Mirka Klarić

(Donji Vidovec, 10. travnja 1934.)

  • Mirka KlarićJedna od najvećih umjetnica hrvatske glazbene scene, sopranistica Mirka Klarić rođena je u Donjem Vidovcu u Međimurju 10. travnja 1934. Nakon završene Realne gimnazije u Novoj Gradiški, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavenske književnosti, engleski i ruski jezik. Pjevanje je učila privatno kod Lee Vomačke. Debitirala je 29. travnja 1954. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu kao Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i odmah upozorila na svoju veliku nadarenost. Istaknuti zagrebački glazbeni kritičar Nenad Turkalj objavio je 5. svibnja u Narodnom listu sljedeći osvrt: „Prošli tjedan priredio nam je i ugodno iznenađenje u Zagrebačkoj operi. Nastupila je jedna veoma mlada debitantica, sopranistica Mirka Klarić (učenica prof. Lee Vomačke) u ulozi Santuzze. I pored očigledne činjenice, da njen glas još nije u cjelini izrađen, pokazalo se da mlada umjetnica raspolaže sopranom dramskog raspona odlične kvalitete, čistog i plemenitog zvuka, jednako u srednjim položajima kao i u dobro postavljenim visokim tonovima. Njena interpretacija bila je muzikalna i koncentrirana, dok je iznenadila dostatnom glumačkom snalažljivošću na sceni, što uz njenu lijepu pojavu obećaje mogućnost razvoja u odličnu scensku umjetnicu. Stvar je potpune pedagoške razrade tog dragocjenog glasovnog materijala, kao i opreznog plasmana na kazališnim daskama, da li će se ovoj mladoj umjetnici omogućiti maksimalni razvoj za kakav ona danas posjeduje sve predispozicije.“

    Mirka Klarić (Santuzza) – Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana, HNK u Zagrebu, 1954.No zagrebačka Opera nije odmah pokazala zanimanje za dvadesetogodišnju debitanticu i ona je prihvatila jednogodišnji angažman u sarajevskoj Operi za vrijeme kojeg je pjevala Donnu Elviru u Mozartovu Don Giovanniju, Moranu Jakova Gotovca i Frasquitu u Bizetovoj Carmen. U zagrebačkoj Operi gostovala je 1. travnja 1956. kao Morana i u rujnu stupila u angažman i pjevala Frasquitu. Turkalj je napisao 19. rujna u Narodnom listu da je „uspješno debutirala kao Frasquita, premda će se tek na samostalnijoj solističkoj ulozi moći vidjeti njen napredak u toku izbivanja od jedne sezone“. Ponovila je Santuzzu i repertoaru dodala Lizu u Pikovoj dami uz Josipa Gostiča. Turkalj je napisao u Narodnom listu 25. prosinca 1956. da se „afirmirala u punoj mjeri svojim nastupom u ulozi Lize. Pokazala je prije svega veoma znatan glasovni napredak. Ona i najviše tonove postavlja ležerno i vlada njima u svim dinamičkim nijansama, lijepo gradi frazu, i zna da notnom tekstu dade odgovarajući psihološki, riječju, uvjetovani izražaj. Kao jači nedostatak spomenuli bismo još nepotpuno svladanu artikulaciju, osobito izgovor vokala u višim položajima, što mlada pjevačica u svom daljnjem razvoju može potpuno ukloniti. Iznenadila nas je snalažljivošću na sceni, pokazavši veliku pokretljivost i mimičku izražajnost, kao i inteligenciju u svladavanju brojnih „mrtvih“ mjesta ove uloge, kad treba da igra duge pasuse uz tuđi tekst. Zasluženo je pobrala oduševljeni aplauz arijom na Nevi, u kojoj je pokazala puni smisao za dramsko oblikovanje uloge. Čini nam se još otvorenim pitanje, da li će se ta talentirana mlada pjevačica razviti u izraziti dramski sopran, no karakterističan je ipak na tom putu ovaj njen uspjeh u ulozi Lize Čajkovskog.“ Nepune četiri godine poslije, u travnju 1960. pjevat će Lizu na premijeri opere, također s Josipom Gostičem.

    I istaknuti hrvatski skladatelj Branimir Sakač u članku Nova imena na sceni Zagrebačke opere, objavljenom u Politici 5. siječnja 1957. napisao je: „Na pozornicu je izišla početnica, a kada je na kraju opere pao zastor, živjela je pred nama strastvena i tragična, mahnita od boli i otmjeno suzdržljiva Santuzza koja se ne zaboravlja tako lako. Glas pastozan, zvonak i izjednačen u cijelom opsegu, velike ljepote, pridružio se sjajnom glumačkom talentu ove mlade umjetnice. Njen se belkanto od prirode razvija bez teškoća. Najveći respekt izaziva njena muzikalnost i način kako osjeća frazu. Mirka Klarić kreirala je Santuzzu svakim svojim nervom; kad stekne onu krajnju suverenost i iskustvo koje donosi vrijeme, nema sumnje da ćemo imati opernu tragetkinju prvog ranga. Naravno, uz uvjet da poslije prvog sjajnog nastupanja njen talent pođe pravim putem.“

    Mirka Klarić (Angélique) – Jacques Ibert, Angélique, HNK u Zagrebu, 1957.I počeo je njezin umjetnički put koji je tekao nezaustavljivim usponom. Mirka Klarić ostvarila je nekoliko uloga koje ulaze u antologiju hrvatske operne reprodukcije. Premijera Angelique na prvoj hrvatskoj izvedbi farse Jacquesa Iberta u veljači 1957. u režiji Vlade Habuneka pod ravnanjem Demetrija Žebrea, kada je zagrebačka Opera počela osuvremenjivati repertoar, odmah ju je uvrstila u uzak krug pjevača koji su jednako cijenjeni suradnici dirigenta i redatelja, te pokazala njezin afinitet prema psihološki zanimljivim likovima. Sakač je u Politici 19. veljače 1957. napisao: „Teško je odlučiti se koga od solista spomenuti na prvom mestu. Ipak Anželik Mirka Klarić bila je jedinstvena. Ova mlada umetnica, koja je nedavno tako sjajno afirmirala svoj dramski talent, sada je pokazala da je kadra gotovo virtuozno da savlada i jedan sasvim različit lik.“

    Mirka Klarić (Đula) – Jakov Gotovac, Ero s onoga svijeta, HNK u Zagrebu, 1957.Uloge je Mirka Klarić svladavala iznimnom lakoćom i nizala ih jednu za drugom, premijeru za premijerom. Sljedeća uloga bila je Gotovčeva Đula u Eri s onoga svijeta. Slijedila je Desdemona u Verdijevu Otellu s Josipom Gostičem. Turkalj je pisao u Narodnom listu 25. lipnja 1957.: „Mlada sopranistica Mirka Klarić nastupila je prvi put u ulozi Desdemone, i moramo reći, da je s obzirom na početne godine svoje karijere ostvarila ulogu zamjerne kvalitete. Pokazala je da glasovno superiorno vlada partom, dok su neki nedostaci djelomično ukazivali na veoma jaku tremu, pogotovo u početku svakog pojedinog nastupa na sceni. Od tih nedostataka zabrinjavala je mjestimično niska intonacija i veoma kratak dah fraze. Nadamo se, da će na reprizama moći te nedostatke barem djelomično ukloniti. U cjelini gledano dala je lijepu interpretaciju u I. i II. činu dok se u III. i djelomično u IV. činu ipak osjećalo pomanjkanje zrelosti i scenskog iskustva u oblikovanju uloge. I nju je publika primila veoma srdačno, pokazavši kako cijeni napore i uspjehe u usponu mladih scenskih umjetnika.“ Sama Mirka Klarić smatra je da joj je Desdemona bila najteža uloga i da ju je Josip Gostič morao držati za ruku da bi je doveo na scenu. No nastup iste godine s Gostičem na Dubrovačkim ljetnim igrama na Revelinu smatrala jednim od najdražih u karijeri. A dubrovački glazbeni kritičar dr. Vladimir Berdović pisao je u Vjesniku 5. rujna 1957.: „Lijepo timbriranim, toplim sopranom, kojemu još nedostaje potpuna zasvođenost pjevane fraze, Mirka Klarić ozarila je lik Desdemone i oduhovljenim unutarnjim vibracijama. Pjevački dio uloge ona je donijela sa sigurnošću i na način, koji predskazuje pjevačicu velikog formata.“

    Mirka Klarić (Desdemona) – Giuseppe Verdi, Otello, Dubrovačke ljetne igre, 1957.I Mirka Klarić je to vrlo brzo postala. Nakon Jaroslavne u Knezu Igoru s Franom Lovrićem u naslovnoj ulozi, slijedila je u svibnju 1958. premijera Puccinijeve Manon Lescaut pod ravnanjem Demetrija Žebrea. Bio je to prvi susret Mirke Klarić s autorom koji joj je bio osobito drag i u čijim je djelima ostvarila neke među svojim najboljim kreacijama. Kritički osvrti postajali su strožiji a zahtjevi na mladu umjetnicu sve veći. Još jedan ugledni zagrebački glazbeni kritičar Andrija Tomašek kratko je u Vjesniku 20. svibnja ustvrdio da je „Mirka Klarić pojavom, glasovnim kvalitetama i glumom proživljeno i uvjerljivo interpretirala ulogu Manon“, dok je Turkalj u Narodnom listu 23. svibnja bio znatno dulji. Pisao je: „Mirka Klarić kao Manon pokazala je nesumnjivo izvoran i veoma snažan teatarski talent. Ona je uspjela dati lik, u jednoj duboko ličnoj interpretaciji, koja djeluje snažno i uvjerljivo. Pjevački je lijepo ovladala ulogom, oslanjajući se na svoje sigurne glasovne kvalitete. U glumačkom pogledu valja joj istaći treći i osobito posljednji čin: to je bilo prvorazredno!“
    Mirka Klarić (Manon Lescaut) – Giacomo Puccini, Manon Lescaut, HNK u Zagrebu, 1958.Mirka Klarić (Madeleine de Coigny) – Umberto Giordano, André Chénier, HNK u Zagrebu, 1959.
    U veljači 1959. Mirka Klarić dodala je novu veliku ulogu svojemu repertoaru – Madeleine de Coigny u operi André Chénier Umberta Giordana. Josip Gostič bio je Chénier, Frano Lovrić Gérard, dirigirao je Demetrij Žebre. Osvrćući se na obje Madeleine, premijernu Milku Bertapelle i repriznu Mirku Klarić, Siniša Hrestak pisao je u Studentskom listu 10. ožujka: „Mirka Klarić bila je na reprizi opere očito indisponirana, tako da sve njezine odlične kvalitete nisu došle do potpunog izražaja. U prva tri čina ostala je u sjeni svoje kolegice s premijere da tek u četvrtom činu dođu sve njezine velike glasovne mogućnosti do potpune afirmacije. Za njezine c-ove se može reći da su bili više nego odlični. Glumački je bila vrlo uvjerljiva.“ Madeleine je pjevala ni dva mjeseca poslije, 13. ožujka 1959., na gostovanju slavnog Ettorea Bastianinija, što je bilo veliko priznanje mladoj umjetnici koja nije navršila ni 25 godina. Tada je Turkalj u Narodnom listu 17. ožujka ustvrdio da je to bila „velika predstava“ a Mirka Klarić bila „i glasom dorasla svojim velikim partnerima“, a dr. Krešimir Kovačević u Borbi istoga dana napisao da je „ostvarila lik Madlene s izvanrednim smislom za podcrtavanje unutrašnjih pokreta. I pjevaćki i glumački na visini zadatka, ona je više nego potvrdila, da spada u našu opernu elitu.“
    Mirka Klarić (Floria Tosca) i Tito Gobbi (Scarpia) – Giacomo Puccini, Tosca, HNK u Zagrebu, 1959.
    Treća uloga Mirke Klarić na premijeri bila je u svibnju 1959. Tosca pod ravnanjem Milana Horvata u režiji dr. Branka Gavelle sa sjajnim partnerima Josipom Gostičem i Franom Lovrićem. Tek je navršila 25 godina, a već je to bila zrela umjetnička kreacija. Nenad Turkalj pisao je u Narodnom listu 14.svibnja: „Naslovnu ulogu Tosce pjevala je na premijeri i reprizi mlada sopranistica Mirka Klarić, pokazavši ponovno svu ljepotu svog glasovnog materijala i svoje scenske pojave – odlike koje je upravo predestiniraju za tu ulogu. Nesumnjivo je, da ta uloga mlade pjevačice treba da još pjevački i scenski sazrije: uostalom, već na reprizi Klarićka je dopunila i produbila niz detalja svoje kreacije.“ Tosca ju je pratila tijekom cijele karijere i na mnogim gostovanjima u inozemstvu. U svakom je nastupu donosila nešto novo, promišljeno i doživljeno. Pjevala ju je i na nezaboravnom gostovanju Tita Gobbija četiri i pol mjeseca poslije premijere, 19. rujna 1959., što je bilo još jedno veliko priznanje mladoj umjetnici. Oduševljavala je ta njezina interpretacija. Od prvog nastupa primadone preko nježnih dueta s Cavaradossijem, mučnih prizora sa Scarpijom do herojske pogibije – bila je Tosca svakim dijelom svojega bića, pravi interpret Puccinijevoj sceni savršeno korespondirajuće glazbe. Pokazala je posebnu sklonost prema autoru, kojega je zacijelo bila jedan od najboljih tumača u Hrvatskoj.

    Josip Gostič (Herman) i Mirka Klarić (Liza) – Petar Iljič Čajkovski, Pikova dama, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 1960.U travnju 1960. Mirka Klarić nastupila je na svojoj sljedećoj premijeri – Pikovoj dami. Prema dr. Kovačeviću u Borbi 11. travnja, „posvetila je više pažnje pjevačkom dijelu svoje uloge nego glumačkom, radi čega njena kreacija nije djelovala potpuno zaokruženo. No unatoč tome ona je pokazala da je zrela i za najteže umjetničke zadatke.“ Ta ju je uloga otkrila kao vrsnog tumača slavenskog, poglavito ruskog repertoara i donijela joj prvi put Nagradu grada Zagreba. U srpnju 1960. na gostovanju ansambla zagrebačke Opere u Areni u Puli s Otellom, prema riječkom Novom listu 6. srpnja „kao Desdemona, donijela je ovu tešku i odgovornu partiju s puno intimnog – lirskog doživljavanja. Njen sopran djelovao je kroz čitavo izvođenje svježe, bez i najmanjeg napora, što je uvelike pomoglo njenom muzikalnom tumačenju uloge.“ Na istom gostovanju prema istome listu istoga dana isti kritičar je istaknuo njezinu Jaroslavnu u Knezu Igoru „čija je svaka dionica bila popraćena spontanim pljeskom“. I dalje je pjevala Đulu koju je godinama zadržala u repertoaru i poslije svih dramskih uloga davala joj je djevojački šarm. Tako je Karlovački tjednik 1. rujna 1960. napisao da se „ponovno predstavila sa svojim prekrasnim sopranom, iako part Đule nije njezino najidealnije ostvarenje“. Bila je i dražesna Smetanina Marica u Prodanoj nevjesti koju je upoznala i japanska publika na velikom gostovanju zagrebačkog opernog ansambla 1965. godine.

    Josip Šutej (Janko) i Mirka Klarić (Marica) – Bedřich Smetana, Prodana nevjesta, HNK u ZagrebuU prosincu 1960. nastavljeno je sudjelovanje Mirke Klarić u operama suvremenijeg izričaja, ponekad i na praizvedbama djela hrvatskih skladatelja. Tako je na praizvedbi opere Marko Polo Ive Tijardovića u prosincu 1960. tumačila pet likova. Branimir Sakač napisao je 9. prosinca u beogradskoj Politici: „Od niza ženskih uloga, koje su s pravom bile poverene odličnoj interpretatorki Mirki Klarić, neke su psihološki bile vrlo dobro zamišljene i ostvarene.“

    Početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća Mirka Klarić razmjerno je često pjevala na koncertima, sudjelovala je u izvedbama mnogih vrlo raznolikih vokalno-orkestralnih djela: Svadbe Igora Stravinskog, Triptihona Ivana Brkanovića, ali i Paulusa Felixa Mendelssohna, Stabat Mater Antonina Dvořáka i Gioachina Rossinija, Mesije Georga Friedricha Händela.

    Mirka Klarić (Nataša) i Franjo Paulik (Anatolij Kuragin) – Sergej Prokofjev, Rat i mir, HNK u Zagrebu, 1961.Dvadesti studenoga 1961. bio je veliki dan u povijesti zagrebačke Opere – prva hrvatska izvedba opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva u režiji Koste Spaića pod ravnanjem Milana Horvata. Bio je to u pravom smislu riječi kulturni događaj, a prema dr. Kovačeviću u Borbi 22. studenoga , „Mirka Klarić kao Nataša Rostova ostvarila je lik idealne Tolstojeve žene na izvanredan način. U njenom pjevanju i glumi postepeno su se otkrivale crte mlade djevojke, koja se prirođenom ženstvenošću i gracioznošću prepušta glasu srca.“ U toj su se kreaciji sretno spojile sve kvalitete Mirke Klarić – umjetnice modernog senzibiliteta – koja je na najbolji mogući način utjelovila tip suvremene operne umjetnice. I dalje je pjevala Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinjskom i, prema Večernjem listu 1. prosinca 1962., „svojoj je Jeleni dala, pored ljepote glasovnog materijala, i sugestivnih nemira i zanosa djevojačke mladosti“. Za ulogu Nataše te za ulogu Jelene dobila je 1963. Nagradu Milka Trnina.

    Mirka Klarić (Cio-Cio-San) – Giacomo Puccini, Madame Butterfly, HNK u Zagrebu, 1963.Usavršavanje u studiju milanske Scale dodatno je profiliralo Mirku Klarić kao interpretkinju Puccinijevih likova. Nenad Turkalj osjetio je suvremenost njezine interpretacijie Cio-Cio-San i u Večernjem listu 19. rujna 1963. napisao podulji članak: „Prvakinja Zagrebačke opere Mirka Klarić našla se s ulogom sentimentalne Puccinijeve heroine pred zadatkom, kakvog još nije imala u svojoj karijeri. To je doduše uloga koju preko rampe može prenijeti svaka solidnije školovana pjevačica: no učiniti tu ulogu zanimljivom može samo interpretkinja izrazite individualnosti, koja neće podleći omiljenoj plačnoj verziji tragedije male Japanke, nego će, u okvirima konkretnog scenskog lika koji je kompozitor opisao s toliko osjećaja, znati naći opće crte jednog ljudskog karaktera. Mirki Klarić je to uspjelo. Svojim kreacijama Desdemone, Lize, Manon i osobito Nataše u 'Ratu i miru' dodala je jednu izrazito suvremenu interpretaciju Butterfly, oblikovanu individualno, bez imalo upadanja u ozloglašeni pučinijevski sentimentalizam. Drama Klarićkine Butterfly počela se razvijati od časa, kada hitac topa najavljuje dolazak Pinkertonove lađe. Do tada možda ponešto suzdržana u izrazu, njena se interpretacija razvijala dalje u mirnom, ali bolnom potcrtavanju tragedije, s finim prigušenim intonacijama, glasovno bogato zasvođenim visokim frazama i diskretnoj, ali iskrenoj glumačkoj igri. A baš zahvaljujući mjeri i ukusu, došla je i u ovoj najnovijoj kreaciji do punog izražaja interpretativna snaga mlade umjetnice.“

    Mirka Klarić (Katarina) i Piero Filippi (Sergej) – Dmitrij Šostakovič, Katarina Izmajlova, HNK u Zagrebu, 1964.Još je jedan datum zlatnim slovima ubilježen u povijesti zagrebačke Opere – 7. siječnja 1964. – premijera prerađene verzije opere Katarina Izmajlova Dmitrija Šostakoviča. Izvedbi je bio nazočan autor. Sjajnu podjelu uloga predvodila je Mirka Klarić. Tisak je bio pun pohvala. Nenad Turkalj pisao je u Večernjem listu 8. siječnja: „A Mirka Klarić bila je idealna Katarina, raskošna glasovnom ljepotom, nevjerojatna u realističkom dojmu minuciozno izrađene glumačke igre, jednostavne i uvjerljive a opet toliko bogate podtekstom i dramatikom; ovom ulogom Klarićeva je definitivno ušla u red najvećih interpretkinja jugoslavenske operne scene.“ Istog je mišljenja bio i dr. Kovačević u Borbi sljedećeg dana. Napisao je: „Šostakovičeva dramatska poema postavlja goleme zadatke na nosioca glavne uloge, na Katarinu Izmajlovu, koja mora da bude odlična pjevačica i još bolja glumica. Međutim, Mirka Klarić ne samo da je u potpunosti odgovorila tim zahtjevima, nego je dala i jedinstvenu kreaciju, koju je teško ponoviti. Ženstvena u ljubavi, prkosna u bijesu i odlučna u akciji ona je bila oličenje koje je autor zamislio.“

    S Katarinom Izmajlovom zagrebačka Opera gostovala je u mnogim europskim zemljama. Sama Mirka Klarić pjevala ju je sedamdeset puta i za nju drugi put dobila Nagradu grada Zagreba. Postala je jedna od najboljih europskih interpretkinja Katarine o čemu svjedoče velika gostovanja zagrebačkog opernog ansambla s tom kultnom, pod vodstvom Milana Horvata u režiji Koste Spaića veličanstveno realiziranom predstavom, u napuljskome San Carlu, Amsterdamu, Haagu, Genovi, Bologni i Trstu te individualne premijere u Baselu pod ravnanjem Armina Jordana i Wiesbadenu. Na premijeru u Baselu u režiji Koste Spaića slijedio je sljedeći osvrt: „Sopranistica iz Zagreba ima ne samo svu skalu dramatike u izrazu što je za tu ulogu potrebno, nego izrazito pametno uspijeva glasom izraziti sve te bezbrojne promjene u Katarininu raspoloženju. Ljubavna strast, tjeskoba, mržnja u svakom činu imaju posebnu glasovnu boju, koja korespondira s bujanjem dramatskih situacija do tragične katastrofe i samouništenja. To je bila izvanredna kreacija koju bi recenzent postavio iznad interpretacija dviju protagonistica Inge Borkh i Eleonore Andrejeve. Tom svojom interpretacijom Katarine Mirka Klarić je s punim pravom stekla međunarodni ugled.“
    Mirka Klarić (Katarina) – Dmitrij Šostakovič, Katarina Izmajlova, HNK u Zagrebu, 1964.Mirka Klarić (Katarina) – Dmitrij Šostakovič, Katarina Izmajlova, HNK u Zagrebu, 1964.
    Oprečna Katarini bila je Donna Elvira na premijeri Don Giovannija, u liku slična ali glazbom još dalja, Popeja u Krunidbi Popeje Claudija Monteverdija na Dubrovačkim ljetnim igrama iste te 1964. godine. Dr. Vladimir Berdović napisao je u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji 21. kolovoza da su „glasovna svježina i muzička kultura Mirke Klarić, koja je naročito u ljubavnom duetu došla do izražaja, kao i usklađena gluma uzdigli lik Popeje do umjetnički zrele kreacije“. Nenad Turkalj osvrnuo se opširnije na tu vrlo uspjelu predstavu pred Kneževim dvorom pod ravnanjem Lovre Matačića u zagrebačkom Telegramu 28. kolovoza. Pisao je: „Mirka Klarić: Pjevački i glasovno suverena, ona je u punoj mjeri ostvarila finese koje je od nje tražio dirigent; vođena svojim zdravim glumačkim instinktom, ona je nastojala da logično oblikuje živi scenski lik, obogaćujući ga sitnim reakcijama geste, pokreta ili čak samog pogleda, gradeći kroz niz prizora zaokruženu interpretaciju Popeje, koja na izvjestan način i uzljubi Nerona, kako bi se domogla carske krune. Igrajući nijansirano i izražajno takvu Popeju Klarićeva se veoma približila suštini Monteverdijeva djela.“

    Mirka Klarić (Tatjana) – Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, NovosibirskMirka Klarić svladavala je nove uloge zavidnom lakoćom i nije čudo da ih je upravo nizala. U ožujku 1965. bila je Tatjana na premijeri Evgenija Onjegina i ta ju je velika kreacija odvela i na gostovanje u tadašnji Sovjetski Savez. Slijedila je Nedda u Pagliaccima, pa u ožujku 1966. Rosalinda na premijeri Šišmiša, ponovno izlet u suvremeniji repertoar – Mudrijašica u istoimenoj jednočinki Carla Orffa, ponovno novo uprizorenje Pikove dame. Pa opet izlet u suvremeni repertoar – Nevjesta u operi Krvava svadba mađarskog skladatelja Sandora Szokolaya i u travnju 1967. premijera La Bohème, u kojoj je donijela duboko ljudski a ne sentimentalno plačljiv lik Mimį. Hrvatskim autorima vratila se ulogom Zorke na koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskog i s praizvedbom opere Adam i Eva Silvija Bombardellija 26. prosinca 1967.

    Kazalište se renoviralo, pogon je sustajao, otvorenje obnovljene zgrade bilo je 28. studenoga 1969. s praizvedbom opere Oluja Stjepana Šuleka. U obnovljenoj zgradi Mirka Klarić pjevala je svoje već poznate uloge ali i istraživala. Bliže su joj bile one modernijeg izraza kao što su likovi Richarda Straussa. Salomu je pjevala na Splitskom ljetu i za nju 1969. dobila godišnju Nagradu Vladimir Nazor. Iz nepoznatih razloga nije ju pjevala u Zagrebu!? Kompozitor u Arijadni na Naxosu bila je njezina velika kreacija u Zagrebu. Vjesnik je 5. listopada 1977. donio opširan osvrt na to njezino ostvarenje: „Mirka Klarić znala je iskoristiti mogućnosti koje uloga Kompozitora pruža interpretu. Ova inteligentna umjetnica glazbene scene bila je likovno idealan interpret uloge u kojoj su izražena sva stremljenja, nade, očaj, bijes, bol i radost, patnja i rezignacija koji lome dušu umjetnika stvaraoca. U njezinoj igri bilo je niz izvrsnih detalja – pomalo nervozan hod, ruke pružene ka Zerbinetti u izrazu naklonosti, sukob između krute stvarnosti i trenutka nadahnuća, ozarenost u licu. Bila je to nova Mirka Klarić. Od interpretkinje uloga fatalnih žena dokazala se i kao interpret jednog sasvim drugačijeg no u osnovi isto tako složenog karaktera, neponovljivog u svojoj osebujnoj ljepoti.“ No ipak se i tada u njezinu repertoaru našla jedna fatalna žena – Giulietta u Offenbachovim Hoffmannovim pričama i prema Vjesniku 26. lipnja 1976., „njezino primjerno vokalno urastanje u tu ulogu“.
    Mirka Klarić (Saloma) – Richard Strauss, Saloma, Splitsko ljeto, 1969.
    Potkraj godine nije se mogla oteti izazovu Bizetove Carmen i uvrstila ju je u repertoar. Njezina se Carmen očekivala s osobitim zanimanjem, jer, kako čitamo u Vjesniku 30. prosinca, „osim za tu ulogu adekvatnog mezzosoprana, ima baš sve predispozicije za interpretaciju Bizetove junakinje: snažnu ličnost, izraziti scenski talent i izražajnost, izvanrednu pojavu i veliku muzikalnost. I sve su te kvalitete došle do punog izraza. […] Kao uvijek Mirka Klarić ima vlastitu, po mnogo čemu neuobičajenu viziju interpretiranog lika i svoju koncepciju provodi vrlo dosljedno, razrađeno do kraja u nizu minucioznih detalja (magistralna interpretacija arije o kartama) vrlo sigurno i superiorno. Njena se Carmen razvija od čak pomalo naglašeno nestašnog ulaska u prvom činu preko poigravanja u drugom i svijesti o neumitnosti tragičnog završetka u trećem činu do dostojanstvene smrti u finalu, što od ovog lika djevojke čini heroinu. Sasvim u skladu s tim pristupom bila je njena francuski šarmantna i lepršavo otpjevana habanera i graciozno izvedena seguidilla, dva odlomka kojima njen sopran izvanredno pristaje. Opasne zamke arije o kartama svladala je umjetnošću istinskog majstora. Bila je to Carmen, čija je svaka dobro izgovorena riječ imala težinu i smisao: studiozno i inteligentno ostvarenje.“

    Mirka Klarić (Renata) – Sergej Prokofjev, Plameni anđeo, 1973. - 1978.Najveći inozemni uspjeh Mirke Klarić bila je jedna od najtežih sopranskih uloga uopće – Renata u Plamenom anđelu Prokofjeva. Od 1973. do 1978. pjevala ju je u premijernim realizacijama opere u Genovi, Bologni, Napulju, Palermu, Cataniji, Reggio Emiliji, Modeni, Ravenni, Ferrari i Parmi, većinom pod ravnanjem Zoltana Peska. Pri samome kraju karijere u osječkoj je Operi pjevala ulogu Načelnikove žene u Revizoru Wernera Egka i za nju dobila nagradu na Opernom Bijenalu u Ljubljani.

    U bogatom repertoaru Mirke Klarić važno su mjesto zauzimali likovi u operama hrvatskih skladatelja. Uz spomenute bila je sudionica praizvedaba hrvatskih opera: Ljubav Don Perlimplina Mire Belamarića, Moć vrline Igora Kujerića, Hasanaginica Miroslava Miletića i Požar u operi Borisa Papandopula.

    Od 1956. do odlaska u mirovinu 1984. Mirka Klarić bila je prvakinja zagrebačke Opere, sudionica važnih umjetničkih pa i kulturnih događaja koji zlatnim slovima pišu njezinu povijest. Bila je prototip suvremene glazbeno-scenske umjetnice, kod koje su ravnomjerno bile zastupljene sve kvalitete koje čine cjelovitu umjetničku osobnost: lijep zvonak glas sigurnih svijetlih visina, izjednačen u cijelom velikom opsegu, izrazita muzikalnost i smisao za interpretaciju, atraktivna scenska pojava, snažan glumački instinkt, velika kreativnost, široka opća kultura, umjetnička znatiželja i visoka inteligencija. Interpretaciji je prilazila s potpunim uranjanjem u karakter lika i predanjem rasnog umjetnika pa je svaka nova uloga bila umjetnička kreacija. Godine 2001. dobila je Nagradu Hrvatskog glumišta za životno djelo, a 2012. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Jedna je od najvećih umjetnica hrvatske glazbene scene druge polovine 20. stoljeća.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2019.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti