopran Ivanke Boljkovac, i ona je danas na tragu nekadašnjih velikih tumačenja te uloge koje pamti i ova operna sredina. Vrhunska muzikalnost, koja joj omogućuje slobodu kretanja bez vidljivog očijukanja s dirigentom, zaobljena topla fraza, lijep i sočan glas – to su elementi s kojima Boljkovčeva gradi svoju Leonoru, od lakih ukrasa prve arije do dramatski osjenčanog prizora 'Miserere', a nakon toga ponovo do virtuozno pisane posljednje arije (u ovoj verziji prvi put u nas izvođene), koja za dramski sopran nije nimalo jednostavna. Nekoliko forsiranih tonova u visokom registru ukazuju da će mlada pjevačica još morati poraditi na tehničkoj izbrušenosti. Ali pregršt prekrasnih piana te majstorska suspregnutost i toplina samostanske scene (ovaj put zahvaljujući upravo Leonori uvjerjivije nego na premijeri), jamče budućnost tog a i mnogih drugih sopranskih likova iz Verdijeva pera, koji u potpunosti odgovaraju velikim mogućnostima 30-ogodišnje pjevačice.“

    Tu je tvrdnju potvrdila i nastupima na premijeri Don Carlosu u Splitu u prosincu 1985. pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja u kojemu je Dunja Vejzović pjevala ulogu princeze Eboli. Odjek te predstave daleko je premašio splitske okvire. Izvedena je sljedeće godine na Beogradskim muzičkim svečanostima (BEMUS) a Ivanka Boljkovac dobila je 1986. Nagradu Milka Trnina za ulogu Elizabete.

    Nenad Turkalj, Ruža Pospiš-Baldani, Blaženka Milić, Hans Peter Lehmann, Ivanka Boljkovac, Nicolas Christou i Jurij Zinovenko prigodom rada na premijeri Walküre u HNK-u u Zagrebu u ožujku 1987.

    Donna Anna u Mozartovu Don Giovanniju na premijeri opere u svibnju 1986. bila je nova uloga u repertoaru Ivanke Boljkovac. Premda Mozart nije baš idealno pristajao njezinu glasu, njezina suverena tehnička sprema omogućila joj je da krasno otpjeva drugu ariju koja se zbog zahtjevnosti nerijetko izostavlja. Sljedeće godine susrela se na koncertnom podiju s još jednom paklenski teškom Mozartovom ulogom – Elektrom u Idomeneu.

    Godina 1987. bila je osobito plodna u repertoaru Ivanke Boljkovac. U veljači je pjevala još jednu vrlo zahtjevnu ulogu – Volumniju u koncertnoj izvedbi Koriolana Stjepana Šuleka, pri kraju godine pjevala je Desdemonu u Otellu i već spomenutu Mozartovu Elektru, a u ožujku se susrela s Wagnerom. Zagrebačka Opera oduševila je publiku i kritiku hrabrim repertoarnim potezom. Miro Belamarić koji je ostvario nezaboravne izvedbe nekoliko talijanskih opera, posegnuo je za opusom Richarda Wagnera i zajedno s gostom redateljem Hansom Peterom Lehmannom ukazao povjerenje mladim pjevačicama Ivanki Boljkovac i Blaženki Milić. One su ga potpuno opravdale. Za Jagodu Martinčević u Vjesniku 23. ožujka Ivanka Boljkovac bila je „sjajna, meka i topla poput simbola pramajke, raskošno voluminozna Sieglinda“. Ta je Walküra bila biser zagrebačke Opere. Publika je hrlila na četiri sata dugu predstavu i o njoj se opširno pisalo. S njom je Opera gostovala na BEMUS-u i, što je još važnije, u Kijevu i Moskvi.

    Ivanka Boljkovac (Elektra) – Richard Strauss, Elektra, HNK u Zagrebu, 1990.Dana 14. siječnja 1989. zagrebačka Opera upriličila je obnovu Aide, a njezina apsolutna zvijezda bila je Ivanka Boljkovac. „Pravom kreacijom može se smatrati tumačenje naslovne uloge Ivanke Boljkovac, koja je, potkrijepljena ranijim pozitivnim iskustvom s ulogom Aide, pokazala najbolji 'komad' u predstavi. Iznad svega treba cijeniti njezinu samokontrolu, sva lijepa piana i muzikalno razumijevanje glazbenog toka, u kojem Ivanka Boljkovac i inače ne oskudijeva.“ – pisala je glazbena kritičarka Maja Stanetti u Večernjem listu, 16. siječnja.

    A onda je 10. ožujka 1990. došla kruna u opernom repertoaru Ivanke Boljkovac – iznimno teška, možda i najteža uloga u njemačkom repertoaru – Elektra Richarda Straussa na prvoj hrvatskoj scenskoj izvedbi opere. Opet je Miro Belamarić posegnuo za djelom koje se činilo nemogućim za ostvarenje zbog golemih zahtjeva na protagonisticu i orkestar. Maja Stanetti pisala je u Večernjem listu, 12. ožujka: „Bljesak i krik je bila Elektra Ivanke Boljkovac. U toj pakleno teškoj ulozi goleme snage i raspona, za koju je teško i u svjetskim razmjerima naći dobra tumača, promišljeno pripremljena, potresno donesena, muzikalna Elektra Ivanka Boljkovac je naprosto velika. I pravo je čudo jednostavnosti iskonske snage umijeća interpretacije i izgleda da bi poslije grča Elektrina kraja predstava mogla krenuti ispočetka.“ Bio je to potpuni trijumf umjetnice na vrhuncu karijere. Nije navršila ni 35 godina!

    Ivanka Boljkovac (Eva), Marina Jajić (Jelena) i Ratomir Kliškić (Zrinjski) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, Splitsko ljeto, premijera 1991.Elektra je definitivno potvrdila Ivanku Boljkovac kao prvi dramski sopran bivše države. Počela je nastupati u inozemstvu. Njezina djelatnost sve se više odvijala na koncertima vrlo različita karaktera, od onih vrlo zahtjevnih ozbiljne glazbe do dobrotvornih i prigodnih kojih je bilo sve češće. Teško je naći važniju manifestaciju bez njezine prisutnosti. Još prije Elektre počela je surađivati u posebnim projektima. Krajem 1989. i početkom 1990. autorski tim koji su činili Branko Brezovac, Goran Stefanovski i Koki Dimuševski upriličili su glazbeno-scensku predstavu koja se temeljila na glazbi Verdijeve Traviate. Ivanka Boljkovac igrala je Aninu / Rosu Luxemburg. Tako je i u dramskim krugovima potvrđena izrazita scenska nadarenost mlade umjetnice.

    Ivanka Boljkovac nastavila je nastupati na splitskom Peristilu kao jedna od najboljih interpretkinja Aide u povijesti Splitskog ljeta, a razvijala se i njezina suradnja s Narodnim kazalištem „Ivan Zajc“ u Rijeci. Premijerno izveden Trubadur u listopadu 1990. imao je dvije Leonore i dva Manrica o kojima danas možemo sanjati. Uz Ivanku Boljkovac, Mirellu Toić, Janeza Lotriča i Viktora Bušljetu. U listopadu 1990. u Zagrebu je sudjelovala na priredbi u čast banu Jelačiću prigodom ponovnog postavljanja njegova spomenika na glavnom trgu koji opet nosi njegovo ime i na koncertu njemu u čast. Zagrebačka filharmonija odabrala ju je za sopransku dionicu u izvedbi Verdijeva Requiema na koncertu In memoriam Lovro Matačić. Jagoda Martinčević u Vjesniku 21. siječnja nije baš bila oduševljena koncepcijom izvedbe. Pisala je: „Ivanka Boljkovac, danas jedini dramski sopran u nas, koja je u stanju oblikovati sve vokalne zamke što ih je Verdi namijenio tom glasu u Requiemu, imponirala je samozatajnim tonom, premda je bilo više nego očito, da bi joj itekako pogodovala temperamentnija, tipično verdijanska a manje mudrujuća koncepcija.“

    Josip Lešaja (Michele) i Ivanka Boljkovac (Giorgetta) – Giacomo Puccini, Plašt, HNK u Osijeku, 1993.Suradnja s Beogradom još je trajala i u ožujku 1991. Ivanka Boljkovac bila je sopran u izvedbi veličanstvene Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha na velikoj turneji po Španjolskoj Zbora i Simfonijskog orkestra Radiotelevizije Beograd pod ravnanjem njihova šefa-dirigenta Vladimira Kranjčevića, i gostovala je u Aidi. Aidu je pjevala i u Skoplju.

    Ivanka Boljkovac (Eva), Marina Jajić (Jelena) i Ratomir Kliškić (Zrinjski) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, Splitsko ljeto, 1991.Nakon premijere Nikole Šubića Zrinjskog na tvrđavi Gripe u Splitu u sklopu Splitskog ljeta 1991. pod ravnanjem Lorisa Voltolinija s Ratomirom Kliškićem u naslovnoj ulozi i nastupa u Requiemu na Dubrovačkim ljetnim igrama i premijeri Zrinjskog u Rijeci Domovinski rat je već bio u tijeku. Ratomir Kliškić kao Zrinjski i Ivanka Boljkovac kao Eva postali su pojam za likove sigetskog junaka i njegove žene. Njihovi zajednički nastupi u popularnoj Zajčevoj operi dali su pečat burnom i turbulentnom vremenu.

    Zanimanje za manje poznati opus Ivana Zajca raslo je tako reći iz dana u dan. Prvi je došao na red njegov Mislav. Dirigent i skladatelj Miro Belamarić uredio je partituru, opera je doživjela koncertnu izvedbu u sklopu Večeri na Griču u Zagrebu 27. lipnja 1991. Ponovno se izveo u minimalnoj izmjeni solista 4. siječnja 1992. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i trajno snimljen za Hrvatsku radioteleviziju. Djelo je strukturalno i muzički vrlo zanimljivo, bez arija, osim vrlo lijepe arije Rusane koju je isto tako lijepo pjevala Ivanka Boljkovac. Godina 1992. bila je plodna u repertoaru umjetnice. Uz nastup na koncertu u Budimpešti u još jednom veličanstvenom djelu svjetske glazbe – Missi solemnis Ludwiga van Beethovena i koncertu u Villi Manin, u Splitu je nastupila na premijeri Cavallerije rusticane, a pri kraju godine u Rijeci ostvarila je neuobičajenu ulogu u svom repertoaru – Sinaidu u Mojsiju Gioachina Rossinija. Godinu 1993. počela je nastupom u vrlo zahtevnoj partituri – Osmoj simfoniji Gustava Mahlera pod ravnanjem Pavla Dešpalja, nastavila Verdijevim Requiemom u Ljubljani i koncertni repertoar okrunila nastupom na praizvedbi Misse Maruliane Frane Paraća u Splitu. U Splitu je nastupila u još jednom koncertno-scenskom projektu – Starom groblju na Sustipanu Don Šime Marovića. U Zagrebu je pjevala Irmengardu u Porinu u neskraćenoj verziji opere koju je priredio dirigent Nikša Bareza i za nju dobila Nagradu hrvatskog glumišta. Obrazloženje je bilo: „Ivanka Boljkovac magistralno je odigrala tešku,veoma slojevitu ulogu Irmengarde, reagirajući minucijozno na zamisli redatelja Petra Selema, u velikom rasponu operne heroine. Voluminioznim glasom s lijepim pjevačkim finesama ostvarila je sve psihološke faze lika, od ljubavnog ushita do predsmrtnog smirenja.“

    Olga Šober (Zorka), Ivanka Boljkovac (Irmengarda) i Janez Lotrič (Porin) – Vatroslav Lisinski, Porin, HNK u Zagrebu, premijera 1993.U Osijeku unatoč tome što je bio izložen ratnim razaranjima kazališni život nije sustajao i Ivanka Boljkovac ostvarila je novu ulogu – Giorgettu na premijeri Plašta Giacoma Puccinija. Poslije je tu ulogu pjevala i na premijeri opere u Zagrebu. Dirigirao je Zoran Juranić koji je odigrao važnu ulogu u ratnom životu svakodnevno raketiranoga grada na Dravi. U Rijeci ju je u listopadu čekala još jedna nova, vrlo zahtjevna uloga – Margita u Zajčevu Banu Legetu. Prema svemu sudeći uspostavila je čvrstu vezu s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca jer je već sljedeće godine u njemu pjevala Ameliju u Krabuljnom plesu. Te je godine gostovala i u Košicama u Verdijevu Requiemu a u studenome u zagrebačkoj Operi sudjelovala je u još jednoj premijeri Zrinjskog. Davor Schopf pisao je u Kolu, Matica Hrvatska, 9 – 10: „Dvije sopranistice (druga je bila Branka Beretovac-Vondraček kao Jelena, op. a.) unijele su uz veliko iskustvo, i glasovni sjaj u svoje uloge. Ivanka Boljkovac, također s velikim iskustvom iz brojnih scenskih i koncertnih izvedbi ove opere, razvila je svoju Evu do vrhunaca velike dame i velike heroine.“

    Nizali su se prigodni koncerti, gostovanje u Trubaduru u Mariboru i u svibnju 1995. Ivanku Boljkovac čekala je velika zadaća – prvi nastup u Tosci, priznati ili nepriznati san svake sopranistice. Davir Schopf napisao je dug osvrt u Vjesniku 24. svibnja: „Zavidnom nizu odličnih zagrebačkih Tosci, kao i brojnim gošćama, nadasve uspješno pridružila se prošloga petka Ivanka Boljkovac. Primamljivoj snazi atraktivne Puccinijeve junakinje nije mogla odoljeti ni omiljena zagrebačka sopranistica. Način na koji ju je tako suvereno i muzički sigurno prikazala publici potvrđuje njezine visoke profesionalne odlike. Nakon mnogih glasovno lirskijih Tosci, snažni dramski sopran Ivanke Boljkovac vratio je autentičnu sliku o vokalnoj strani te uloge, posebice u drugom činu. S jedne strane meke fraze i meka piana, te bogate glasovne modulacije i široki pjevački lukovi u duetima s Cavaradossijem, a s druge strane sigurne i prodorne visine, te odlično otpjevana i ovacijama publike nagrađena arija molitva u drugome činu – vrijednosti su koje se vrlo rijetko sreću pri prvome tumačenju te zahtjevne uloge. I glumački je Ivanka Boljkovac zadovoljila, uz niz sjajno pogođenih detalja, ali ipak je ostalo mjesta koja treba doraditi.

    Šteta je što nije imala sreće s tenorskim partnerom. Cavaradossi Damira Fatovića scenski je, a napose pjevački, još u povojima. […] Zbog toga se dramatski intenzitet predstave odvijao u prizorima Tosce i Scarpie kojeg je tumačio iskusni, poslovično pouzdani i glasovno raskošni Valentin Enčev.“ I na kraju Schopf nije mogao a da ne napomene kako„valja istaći i odličan kostim Ivanke Boljkovac u drugom činu.“

    Ivanka Boljkovac (Tosca) – Giacomo Puccini, Tosca, HNK u Zagrebu, 1995.Koncertni repertoar Ivanke Boljkovac obogatio se Legendom o svetoj Elizabeti Franza Liszta u Badenu i Königsfeldenu, a onda je napokon u siječnju 1996. nastupila u Zagrebu na premijeri Verdijeve opere Moć sudbine pod ravnanjem Mladena Bašića. Davor Schopf ju je u Vjesniku 22. siječnja proglasio „verdijevskim sopranom par excellence čija se Leonora odlikovala s mnogo mekog mezza voce pjevanja, prekrasnim širokim frazama i zaobljenim visinama….“, a Maja Stanetti u Večernjem listu napisala je istoga dana da je „Leonora, kontroliranog izraza i svijesti o slavi svojih prethodnica iz ove sredine (Kunc, Talajić).“

    Ivanka Boljkovac sve je više nastupala na mnogim prigodnim koncertima u zemlji i inozemstvu; 1996. gostovala je kao Tosca u Skoplju i na koncertu opernih arija u Mađarskoj državnoj operi, a u Zagrebu je pjevala u Te Deumu Antona Brucknera pod ravnanjem Milana Horvata. U veljači 1997. bila je u Zagrebu zvijezda premijerne obnove Aide. Ugledni hrvatski književnik Nedjeljko Fabrio napisao je u svojoj knjizi Maestro i njegov šegrt (izdanje Matice Hrvatske 1997., str. 347): „Odmah kažimo da u jednom nema dvojbe: to je predstava pjevački velike Ivanke Boljkovac. Bilo je jasno već od njenih piana i filigranski čistih a tananih legata u finalu prvog prizora 1. čina, koji su kulminirali u Numi, pietà – del mio soffrir!, da bi nas posve opčinila načinom na koji je istumačila lik Aide u 3. činu, posebice u velikoj solo-sceni Qui Radames verrà. Zahvaljujući radu, njen je sopran sada kontroliran i više se ne događa da u visinama puca.“

    Počela je i višegodišnja suradnja Ivanke Boljkovac s prvom hrvatskom gradionicom orgulja Heferer, utemeljenom 1849. Svake godine od lipnja do listopada priređuju se u raznim manjim i većim gradovima koncerti na orguljama ili uz pratnju orgulja iz radionice koja je postala obiteljska tradicija. Koncerti su se počeli priređivati 1994. Ivanku Boljkovac naziva se hrvatskom opernom divom i kao takva prisutna je na koncertima u inozemstvu koji afirmiraju hrvatsku državnost. Potkraj godine počinje nastupati u televizijskoj emisiji Treća sreća što joj donosi golemu popularnost.

    Velika scenska privlačnost Ivanke Boljkovac dovodi je do repertoara u kojemu je vrlo važna karakterizacija lika, bila to mala uloga Krčmarice na premijeri Borisa Godunova sa slavnim gruzijskim basom Paatom Burchuladzeom u naslovnoj ulozi na proslavi 40. godišnjice umjetničkog djelovanja Ruže Pospiš-Baldani ili velika uloga Dome na obnovi Ere s onoga svijeta, jedna od njezinih najzapaženijh u komičnom repertoaru. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 18. travnja 2002.: „Duga Erina tradicija obiluje izvrsnim ostvarenjima. Nije se često događalo da netko odmah pogodi tako visoko kao Ivanka Boljkovac s ulogom Dome, i to na prvome nastupu. Umjetnica je, kao vedra osoba sklona šali, u toj ulozi našla zahvalan i sebi prispodobiv materijal te ga u potpunosti iskoristila. Prštala je humorom i komikom u glumi, glasovnom izrazu, karakterizaciji teksta. Pjevački je Doma za nju čista šala, ali shvaćena i ostvarena vrlo ozbiljno. Vjerojatno će ona Domu zadržati trajno na repertoaru, pa svakako valja napomenuti kako se od Ivanke Boljkovac i dalje očekuje da pjeva, i to što više Verdija, Puccinija, Wagnera i druge.“
    Ivica Čikeš (Gvardijan), Janez Lotrič (Don Alvaro) i Ivanka Boljkovac (Leonora) – Giuseppe Verdi, Moć sudbine, HNK u Zagrebu, 1996.
    Odlukom Ministarstva kulture od 17. lipnja 2003. Ivanka Boljkovac je potpuno zasluženo proglašena nacionalnom prvakinjom Opere HNK-a u Zagrebu.

    Nakon Elektre Ivanka Boljkovac mogla je ostvariti svjetsku karijeru – ali život piše drukčije priče. Domovinski rat znatno je utjecao na razvoj karijera umjetnika koji su upravo dostigli vrhunac. Jer, nakon te sjajne Elektre u prirodnim bi okolnostima i dobrom odabiru repertoara Ivanki Boljkovac bio otvoren put na svjetske scene. Ali ona je ostala u Hrvatskoj i na određen način postala ikona hrvatske scene. Proširila je krug zanimanja i stekla takvu popularnost da za nju svatko zna, zaustavljaju je na ulici, od vremešnijih gospođa i gospode do djece za koju je ona jednostavno „teta Ivanka“. Bezbrojne su manifestacije na kojima je sudjelovala, vrlo često bez honorara, nemjerljiv doprinos koji je dala dobrotvornim radom. Toliko je intervjua davala i toliko je članaka o njoj napisano, pitalo ju se je za mišljenja o mnogim situacijama, bila je prisutna u rubrikama gdje su i što rade, što na području ozbiljne glazbe nikome nije uspjelo.

    Ivanka Boljkovac (Doma) – Jakov Gotovac, Ero s onoga svijeta, HNK u Zagrebu, 2002.Nakon što je postigla veliku popularnost televizijskim emisijama Treća sreća, Ivanka Boljkovac počela je glumačku karijeru. Relja Bašić, voditelj Teatra u gostima ponudio joj je jednu od dviju ženskih uloga u Kvartetu Ronalda Harwooda. Uspjeh je bio velik a kritike vrlo dobre. „Predstavi su najviše pridonijeli izvrsni glumci – 'zlatni dečki' hrvatskoga glumišta Pero Kvrgić i Vanja Drach te ne manje uspješne i popularne Sanda Langerholz-Miladinov i operna pjevačica Ivanka Boljkovac kojoj je to bila i prva dramska uloga. Odabirući Ivanku Boljkovac za ulogu dobrodušne, djetinjaste, ostarjele operne pjevačice Sisi, koja više živi u svojoj mašti nego u stvarnosti, Relja Bašić dobro je prosudio da će se poznata sopranistica zagrebačke Opere, koju pamtimo i kao Leonoru u Trubaduru, Ameliju u Krabuljnm plesu, Verdijevu Aidu, izvrsno snaći i u dramskoj ulozi imajući urođeni talent kako za pjevanje tako i za glumu. U šaljivim 'duetima' s vitalnim i još prpošnim Vanjom Drachom u ulozi vječno zaljubljivoga i na erotske duele spremnoga Wilija Bonda, nekada slavljenog u ulozi Verdijeva Rigoletta, Ivanka Boljkovac dostojno je stala uz bok Sandi Langerholz, glumici i vokalnoj solistici iza koje stoji pozamašan broj od sedamdesetak što glavnih što vodećih uloga u komedijama i musicalima.“ – pisala je Bosiljka Brajčić u Fokusu, 29. studenoga 2002.

    Slijedio je još jedan velik uspjeh Ivanke Boljkovac koji je sve iznenadio – uloga Starog Mačka u baletu Mačak u čizmama Brune Bjelinskog. Kritičarka Večernjeg lista Zrinka Radić pisala je 17. ožujka 2003.: „Uveden kao lik naratora, najavljivača, Stari Mačak, točnije Mačka jer je uloga dodijeljena opernoj primadoni sopranistici Ivanki Boljkovac, postao je zvijezda baleta. Gospođa Boljkovac nema inhibicija, ali ima šarma: očito se na sceni sjajno zabavlja – paradirajući likove, usput malo parodira ples, a malo i sebe A tu vrstu karizmatičnosti publika zna prepoznati.“ A tako su mislili i drugi kritičari dok je publika bila razgaljena njezinom ljupkošću.

    Opera je ipak u fokusu zanimanja operne primadone. U zanimljivoj režiji Thomasa Schulte-Michelsa pod ravnanjem Mladena Tarbuka Ivanka Boljkovac opet ostvaruje vrlo zapaženu ulogu Aksinje na premijeri opere Lady Macbeth Mcenskog okruga Dmitrija Šostakoviča. A onda se vraća svom Verdiju i svojoj Elizabeti. Nije je pjevala na premijeri ali bila je zacijelo najbolja u solističkoj podjeli uloge. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 7. travnja 2004.: „Ivanka Boljkovac u prvome je redu iskonski verdijanski glas. Ulogu Elizabete obilježila je mnogobrojnim pianima i bogatim dinamičkim nijansiranjem, muzikalnim fraziranjem i profinjenim osjećajem za glazbene i dramske odrednice lika. Predstavila je interpretativno bogatstvo nesretne španjolske kraljice. Dobro je izgledala, u odličnim kostimima. Velika arija Elizabete i duet s Don Carlosom u vrlo dobrom tumačenju tenora Maurizija Comencinija, u zadnjoj slici opere bili su veliki trenutci verdijanskog pjevanja, već iščezli s pozornice Zagrebačke opere.“

    A onda je došla još jedna velika i zahtjevna uloga, u scenskoj verziji Koriolana Stjepana Šuleka. Dirigirao je Pavle Dešpalj, najveći poznavatelj skladateljeva opusa i najuspješniji njegov izvođač. Uposlio je ansambl uglavnom mlađih umjetnika a na njegovu čelu bila je iskusna Ivanka Boljkovac kao Volumnija. Nedjeljko Fabrio pisao je u svojoj knjizi Maestro i njegov šegrt (izdanje Matice Hrvatske, 1997. na str.142 ) „Lice u Šuleka koje se najvećma otima pozorničkoj sporednosti jest Volumnija, uloga eksponiranog dramskog faha. [….]Večeras je Volumniju pjevala Ivanka Boljkovac, i to pjevala s uvjerenjem, a to je za ovu našu umjetnicu bitno: bitno je naime za nju hoće li ili neće zagristi. A kad se to dogodi, kao večeras, ljepota i blago modrilo njena soprana (čak i unatoč od vremena do vremena prenaglašenostima u visinama) s pravom uzbuđuju gledalište.“ Za ulogu Volumnije dobila je drugi put Nagradu hrvatskog glumišta.
    Ivanka Boljkovac (Crkvenjarka) – Leoš Janáček, Jenůfa, HNK u Zagrebu, 2012., foto © Mirko Cvjetko
    Ivanka Boljkovac nastavila je nastupati u raznim prigodama pa je u živim slikama Muzeja grada Zagreba ulazila u lik glasovite Milke Trnine. Počela je snimati i filmove. Suvremena opera zahtijeva izrazito kreativne umjetnika pa joj je skladatelj Zoran Juranić povjerio ulogu Prve starice na praizvedbi svoje jednočinke Pingvini u Kampnagelu 2007. Predstava se iste godine izvodila i u sklopu Muzičkog Biennalea Zagreb.

    A onda je došao još jedan veliki, krunski trenutak u karijeri Ivanke Boljkovac – Crkvenjarka u Jenůfi Leoša Janáčeka. Velika umjetnica još je jedanput dala dokaz svog velikog umijeća. Davor Schopf pisao je u Vijencu, 3. svibnja 2012. „A velika je junakinja dotične predstave sopranistica Ivanka Boljkovac u ulozi Crkvenjarke. Poznata kao pjevačica zavidnih glasovnih i pjevačkih mogućnosti, ona se uvijek isticala i dojmljivim glumačkim izrazom koji proizlazi iz glazbe i glazbene fraze. Ovdje je ostvarila odmjerenu i uvjerljivu studiju toga lika, naročito u drugom činu, gdje se uza slike svetaca što sablasno svijetle iz mutnih zidova, naoko mirno na površini, odigrava drama zla u njezinu biću. Koliko je takvih slučajeva danas, da je zlo postojalo u najbližem susjedstvu, a nitko ga nije primjećivao! Pjevanje Ivanke Boljkovac, unatoč izvjesnoj glasovnoj neujednačenosti kod takvih, primarno mezzosopranskih uloga, obilovalo je muzikalnošću i mekim frazama. Uloga Crkvenjarke zlatnim se slovima nadovezuje na njezina najbolja verdijevska i ina ostvarenja na pozornici Zagrebačke opere.“ Isto je mišljenje bilo i glazbenog kritičara mlađe generacije Trpimira Matasovića u Zarezu 10. svibnja 2012. Pisao je: „Ipak čitavom je predstavom dominirala Ivanka Boljkovac u ulozi Crkvenjarke – usprkos ponegdje nesavršenoj kontroli nad vokalnim aparatom, riječ je o umjetnici čija je interpretacija glazbeno, a još više i scenski impresivna i autoritativna.“ Za Crkvenjarku kao najbolju žensku ulogu 2012. dobila je Nagradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Marijana Radev.

    Davor Radić (Friedrich od Telramunda) i Ivanka Boljkovac (Ortrud) – Richard Wagner, Lohengrin, HNK u Zagrebu, 2013.S Ortrud u Wagnerovu Lohengrinu Ivanka Boljkovac vratila se autoru u čijem je opusu, nakon prve – Sieglinde u Walküri – mogla otpjevati još nekoliko velikih uloga, da je bilo više sluha za njezin golem glasovni potencijal. Trpimir Matasović pisao je u Zarezu 11. travnja 2013.: „Takvu je interpretaciju Radić (interpret Telramunda, op. a.) mogao izgraditi i zbog načina na koji je Ortrud tumačila Ivanka Boljkovac – dok je Dubravka Šeparović Mušović u premijernoj postavi od samog početka predstave jasno davala do znanja da je upravo njen lik glavna antagonistica drame vješto nijansirajući interpretaciju unutar monolitno koncipirane uloge, Boljkovac je svoju interpretaciju oblikovala manje na nijansama, a više na postupnom razvoju Ortrud, od prigušenog sufliranja Telramundu u prvome činu do impresivne eksplozije zlobe u finalu opere.“

    Vješticom na premijeri opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka 2013. i Fatom Morganom u operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva 2017. Ivanka Boljkovac je ponovno zašla u karakterno-komični fah u kojemu teško da će je netko dostići. Magična privlačnost cjelokupne njezine ličnosti mogla se također još bolje iskoristiti. No, eto, preostali su joj nastupi u ulozi Marije Bellacante u dječjem igrokazu Winfrieda Radekea i Petera Lunda Vještica Hillary i uvrijeđeni kontrabas.

    Za svoje gotovo 45-ogodišnje umjetničko djelovanje Ivanka Boljkovac dobila je još i sljedeće nagrade: 1996. Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, 1998. Nagradu Karlovačke županije za ostvarenja na području klasične glazbe, 2000. Medalju grada Karlovca za izuzetne uspjehe na polju kulture i 2007. Nagradu Grada Karlovca.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
    Ivanka Boljkovac (Vještica) – Engelbert Humperdinck, Ivica i Marica, HNK u Zagrebu, 2013.Ivanka Boljkovac (Fata Morgana) – Sergej Prokofjev, Zaljubljen u tri naranče, HNK u Zagrebu, 2017.

     

Piše:

Marija
Barbieri

portreti