Ferdinand Radovan

(Rijeka 26. siječnja 1936. – Ljubljana, 1. veljače 2009.)

  • Ferdinand RadovanFerdinand Radovan bio je bariton, ni visoki ni niski, ni svijetli ni tamni, ni lirski ni dramski, jednostavno bariton raskošna opsežna glasa prelijepe boje, pravi verdijanski bariton, a to je najljepše što se za taj glas može reći. Pouzdane i sigurne muzikalnosti, fascinantnog osjećaja za interpretaciju nepogrešivim je instinktom znao pronaći pravi izraz za širok spektar emocija radilo se o tragičnim verdijanskim herojima poput Simona Boccanegre i Rigoletta ili pak likovima s primjesom komike kao što su Mozartov Figaro i Rossinijevi Figaro i Don Bartolo. Neponovljive su to kreacije i teško će ih biti, ako i uopće, dostignuti. Veliki bariton potvrdu svoje umjetnosti dobio je i diljem Europe, od Bavarske državne opere u Münchenu do Boljšoj teatra u Moskvi, u mnogim gradovima Sjedinjenih Država do njujorškog Metropolitana. Pred očima nam je cijela plejada vrhunskih ostvarenja koja su dva desetljeća krasila hrvatske operne kuće, u ušima odzvanja ljepota belkantističke fraze i onaj toliko specifičan i nadasve uvjerljiv izraz kojima je oblikovao svoje likove.
    Ljiljana Molnar-Talajić (Amelia) i Ferdinand Radovan (Grof Anckarström) – Giuseppe Verdi, Krabuljni ples, HNK u Zagrebu, premijera 1975., foto: Vladimir Pondelak
    Ferdinand Radovan (Grof Anckarström) – Giuseppe Verdi, Krabuljni ples, HNK u Zagrebu, premijera 1975., foto: Vladimir PondelakFerdinand Radovan rođen je u Rijeci 26. siječnja 1936. Pjevanje je učio za vrijeme boravka u Banja Luci i nastavio u Beogradu kod nekada slavne članice zagrebačke i Bečke državne opere Zdenke Zikove (1902-1990). Usporedo je studirao medicinu ali kako nije mogao uskladiti taj studij s ljubavlju prema glazbi, nakon dvije godine upisao je studij industrijske psihologije. Prevladala je želja da se posveti operi i u lipnju 1964. debitirao je u beogradskom Narodnom pozorištu kao Germont u Traviati. Bilo je to doba kada nisu nedostajali dobri baritoni pa ga u Beogradu nisu angažirali. Otišao je u Sarajevo i naposljetku prihvatio dvogodišnji angažman u ljubljanskoj Operi. Godine 1968. otišao je u stalni angažman u Operu u Grazu u kojemu je ostao pet godina. Slijedili su Dortmund i Düsseldorf, pa opet Ljubljana. Od 1982. do 1992. bio je prvak zagrebačke Opere, ali je u njoj djelovao već od 1972. kad je zainteresirao nestandardnom koncepcijom Scarpije na antologijskoj premijeri Tosce pod ravnanjem Lamberta Gardellija (1915-1998) u režiji Petera Bussea. Već je prije Nenad Turkalj primijetio kako je duet Enza i Barnabe u jednoj predstavi Gioconde kad se Radovanu pridružio talijanski tenor Umberto Borsò (1923-2018), tada čest gost zagrebačke Opere, dozvao u sjećanje hrvatske operne velikane Josipa Gostiča i Rudolfa Župana. Nakon zagrebačkog angažmana opet je otišao u ljubljansku Operu i u njoj ostao do odlaska u mirovinu. Potkraj 1979. u Metropolitanu je nastupio u ulozi Barnabe u Giocondi, a s ansamblom Metropolitana pjevao je Lunu u Trubaduru na turneji po Sjedinjenim Državama.

    Ferdinand Radovan (Jago) – Giuseppe Verdi, Otello, HNK u Zagrebu, premijera 1976.Radovan je počeo osvajati hrvatski operni prostor. Već je 1972. osvojio riječku publiku svojom kreacijom Lune u Trubaduru na Trsatskoj gradini a već je sljedeće godine predstavio Rigoletta na Ljetnoj pozornici u Opatiji. Muzikologinja Koraljka Kos u Vjesniku 19. srpnja 1973. imala je neke primjedbe. Pisala je: „Lijep lirski bariton i belkantistička pjevačka kultura mladog pjevača nisu ipak osigurali dovoljno dramatske snage liku Rigoletta. Ta uloga zahtijeva iznijansirano umijeće psihološke karakterizacije i u pjevanju i u glumi, zahtijeva onu istu zrelost, koja, na primjer, lik Verdijeva Otella čini trajno nedostupnim mnogim tenorima.“ Nenad Turkalj u Večernjem listu istoga dana bio je zadovoljniji nastupom zagrebačkog baritona, člana Opere u Grazu, koji se, prema njemu, „ponovno predstavio kao glasovno, pjevački i glumački autoritativni tumač složenog lika Rigoletta“. Još zadovoljnija bila je nekoliko mjeseci poslije Jagoda Martinčević. Pisala je u Vjesniku 22. veljače 1974.: „Našeg zemljaka Ferdinanda Radovana koji već niz godina djeluje kao prvak opere u Grazu, slušali smo već u nekoliko navrata kao vrsnog tumača talijanskog repertoara. Svojim likovima Barnabe, Germonta i Scarpije koje je izveo na zagrebačkoj opernoj sceni, Radovan je ovaj put dodao i Rigoletta, jednu od najtežih baritonskih uloga uopće. Izrazito muzikalan i inteligentan glazbenik, koji s rijetkom profesionalnošću i poznavanjem sveukupne materije surađuje s partnerima i dirigentom, pjevao je svog Rigoletta u velikom stilu. Noseći se suvereno s brojnim teškoćama tog složenog dramatskog lika, umjetnik je vokalnu dionicu donio vrlo produhovljeno nadomještajući odveć lirsku boju svog, u centralnom registru vrlo lijepog glasa, izražajnom interpretacijom. U tome je najviše uspio u velikoj ariji 'Cortigiani' koju je izveo u vrhunskom stilu talijanskog opernog tumačenja.“
    Ferdinand Radovan (Falstaff) – Giuseppe Verdi, Falstaff, SNG Ljubljana, 1978.
    U svibnju 1974. Radovan je oduševio zagrebačku publiku i kritiku svojom interpretacijom Renata u koncertnoj izvedbi Krabuljnog plesa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu koja je okupila prvu solističku ekipu – Ljiljanu Molnar-Talajić, Biserku Cvejić, Stojana Stojanova i Nadu Siriščević te dirigenta Nikšu Barezu. Takav pothvat nije više ponovila ni tadašnja Radiotelevizija Zagreb, ni poslije, Hrvatska radiotelevizija. Ljiljana Molnar-Talajić bila je tada na vrhuncu, a „posve ravnopravne partnere imala je ta Amelija u raspjevanom Renatu Ferdinanda Radovana, u kojem je zagrebačka publika otkrila svog novog baritonskog ljubimca (u najčišćem belkanto stilu otpjevana glavna arija)“, pisala je Jagoda Martinčević u Vjesniku 18. svibnja. U lipnju 1974. bile su „'Lude' predstave“ Trubadura, u kojima se Ljiljani Molnar-Talajić, Biserki Cvejić i Stojanu Stojanovu pridružio Ferdinand Radovan koji je „kao Luna posve ravnopravno upotpunio gostujuću trojku cjelovitošću svoje izvanredno muzikalne interpretacije i nadasve svojim raskošnim, pastoznim baritonskim glasom.“ (Jagoda Martinčević u Vjesniku 19. lipnja).

    Ferdinand Radovan (Posa) – Giuseppe Verdi, Don Carlos Njegov Luna u Trubaduru nije bio samo vrhunski otpjevan nego je isto tako bio scenski djelotvoran. Ugledna zagrebačka kritičarka nije krila oduševljenje ni nakon sljedećeg Radovanova gostovanja. Pisala je u Vjesniku 20. lipnja 1974.: „Već stari znanac zagrebačke operne publike, bariton Ferdinand Radovan ponovo je nakon velikog dueta i Germontove arije dobio bučno odobravanje auditorija što je bez sumnje definitivan znak da ga je inače prilično kritički raspoložena publika prihvatila bez rezerve. Radovanov Germont bio je predstavljen u punom dometu raskošnih glasovnih mogućnosti ovog muzikalnog i atraktivnog umjetnika koji svaku ulogu donosi u besprijekornoj verdijansko-belkantističkoj maniri, što će reći da apsolutno vlada glasom unutar svih postavki (linija, fraza, dinamika i ujednačenost registara) nepovredivog carstva Verdijeve melodike.“ Radovan je bio i „izvrstan Amonasro“ na predstavi Aide s Ljiljanom Molnar-Talajić. Njegov je „baršunasti glas dobio još više na plemenitosti pravog belkanto-baritona“ (Jagoda Martinčević u Vjesniku 4. veljače 1975.). Taj je Amonasro krasio, tako reći, matičnu kuću Aide na splitskom Peristilu.

    Ferdinand Radovan (Figaro) i Nada Siriščević (Suzana) – Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, HNK u Zagrebu, premijera 1977.
    Milena Morača (Suzana) i Ferdinand Radovan (Figaro) – Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, SNG Ljubljana 1988.

    I onda je došao Jago u Otellu, u predstavi pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Vlade Habuneka (1906-1994), sa Stojanom Stojanovim u naslovnoj ulozi i Ljiljanom Molnar-Talajić kao Desdemonom. U suradnji s cijelim ansamblom Radovan je sudjelovao u stvaranju još jedne od zagrebačkih predstava koje se pamte, a da je tako, stigla je potvrda iz Europske radijske unije jer je snimku izvedbe dva puta uvrstila u međunarodni i međukontinentalni program Euroclassic Notturno. U dvotjedniku Oko 3. – 17. svibnja 1976. Nenad Turkalj je pisao: „Odličan partner bio mu je (Stojanu Stojanovu, op. a.) Ferdinand Radovan u ulozi Jaga, s precizno ispjevanom svakom notom, sa sigurnim visinama svog podosta lirskog baritona, s inteligentno nasvođenom frazom, u kojoj nenametljivo živi zla ćud te mletačke aplikacije Rikarda III… Dopadljiva obličja, elokventan i na određen način šarmantan, to je bio pravi šekspirski Jago, o kojem je Verdi rekao, da mora do neke mjere zavarati čak i vlastitu ženu.“ Prisustvujući trećoj izvedbi opere urednik Radija Zagreb Branko Polić napisao je u Vjesniku 26. lipnja da je „bio još fascinantniji, glasovno također suvereniji Jago“.
    Ferdinand Radovan (Simon Boccanegra) i Cynthia Hansell-Bakić (Amelia Grimaldi) – Giuseppe Verdi, Simon Boccanegra, Peristil, Splitsko ljeto, 1978.
    Ferdinand Radovan (Barnaba) – Amilcare Ponchielli, Gioconda, Metropolitan Opera, New York, 1979.Posve prirodno Radovan je bio jedan od troje protagonista (uz Viktora Bušljetu i Ljiljanu Molnar-Talajić) zagrebačke premijere Andrèa Chèniera Umberta Giordana, „u kojoj je u toku večeri došlo do još snažnijeg povezivanja svih sudionika s ove i s one strane rampe“, prema dr. Krešimiru Kovačeviću u Borbi 21. listopada 1976, a „tome je znatno pridonio i Ferdinand Radovan svojom kreacijom uloge Šarla Žerara, u kojoj je do punog izražaja došla njegova pjevačka nadarenost kao i smisao za scensko oblikovanje. Radovanova gluma bila je istinski povezana s njegovom glazbenom dionicom pa je lik robusnog seoskog momka koji uspijeva nadvladati vlastite osjećaje i strasti zbog prijateljstva i poštenja ostavio snažan dojam na sve prisutne. No sve to ostalo bi blijedo da Radovan i u pjevačkom pogledu nije bio na visini zadatka.“

    Ferdinand Radovan (Nabucco) – Giuseppe Verdi, Nabucco, HNK u Zagrebu, premijera 1984.Sljedeće godine Radovan je pokazao svu raznolikost vlastitih opernih zanimanja. Kako li je lepršav, šarmantan, nestašan, razigran, samouvjeren bio njegov zagrebački Figaro! Bio je „pjevački siguran i po scenskom šarmu upravo neodoljivi Figaro; za ariju u finalu opravdano je pobrao buran aplauz“, pisao je Nenad Turkalj 13. travnja 1977. u Večernjem listu, oduševljen zagrebačkom premijerom u tekstu pod naslovom Neodoljivi 'Figaro'.

    Splitsko ljeto 1978. donijelo je možda najbolju realizaciju jednog Verdijeva djela u nas – Simona Boccanegru na Peristilu. Djelo se izvrsno uklopilo u ambijent prekrasnog zdanja, Maestro Bareza uložio je golem trud da iz odličnih solista izvuče njihov maksimum, pjevački i muzički bila je to izvedba na najvišem nivou, svi su solisti udovoljili svim zahtjevima svojih likova a Ferdinand Radovan u naslovnoj ulozi nadmašio je i sama sebe. Radovan je potpuno vladao pjevačkim umijećem i u svojemu je bogatom glasu pronalazio upravo onu boju i cijelu paletu dinamičkih nijansi koje su odgovarale interpretiranom liku. Veliku je pozornost pridavao značenju riječi, dikcija mu je bila odlična a predavanje teksta uzorno. U njegovoj interpretaciju riječ i ton bili su nedjeljivi. Nikada se nije ponavljao i nijedan lik nije sličio drugome. Njegova scenska igra, korak, pokret, pogled neobično izražajnih očiju, ogledala duše, kako je govorio, razlikovali su se od lika do lika, od prizora do prizora.
    Mila Kirinčić (Eva), Branka Beretovac (Jelena) i Ferdinand Radovan (Zrinjski) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, HNK u Zagrebu
    I kao što je njegov Rigoletto u prvoj slici bio ponizan crv spreman na sve da se održi, a u drugoj je dvorska luda postajao čovjek, uspravljao se i u blagom pogledu bilo je plemenitosti i ljubavi prema kćeri, tako je potresan i uvjerljiv bio kao Simon Boccanegra, gusar koji se uspeo do moći i u pravednim namjerama pao kao žrtva. Koliko je poleta bilo u prologu, koliko snage u obraćanju u prizoru u vijećnici, koliko umora pri kraju i koliko boli i ljubavi prema kćeri u finalu! I Božena Ruk-Fočić i Cynthia Hansell-Bakić, njegove pronađene kćeri, govorile su kako su teško zatomljivale suze u tom magistralnom prizoru Radovanove interpretacije. Godine 1978. pjevao je u Zagrebu i markiza Posu u Verdijevu Don Carlosu, a 20. svibnja 1980. na prvoj opernoj predstavi u obnovljenoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu bio je Gérard u Andréu Chénieru. Ulogu Madeleine de Coigny pjevala je mlada splitska operna prvakinja Cynthia Hansell-Bakić, dirigirao mladi ravnatelj Opere Vjekoslav Šutej, koji će poslije ostvariti zapaženu međunarodnu karijeru, a naslovnu ulogu pjevao je Viktor Bušljeta.
    Veneta Janeva Iveljić (Lady Macbeth) i Ferdinand Radovan (Macbeth) – Giuseppe Verdi, Macbeth, HNK u Zagrebu 1987.
    Godine 1984. Radovan je proširio svoj verdijanski repertoar ulogom Nabucca koju je pjevao u Zagrebu i na Splitskom ljetu uz dvije jednako dojmljive partnerice Dunju Vejzović i Venetu Janevu Iveljić. Inoslav Bešker pisao je u Vjesniku 26. lipnja 1984.: „Ferdinand Radovan, tumač naslovnog lika, bio je na visini svog renomea i u scenama koje bi inače zahtijevale voluminozniji bariton, a besprijekoran u scenama gdje je do punog izražaja dolazila njegova sposobnost lirskog izraza i karakternog sjenčanja lika, kao u sceni s Abigaillom ili u tamnici.“ Radovan je 1987. bio protagonist i zagrebačkog Macbetha, Falstaffa je još 1978. pjevao u ljubljanskoj Operi i na njezinu gostovanju u Zagrebu, Don Carla u operi Moć sudbine na koncertnoj izvedbi odlomaka iz opere 1978. u produkciji tadašnje Radiotelevizije Zagreb.Ferdinand Radovan (Scarpia) i Mirella Toić (Floria Tosca) – Giacomo Puccini, Tosca, Narodno kazalište „Ivan Zajc“, Rijeka, 1985.
    Repertoar Ferdinanda Radovana bio je iznimno bogat i raznolik. Uz spomenute likove najčešće Verdijeve, jer su oni bili temeljni u njegovu repertoaru, nizali su se i drugi. Na premijeri Pikove dame 1981., koja je, prema Jagodi Martinčević-Lipovčan u Vjesniku 18. veljače bila nepotreban potez, „jedini od protagonista u obje izvedbe koji je izmamio spontani pljesak i podsjetio na sjaj i interpretativnu toplinu nekadašnjih 'Pikovih dama' u Zagrebu, bio je muževan, glasovno raskošan Jelecki Ferdinand Radovan.“ Slijedili su Valentin u Gounodovu Faustu, Kuharica u operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva, Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Kad ga je u Zagrebu pjevao na Zajčevim danima 1982. na predstavi kojom je dirigirao Lovro Matačić, ostvario je nenadmašnu interpretaciju. Nenad Turkalj, koji je u životu čuo dosta odličnih Zrinjskih, rekao je tom prigodom da „još nikada nije čuo tako lijepo otpjevanu romancu“. Za tu je vrhunsku kreaciju dobio Nagradu Milka Trnina. Tome bi se nizu mogli pridodati još mnogi drugi, spomenut ćemo samo još neke u ljubljanskoj Operi – Kneza u Čarobnici Čajkovskog, Riccarda u Bellinijevim Puritancima, Michelea u Puccinijevu Plaštu i Puccinijeva Giannija Schicchija. Tu su i uloge koje je tumačio na snimkama hrvatskih opera – Zajčev Ban Leget, Vračar u Adelovoj pjesmi Ive Paraća, Kocelin u Porinu Lisinskog. Dodajmo i sjajne koncertne nastupe u Orffovoj kantati Carmina burana i Faureovom Requiemu.

    Viktor Bušljeta (Manrico), Veneta Janeva Iveljić  (Leonora), Ferdinand Radovan (grof Luna) i Zbor Opere – Giuseppe Verdi, Trubadur, HNK u Zagrebu, premijera 1985.Ferdinand Radovan pripadao je velikanima operne scene kod kojih se ljepota i snaga vokalnog izričaja stapaju u nedjeljivu cjelinu sa snagom scenskog izraza. A sve je to proizlazilo iz njegove goleme elementarne muzikalnosti, iz dubine njegova autentičnog, nepatvorenog umjetničkog bića! Pripadao je onome ne tako velikom krugu pjevačko-scenskih veličina koje samim dolaskom na scenu zgrabe slušatelja tj. gledatelja i drže ga do kraja predstave, nerijetko i poslije samoga njezina kraja. Na sceni nikada nije bio on nego lik koji je predstavljao. I kolikogod se uživalo u ljepoti njegova glasa i besprijekornog legata, toliko se vjerovalo njegovoj kreaciji.

    Ferdinand Radovan umro je 1. veljače 2009. u Ljubljani, koja je puno više pažnje posvećivala njegovu radu nego Zagreb pa mu je ondje objavljen i CD, a RTV Ljubljana i Televizija Slovenija o njemu su snimile nekoliko emisija. Ni prvi ni posljednji slučaj u hrvatskom odnosu prema svojim zaslužnim pojedincima! Imao je sve što čini velikog pjevača i velikog umjetnika – možda se to nije baš svima sviđalo!

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

    Pouzdane i sigurne muzikalnosti, fascinantnog osjećaja za interpretaciju Ferdinand Radovan nepogrešivim je instinktom znao pronaći pravi izraz za širok spektar emocija radilo se o tragičnim verdijanskim herojima poput Simona Boccanegre i Rigoletta ili likovima s primjesom komike kao što sui Rossinijevi Figaro i Don Bartolo. Neponovljive su to kreacije i teško će ih biti dostignuti

Piše:

Marija
Barbieri

portreti