Blaženka Milić

(Mostar, 4. veljače 1939.)

  • Blazenka MilićBlaženka Milić bila je pjevačica, za koju je Herbert von Karajan rekao da ima najljepši glas poslije Zinke Kunc Milanov. Imala je velik talent i sve što je potrebno za ostvarenje velike karijere ali je bila jedna od rijetkih pjevačica današnjice koja je karijeru podredila obitelji i svoj umjetnički razvoj vezala uz Zagreb.

    Blaženka Milić, djevojačkim prezimenom Cigić, rođena je u Mostaru 4. veljače 1939. Bila je prva učenica Odjela za solo pjevanje – a on je s njome i otvoren – na mostarskoj Muzičkoj školi. Nastavnica joj je bila Milka Padovan, koja je prva uočila njezinu iznadprosječnu nadarenost i počela oblikovati njezin topao glas. Dana I 3. ožujka 1961. dvadesetdvogodišnja Blaženka kročila je prvi put na scenu. Pjevala je Petricu u igrokazu Đerdan Jakova Gotovca u Narodnom pozorištu u Mostaru. Njezin umjetnički put bio je zacrtan. Gotovčevu opusu često se navraćala tijekom karijere. Bila je njegova izvrsna Đula koju je pjevala 76 puta.

    Kad je jedna od Gotovcu najdražih Đula, Blaženka Milić polagala prijamni ispit na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, iskusna pjevačka pedagoginja Marija Borčić (1909-2005) uočila je kod nje „iskrenost interpretacije i umjetničko poštenje”, a te dvije kvalitete uz, naravno, lijep, bogat glas sjajnih visina i naglašenu muzikalnost, krasile su cijelu karijeru Mostarke Blaženke Milić. Nisu izostale ni prve nagrade. Prva je bila nagrada Franjo Kuhač za najboljeg studenta Muzičke akademije, slijedile su treća i druga nagrada na Jugoslavenskom natjecanju mladih muzičkih umjetnika pa Diploma i srebrna medalja na Međunarodnom natjecanju opernih pjevača u Toulouseu te Nagrada Milka Trnina.
    Blaženka Milić (Petrica) – Jakov Gotovac, Đerdan, Narodno pozorište Mostar, debi 3. ožujka 1961.
    Blaženka Milić diplomirala je u siječnju 1967. pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod profesora Lava Vrbanića (1904-1983). Već je u travnju iste godine skrenula na sebe pozornost svojom kreacijom Grofice na premijeri Mozartova Figarova pira u izvedbi studenata Muzičke akademije. Na početku profesionalne karijere sudjelovala je na jadranskoj turneji Simfonijskog orkestra i zbora tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Krešimira Šipuša (1930-2014), kada je nekoliko dana zaredom pjevala sopransku dionicu u Beethovenovoj Devetoj simfoniji.

    Blaženka Milić (Mimì) i Berto Matešić (Rodolfo) – Giacomo Puccini, La Bohème, HNK u Zagrebu, 1971.Nakon što je za školsku godinu 1968./1969. dobila Fulbrightovu stipendiju za usavršavanje, nastavila je suradnju s profesorom Vrbanićem na New England Conservatory of Music u Bostonu. S njim je ostala umjetnički povezana do njegove smrti. On ju je osobito cijenio i kad je 1979. dobila Nagradu Milka Trnina za Toscu, prvi put ostvarenu godinu dana prije, napisao je; „Naša Bajka (tako su je svi zvali, op. a.) dobila je nagradu Milke Trnine – kao priznanje za svoj umjetnički rad. Takav rad za opernog umjetnika predstavlja stalnu borbu, da u nastojanju za stvaranjem živih likova na sceni, istovremeno – što je često tako teško – tonske, verbalne i glumačke dramatske izražaje usklađuje tako, da pritom ne gubi onu neophodnu kontrolu nad stvorenim si vokalnim instrumentom. Smatram, da za razliku od mnogih drugih, Bajka tu problematiku jasno osjeća i u svom poštenom umjetničkom nastojanju – uvjeren sam – da će i dalje beskompromisno i uspješno naprijed kročiti – ispred drugih! Radi toga joj na toj zasluženoj nagradi od srca čestitam!”

    Blaženka Milić (Đula) – Jakov Gotovac, Ero s onoga svijeta, HNK u Zagrebu, 1972.Kad se obnavljao zagrebački operni ansambl i popunjavao mladim snagama u obnovljenoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Blaženka Milić je 1. rujna 1969. stupila u angažman. Profesionalno je debitirala na sceni 20. siječnja 1970. kao Zorka u Porinu Vatroslava Lisinskog. Dvadesetak godina poslije, 29. prosinca 1988. na Danu dvorane Lisinski pjevala je Irmengardu. Nakon uloga Svećenice u Aidi i Annine u Traviati te Jelene u Nikoli Šubiću Zrinjskom iznenadila je u lipnju 1971. kao Mimì u Puccinijevoj La Bohéme ostvarivši s Bertom Matešićem (1937-2015) jedan od najljepših parova omiljenih Puccinijevih junaka na zagrebačkoj sceni. U studenome 1972. došla je Đula u Eri s onoga svijeta koje je bila jedna od najboljih interpretkinja uopće u nas. U ožujku 1973. pjevala je Cio-Cio-San u Madame Butterfly. I u toj je ulozi bila jedna od najboljih protagonistica u zagrebačkoj Operi. Kad ju je pjevala već kao zrela umjetnica 1986. Jagoda Martinčevič napisala je 3. ožujka u Vjesniku; Butterfly ipak u krajnjoj liniji ‚drže‘ glavni protagonisti, par Cio-Cio-San i Pinkerton, kojima i zahvaljujemo na lijepoj, osjećajnoj i proživljenoj igri i pjevu. Naslovna junakinja ovog možda najomiljenijeg Puccinijeva djela ogroman je umjetnički napor za svaku sopranisticu, ma koliko bila muzikalna i spretna, podjednako glasovno koliko i scenski. Blaženka Milić bila je vrlo dobra Cio-Cio-San, osvajajući iz fraze u frazu svoju Butterfly toplim, zvonkim, upravo cvatućim sopranom zvonkih visina, lijepih piana, široko nadsvođenih linija pravog pučinijevskog načina interpretacije. Razumljivo, bila je više usmjerena vokalnoj perfekciji no minucioznosti scenskih zahtjevnosti, međutim sve što je glumački napravila bilo je na mjestu, a osobito njen urođeni osjećaj za depatetizaciju ovještale predodžbe naslovnoga lika.“ Cio-Cio-San je pjevala godinu dana ranije u HNK-u u Osijeku. Blaženka Milić imala je sve glasovno-pjevačke preduvjete za Puccinija, ne samo sigurne i lijepe visine nego i čvrst srednji registar što je poslije pokazala i u Tosci. Kad je 1986. pjevala Toscu sa slavnim partnerima, švedskim umjetnicima Nikolajem Geddom (1925-2017) i Ingvarom Wixellom (1931-2011) ravnopravno se s njima nosila.

    Blaženka Milić (Cho-Cho-San) i Krunoslav Cigoj (Pinkerton)  – Giacomo Puccini, Madame Butterfly, HNK u Zagrebu, premijera 1986.U prosincu 1973. Blaženka Milić zablistala je punim sjajem kao Jaroslavna u Borodinovu Knezu Igoru. Dr. Krešimir Kovačević napisao je 10. prosinca 1973. u Borbi: „Spomenuo bih na početku dvoje mladih pjevača pred kojima je, sudeći po onome što su dali na ovoj predstavi, kao i na nekim ranijim, blistava karijera. Sopranistica Blaženka Milić bila je suzdržana i nenametljiva, ali veoma muzikalna, glasovno dopadljiva i iskreno proživljena Jaroslavna.“ Drugi pjevač bio je Berto Matešić. Prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 11. prosinca bila je još „ponešto suzdržana“ ali „svojim raskošnim glasovnim mogućnostima obećava iznimne glazbeno-scenske kreacije“. Iako nije pjevala na premijeri (na premijeri je pjevala Božena Ruk-Fočić, op. a.), „mlada sopranistica Zagrebačke opere Blaženka Milić, glasovno i pjevački sigurna s decentnom, ali izražajnom glumom“ zadovoljila je i strogoga Nenada Turkalja u Večernjem listu 16. prosinca 1973. S tom je ulogom postigla uspjeh i na gostovanju opernog ansambla u Torinu. Jagoda Martinčević pisala je 9. travnja 1974. u Vjesniku: „Tokom predstava izmjenjivale su se i dvije Jaroslavne vrlo suptilne i upravo nenadmašive u ‚Plaču Jaroslavne‘ sa svojim lijepim mekanim pianima Božena Ruk-Fočić, te naša možda najnježnija, ali zato i izvanredno raspoložena Jaroslavna Blaženka Milić čija je fenomenalna najteža visina u prvom činu izazvala uzdahe čak i kod Talijana koji lijepe glasove i njihove bravure imaju prilike vrlo često slušati.“ Doista sjajan visoki registar Blaženke Milić do sigurnog i lakog visokog C bio je iznimno siguran a ton primjerno fokusiran i zvučan, briljantan.

    Blaženka Milić (Jaroslavna) – Aleksandar Borodin, Knez Igor, HNK u Zagrebu, 1973.Nakon Jaroslavne slijedila je Santuzza a Đorđe Šaula rekao je u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Radija Zagreb da je bila „veoma dobra, sugestivna. Muzikalna, inteligentno oblikujući lik, pjevački suverena, glasovno topla, nikada prenaglašena u dramatici, dominirala je scenom na kojoj je stalno prisutna.“ Santuzzu je pjevala poslije, 1986., i na premijeri u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci. Naći pravi izraz za lik koji tumači i uvijek zadržati dobar ukus, biti uvjerljiva kao napuštena Cio-Cio-San, ljubomorna Tosca, melankolična Grofica, narodski obojena Đula ili herojska Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskom i ratnica Brünnhilda – to je Blaženka Milić uvijek znala.

    Godine 1974. Blaženka Milić uvrstila je u repertoar ulogu koje će godinama biti jedna od najboljih interpretkinja, partnerica najboljim tumačima naslovnog junaka i sudionica raznih premijera i obnova – Evu u Zrinjskom. Eva je bila njezina velika uloga a ona jedna od njezinih najvećih interpretkinja. Pjevala ju je 81 put. Kad je 1976. uskočila u ulogu Madeleine de Coigny u Andréu Chénieru Umberta Giordana bila je toliko sigurna kao da je godinama pjeva. Savršena muzička sigurnost bila je još jedna važna kvaliteta Blaženke Milić. A i scenski šarm koji je tako uspješno pokazala u ulozi Grofice na vrlo uspjeloj premijeri Figarova pira 1977. Pjevačke zahtjeve te uloge svladala je već deset godina ranije. Bila je jedna od najprivlačnijih Grofica koje smo imali. Sljedeće godine pjevala je Anicu u Ekvinociju Ivana Brkanovića (1906-1987) i Toscu.

    Blaženka Milić (Eva) i Vladimir Ruždjak (Zrinjski) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, HNK u Zagrebu, u povodu 100. obljetnice praizvedbe, 4. studenoga 1976.Pouzdana i sigurna pjevačica, svježa i zvonka glasa sa sigurnim visinama, muzikalna i scenski vrlo izražajna, Blaženka Milić nizala je uloge – veće, glavne, naslovne ili manje – kao pravi profesionalac nije nikada pravila razliku u pristupu interpretiranome liku. Tako je 1975. pjevala Krčmaricu u koncertnoj izvedbi Borisa Godunova u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu pod ravnanjem Lovre pl. Matačića (1899-1985). Spomenut ćemo još neke njezine uloge: Margaretu u Gounodovu Faustu, Lisbeth u premijernoj scenskoj izvedbi 1980. opere Postolar od Delfta Blagoja Berse (1873-1934) (još ranije, 1974., sudjelovala je u koncertnoj izvedbi opere), Lizu u Pikovoj dami, Maricu u Prodanoj nevjesti, Ameliju u Krabuljnom plesu, Sentu u Ukletom Holandezu, Annu u Nabuccu, Leonoru u Trubaduru do krunske uloge u karijeri – Brünnhilde u Walküri.

    Premijera muzičke drame Walküra Richarda Wagnera 21. ožujka 1987. bila je apsolutni događaj u povijesti hrvatske glazbene reprodukcije. Dirigent Miro Belamarić (1935-2017) i redatelj gost Hans Peter Lehmann (1934.) realizirali su predstavu s domaćim snagama, jedino je Wotana pjevao gost, belgijski bas-bariton Nicolas Christou (1943.). Svježa, mladenačka Brünnhilda Blaženke Milić sjajnih visina, topla u izrazu, duboko ljudska i ljudski ranjiva, bila je pravo utjelovljenje toga lika u njegovoj prvoj životnoj dobi. „To se ne može ljepše pjevati.”, rekao je tada Lehmann, a časopis Pogled njezinu je „nevjerovatno lijepo oblikovanu Brünnhildu” proglasio „ostvarenjem za povijest“. Književnik Nedjeljko Fabrio u svojoj knjizi Maestro i njegov šegrt (izdanje Matice hrvatske, 1997., na stranicama 154 i 155) pisao je: „Spomenuta tri dijela predstave bacaju u zasjenak gotovo sve što je dosad umljeno na našoj pozornici. Mislimo pritom na: ljubavni zanos Siegmunda (Stojan Stojanov) i Sieglinde (Ivanka Boljkovac) u drugoj polovici 1. čina; na solilokvij Wotana (Nicolas Christou) početkom 2. čina, i na dijalog (ne duet, zaboga!) između Wotana i Brünhilde (Blaženka Milić) od odlaska Valkira pa do kraja djela.
    Vladimir Ruždjak (Grof) i Blaženka Milić (Grofica) – Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, HNK u Zagrebu, 1977.
    Ivanka Boljkovac i Blaženka Milić velebnoj čvrstini vagnerijanske govorno-pjevane fraze, koja ošamućuje logikom vlastita glazbena protoka, umjele su pridodati uvjerljivu nesretnost i opravdanu lomnost bića što pate: Ivanka Boljkovac sjajnim lukovima i legatima u kojima se njen plavkasti sopran upravo točio neprekinut i zaobljen, Blaženka Milić pouzdanošću i prkosom u glasu, koji je sve do kraja uspjela sačuvati preciznim i svježim, gotovo neponovljivo suosjećajnim.“ Afinitet prema Wagneru potvrdila je i kao Fricka u poluscenskoj izvedbi Wagnerova Rajnina zlata 1984. u produkciji tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Lovre pl. Matačića koja se izvela i u Cankarjevu domu u Ljubljani, te kao Venera u skraćenoj pariškoj verziji Tannhäusera u koncertnoj izvedbi 1992. pod ravnanjem Nikše Bareze. Obje izvedbe bile su u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
    Nikolaj Gedda (Cavaradossi) i Blaženka Milić (Floria Tosca) – Giacomo Puccini, Tosca, HNK u Zagrebu, 25. veljače 1986.
    Blaženka Milić ostvarila je još 1987. Abigaillu na premijeri Nabucca u Rijeci i dvije godine poslije u Zagrebu. U 59. godini, što je prava rijetkost, pjevala je Aidu. Njezina karijera bila je iznimno duga. Trajala je od debija u Mostaru 1961. do posljednje uloge – Aide u zagrebačkoj Operi 1998., dakle punih 37 godina. Bila je članica zagrebačke Opere do umirovljenja 2000. godine. S ansamblom Opere gostovala je 1972. u Stuttgartu i Mannheimu, 1984. u Torinu i Ženevi, Brnu i Istočnom Berlinu, 1988. u Kijevu i Moskvi te 1992. u Salzburgu.

    Glas Blaženke Milić razvijao se vrlo prirodno, od lirskim akcentima prožete Zorke preko niza uloga lirico-spinto soprana do dramske Brünnhilde. Svojim čvrstim, bogato obojenim srednjim položajem uz sigurne visine bio je idealan i za uloge u verističkom repertoaru. Želeći uvijek ostvariti najbolje, neprestano se usavršavala i širila spoznaje o glazbi. Ponirući duboko u lik koji tumači htjela je saznati sve o djelu i autoru. Pouzdavajući se u instinkt, ali i u visoku inteligenciju, razvijala je svoj repertoar prema sve težem i zahtjevnijem.
    Nicolas Christou (Wotan) i Blaženka Milić (Brünnhilda) – Richard Wagner, Walküra, HNK u Zagrebu, premijera 23. ožujka 1987.
    Tijekom cijele karijere Blaženka Milić je riječju i djelom promicala nacionalne vrijednosti i često nastupala u djelima hrvatskih autora. Osim navedenih uloga 1974. je u Meštrovićevu Kašteletu u Splitu u sklopu Splitskog ljeta pjevala Maru u koncertnoj izvedbi opere Adel i Mata Josipa Hatzea (1879-1959), i ta je izvedba zabilježena na ploči tadašnje gramofonske tvrtke Jugoton. Osobit doprinos dala je na polju duhovne i domoljubne glazbe, posebno u Domovinskom ratu na koncertima mira i nade na kriznim ratom pogođenim područjima. Za svoja je umjetnička postignuća nagrađena mnogim uglednim nagradama i priznanjima, među ostalima i Zlatnim zvonom za izniman doprinos hrvatskoj opernoj umjetnosti koje je 2018. dodijelilo Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika. Za svekoliko umjetničko djelovanje dobila je 2018. Nagradu Hrvatskog glumišta.

    Blaženka Milić, rođena Cigić, zvana Bajka, bila je jedna od onih umjetnica koje iznenađuju svakim novim nastupom. Imala je golem potencijal koji je mogla i bolje iskoristiti da nije život posvetila ponajprije obitelji. No njezina Brünnhilda ostat će dijelom hrvatske povijesti, a lake, sigurne, sjajne, zvučne visine dramskog soprana uvijek će se pamtiti.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
    Blaženka Milić (Aida) – Giuseppe Verdi, Aida, HNK u Zagrebu, 1997.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti