Biserka Cvejić

(Krilo Jesenice pokraj Omiša, 5. studenoga 1923.)

  • Biserka CvejićBiserka Cvejić bila je jedinstven glas među našim velikim mezzosopranima Ujednačenost glasa u cijelom velikom opsegu, savršena muzikalnost, sjajan visoki registar, smisao za oblikovanje belkantističke fraze, uzoran legato, velika dramatska izražajnost – to su kvalitete koje su je dovele do najvećih svjetskih pozornica: Bečke državne opere, Scale, Metropolitana, Covent Gardena, Arene u Veroni…

    Život i karijera Biserke Cvejić sve su prije nego svakodnevni. Rođena je 5. studenoga 1923. kao kći Stipe Katušića i Ivke Trgo-Katušić u malome mjestu Krilu Jesenice pokraj Omiša. Rođena je u siromašnoj obitelji koja je krenula trbuhom za kruhom u Belgiju kad je ona bila četverogodišnja djevojčica. Otac joj je bio rudar u predgrađu Liègea, a majka je kuhala za rudare. Prvi jezik kojim je govorila bilo je čakavsko narječje, a prvu naobrazbu stekla je na francuskom. Otac joj je poginuo za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a ona je nakon rata osjetila želju da vidi svoju domovinu. No umjesto u Dalmaciju, UNRINIM vagonom stigla je u Beograd. Susrela se s prijateljicom iz Belgije koja je pjevala u Kulturno-umjetničkom društvu Ivo Lola Ribar. Ostala je kod prijateljice sedam godina, zaposlila se kao tumač francuskog i na prijateljičin nagovor upisala se na Muzičku akademiju.

    Biserka Cvejić (Dulcinea) i Miroslav Čangalović (Don Quichotte) – Jules Massenet, Don Quichotte, Narodno pozorište, Beograd 1957.Bez ikakvoga prethodnoga glazbenog školovanja, ali s lijepim glasom i visokom muzikalnošću Biserka Katušić upisala se u razred profesora Josipa Rijavca, bivšeg višegodišnjeg prvaka zagrebačke, berlinske i praške Opere. Veliki pjevač i veliki pjevački znalac, Rijavec je na najljepši način razvio njezine prirođene kvalitete, usmjerio je ne samo pjevački nego i životno, razvijao njezin interpretativni dar i usadio joj umjetnički ukus. Stjecajem okolnosti kod njega je upoznala mladog tenora, budućega poznatog otorinolaringologa Duška Cvejića i za njega se udala. Na scenu je prvi put stupila 2. studenoga 1950. kao Maša u Pikovoj dami, a pri kraju sezone pjevala je Svećenicu u Aidi. Članica Opere postala je 1951. Prva veća uloga bila joj Mercedes u Carmen u siječnju 1952. Slijedilo je nekoliko srednjih uloga, među njima – Lola u Cavalleriji rusticani, Siebel u Faustu, Nicklausse u Hoffmannovim pričama, Olga u Evgeniju Onjeginu, Maddalena u Rigolettu, Bersi u Andréu Chénieru, Ksenija pa Fjodor u Borisu Godunovu i 12. ožujka 1954. službeni debi kao Charlotta u Wertheru na premijeri Massenetove opere – njezina diplomska predstava.

    Biserka Cvejić (Carmen) – Georges Bizet, Carmen, Narodno pozorište, Beograd, 1960.Sad su već svi bili uvjereni da je „s ovim kvalitetama debi Biserke Cvejić u ulozi Lotte i ovo prvo ‘vatreno krštenje’ na planu velike uloge bio nesumnjiv uspjeh koji joj otvara široke vidike budućeg umjetničkog razvitka“, kako čitamo u jednom osvrtu. I bio je. Toga je bila svjesna i zagrebačka publika kad se u toj ulozi 24. ožujka 1956. predstavila u Zagrebu. Vjesnik je 1. travnja pisao: „Njezin glas ima ugodan baršunasti timbar koji njenom pjevanju daje veliku mekoću. Opseg glasa joj je velik, a dubokim položajima približava se skoro altovskom karakteru. Glumački je bila vrlo izražajna, osjećalo se kako živi s tom romantičnom ulogom. Svakako je najbolju igru dala u III slici gdje joj je ravnopravno sekundirao tenor Rudolf Francl kao Werther.“

    Biserka Cvejić (Dalila) – Camille Saint-Saëns, Samson i Dalila, Splitske ljetne priredbe, 1961.No prvi susret zagrebačke publike s Biserkom Cvejić bio je na koncertu u siječnju 1956. u Hrvatskome glazbenom zavodu. Pjevala je Didonu u operi Didona i Eneja Henryja Purcella. Bila je to antologijska izvedba ostvarena uz Komorni okestar Radio Zagreba pod ravnanjem Antonija Janigra koja se izvela u kolovozu i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

    U međuvremenu je Biserka Cvejić sudjelovala u snimkama Evgenija Onjegina kao Olga, Pikove dame kao Paulina i Kneza Igora kao Polovjecka djevojka koje je beogradska Opera pod ravnanjem Oskara Danona i Krešimira Baranovića 1955. snimila za gramofonsku tvrtku DECCA. Kao Olgu nalazimo je i na živoj snimci Evgenija Onjegina iz Bečke državne opere iz 1961. godine pod ravnanjem Lovre pl. Matačića, sa Senom Jurinac, Dietrichom Fischer-Dieskauom i Antonom Dermotom.

    Veliki trenutak u karijeri Biserke Cvejić bila je princeza Eboli na premijeri Verdijeva Don Carlosa u beogradskoj Operi 5. prosinca 1955. Ta iznimno zahtjevna mezzosopranska uloga postat će tako reći njezin zaštitni znak, naravno, uz Amneris. Samo u Bečkoj državnoj operi pjevala ju je 27, a u Metropolitanu pet puta.

    Biserka Cvejić (Eboli) – Giuseppe Verdi, Don Carlos, HNK u Zagrebu, 1962.Uz Princezu Eboli sezona 1956./1957. donosi drugu važnu kreaciju Biserke Cvejić – 4. siječnja 1957. prvi put pjeva Amneris u Aidi. S Amneris na Splitskim ljetnim priredbama 1959. počela je njezina svjetska karijera. Najprije ju je u veljači pjevala u kazališnoj zgradi. Ž.[eljko] R.[apanić] pisao je 17. veljače u Slobodnoj Dalmaciji: „Moguće je konstatirati da je potpuno opravdala renome, koji je sobom donijela. [...] Posjeduje ugodan altovski glas, u boji izjednačen, a u registrima ravnomjeran i siguran. Takav glas uspijeva podrediti do potrebne mjere glumačkoj interpretaciji, koja je mirna, stilizirana i – za oko je to od prilične važnosti – bez geste i vanjske napetosti. Ova Amneris je najbolja od svih koje smo u posljednje vrijeme čuli.“ Zatim je pjevala Amneris ljeti na Peristilu. Tada je nastupila i u Verdijevu Requiemu. Slušao ju je dirigent Kurt Adler, nazvao intendanta Metropolitana Rudolfa Binga i ugovorio joj nastup u Metropolitanu. Audicija u Bečkoj državnoj operi pribavila joj je još prije, 4. listopada 1959., prvi nastup u njoj, naravno, u ulozi Amneris, kad je zamijenila oboljelu Giuliettu Simionato. Oba puta Aidu je pjevala Birgit Nilsson. Bečka državna opera pozvala ju je da u rujnu 1960. otpjeva Eboli. Bečka kritika ispratila je njezin nastup riječima: „Topli i tamni mezzosopran Biserke Cvejić sa sigurnim visinama, te izuzetno lijepa pojava umjetnice, čine je upravo idealnim tumačem toga teškog Verdijeva lika. Bila je izvrsna Eboli i potpuno je dominirala scnom.” I počelo je njezino dvadesetogodišnje članstvo u Bečkoj državnoj operi.

    Biserka Cvejić (Kneginja de Bouillon) – Francesco Cilea, Adriana Lecouvreur, Metropolitan, New York, 1963.U Bečkoj državnoj operi Biserka Cvejić ostvarila je 25 uloga i 370 nastupa. Najviše je pjevala Preziosillu u operi Moć sudbine 47 puta, pa Ulricu u Krabuljnom plesu – 40 puta, Maddalenu u Rigoletu 38 puta, Carmen 37 puta, Azucenu u Trubaduru 29 puta, a Eboli 27 puta. Godine 1979. dobila je naslov Komorne pjevačice – Kammersängerin. Godine 1964. snimila je za tadašnji Jugoton ploču s opernim arijama i upravo s prikazom te ploče počelo je 30. srpnja 1964. emitiranje emisije Operni solisti, tada još pod imenom Znameniti solisti i ansambli na tadašnjem Radiju Zagreb.

    U siječnju 1960. Biserka Cvejić uvrštava u repertoar Carmen koju je u karijeri vrlo često pjevala. Bila je to Carmen kojoj je vratila eleganciju gipkog visokog registra. Njezina kreativnost dolazila je do punog izražaja, a poseban šarm davao je savršen francuski jezik. Koliko je to bila sjajna Carmen – potvrđuje i gostovanje ansambla zagrebačke Opere u svibnju 1962. u Berlinu s njom i bugarskim tenorom Ljubomirom Bodurovim u glavnim ulogama. „Takvu Carmen Berlin još nije doživio.”, pisala je njemačka kritika, a ovacijama razdragane publike nije bilo kraja. Bilo je 62 poziva pred zastor.
    Biserka Cvejić (Carmen) i ansambl Opere – Georges Bizet, Carmen, Teatro Colon, Buenos Aires, 1963.
    Splitske ljetne priredbe 1961. donijele su još jednu lijepu ulogu Biserke Cvejić kojom će se poslije potvrditi u hramu opere, milanskoj Scali – Dalilu u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila. U Scali je prvi put nastupila u studenome 1961. sa Zborom beogradske Opere pod ravnanjem Oskara Danona kao solistica u Aleksandru Nevskom Sergeja Prokofjeva. Vratila se devet godina kasnije u siječnju 1970. Sa Shirley Verrett dijelila je ulogu Dalile u premijernoj produkciji Samsona i Dalile pod ravnanjem Georgesa Prêtrea. U istoj je ulozi nastupala i sljedeće godine. Smatra se da su ona i Viorica Cortez bile najbolje Dalile sedamdesetih godina. Tu je ulogu pjevala i 1967. u Nici s Mariom Del Monacom koji je slovio kao najbolji Samson.
    Biserka Cvejić (Giulietta) – Jacques Offenbach, Hoffmannove priče, Metropolitan, 1964.Biserka Cvejić (Eboli) – Giuseppe Verdi, Don Carlo, Metropolitan, 1963. ili 1965.
    Kad se kao već afirmirana svjetska umjetnica na vrhuncu svih svojih glasovno-pjevačkih i interpretativnih mogućnosti Biserka Cvejić pojavila na sceni zagrebačke Opere 23. ožujka 1962. kao Eboli bila je to večer nezapamćenog slavlja. Nakon što je izrazio svoje čuđenje što je toliko godina nije bilo u zagrebačkoj Operi Nenad Turkalj pisao je 26. ožujka u Večernjem listu: „Tako se Biserka Cvejić pojavila pred zagrebačkom publikom već s aureolom velikog internacionalnog renomea, o kojemu nam je saopćavala štampa. Pojavila se kao princeza Eboli u Verdijevu 'Don Carlosu', u ulozi koja je možda najteža za njen, mezzosopranski fah, i s kojom briljiraju samo najveće svjetske umjetnice. Biserka Cvejić briljirala je to veče – nesumnjivo. Već svojom izvanrednom scenskom pojavom raskošne ljepote, svojom suverenom ličnošću kojom ovladava scenskim zbivanjem, svojim unošenjem u dramatske kontraste uloge, čime je ostvarila idealnu scensku kreaciju te ćudljive Verdijeve heroine. No u osnovnoj liniji omogućuje joj to, dakako, njen bogat glasovni materijal velikog raspona, sa sigurnim, prodornim visokim tonovima, ujednačen i ugodno zasjenčen u boji. Pjevačka interpretacija tehnički joj je izrađena, dikcija odlična. Sve u svemu – umjetnica velikog formata. Nazvao bih je 'jugoslavenskom Giuliettom Simionato' – s toliko je umjetničkog autoriteta i poleta oblikovala tu tešku ulogu, pobravši iskrene ovacije zagrebačke publike.“

    Biserka Cvejić (Amneris) i Leontyne Price (Aida) – Giuseppe Verdi, Aida, Metropolitan, 1964.Ako se tako može reći, Turkalj je bio još više oduševljen njezinom Carmen. Pisao je 27. ožujka 1962. u Večernjem listu: „Štaviše, njena Carmen snažnija je i još zrelija po umjetničkom oblikovanju uloge te je predstavlja u punom majstorstvu njenog interpretativnog umijeća. Osjetilo se to od prvih taktova njezine habanere kad se poput crvenog plamena pojavila na sceni nošena bujnim temperamentom kojim oblikuje razuzdani lik ciganke Carmen. Pjevala je ulogu na francuskom originalu u savršeno čistoj dikciji, njezina pjevačka dionica bila je razrađena do najsitnijih detalja, obogaćena dinamičkim preljevima, od raskošnog punog tona do pritajenog, ali opet zvonkog piana. Njezin glas, neobično bogat, ujednačen je u čitavom opsegu i pjevačica njime vlada u svakom času služeći se već samom pjevačkom interpretacijom za psihološko nijansiranje uloge. K tome pridolazi izvrsno razrađena glumačka i fizička igra, reagiranje na svaku repliku partnera i uživljeno predavanje pojedinim scenskim situacijama, Ako bismo htjeli istaći pojedine dijelove te izvrsne kreacije, spomenuli bismo pored habanere svakako izvrsno interpretiranu Segvilju (naravno, seguidillu, op. a.), a posebno potresno donesen prizor gatanja u trećem činu u kojem se Biserka Cvejić idealno uklopila u tercet ciganki. Zaista, bila je to majstorska kreacija koja može da posluži kao primjer moderno tretirane, a opet izražajne interpretacije operne scene – uz dodatak raskošne ljepote glasovnog materijala. Ovacija publike bila je samo djelomično priznanje za talent, solidnost i finoću umjetničkog rada od koga je sazdana uloga Carmen u tumačenju Biserke Cvejić.“
    Regine Crespin i Biserka Cvejić pjevaju duet Gioconde i Laure, Amilcare Ponchielli – Gioconda, Gala oproštajni koncert od stare zgrade Metropolitana, 16. travnja 1966.Regine Crespin i Biserka Cvejić pjevaju duet Gioconde i Laure, Amilcare Ponchielli – Gioconda, Gala oproštajni koncert od stare zgrade Metropolitana, 16. travnja 1966.
    Najveći uspjesi Biserke Cvejić možda su vezani uz Metropolitan. Prvi nastup u Metu u ulozi Amneris 14. travnja 1961. popratili su vrlo lijepi osvrti. Citirat ćemo dva: New York Journal: „Biserka Cvejić toliko se svidjela publici Metropolitana da je nakon prizora u sudnici sedam puta bila pozivana pred zastor. Ima bogat, dobro oblikovan glas, koji osobito lijepo zvuči u visokom i niskom registru. Osim toga veoma je lijepo izgledala i svojom je glumom dočarala pravu princezu. Odlična glumica i darovita pjevačica majstorski je interpretirala tu tešku i za debi opasnu ulogu.” Novine New York Herald Tribune pisale su: „Glas Biserke Cvejić snažan je i ima posebnu toplinu. Ona je pjevački i glumački iskoristila sve mogućnosti koje pruža uloga Amneris. Njezina je kreacija divna, glasovno i interpretativno. Toliko je dominirala scenom da je praktički 'ukrala' predstavu Birgit Nilsson, koja je pjevala naslovnu ulogu Aide.”

    Biserka Cvejić (Eboli) i Gwyneth Jones (Elizabeta) – Giuseppe Verdi, Don Carlo, na turneji Rimske opere u Japanu, 1967.Amneris je Biserka Cvejić u karijeri najčešće pjevala – 150 puta, ona joj je donijela nastup 1968. i 1969. kao prvoj strankinji u Aidi u Areni u Veroni. Pjevala ju je na jubilarnoj stotoj izvedbi opere 8. srpnja 1968. i s njom je prokrčila sebi put u najslavnije operne kuće u kojima je nastupala – Bečku državnu operu i Metropolitan. S njom je 8. siječnja 1977. u Zagrebu proslavila 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja, nešto ranije s ansamblom Opere gostovala u Pragu, a s njom se oprostila od pozornice dvije godine kasnije. Kao Amneris nastupila je na svečanoj predstavi opere u HNK-u u Zagrebu u povodu stote obljetnice premijere i sedamdesete godišnjice Verdijeve smrti, 19. prosinca 1971. Bila je to velika predstava ansambla zagrebačke Opere pod ravnanjem Nikše Bareze s Ljiljanom Molnar-Talajić, gostom Giorgiom Lambertijem, Duškom Kukovcem, Ivanom Stefanovim, Franjom Petrušancem, Bertom Matešićem i Blaženkom Milić. Snimka izvedbe objavljena je na CD-u. Predstave Trubadura i Aide u zagrebačkoj Operi sedamdesetih godina prošloga stoljeća u kojima su nastupale Ljiljana Molnar-Talajić i Biserka Cvejić ulaze u vrhunce hrvatske operne reprodukcije zacijelo svih vremena.

    Biserka Cvejić (Amneris) – Giuseppe Verdi, Aida, HNK u Zagrebu 1971.Biserka Cvejić ostala je povezana s Metropolitanom do kraja 1967. godine. Pjevala je samo glavne mezzosopranske uloge, najčešće, petnaest puta, Azucenu u Trubaduru i četrnaest puta Lauru u Giocondi. U njemu je ostvarila još šest uloga, Princezu de Bouillon u Adriani Lecouvreur, Ulricu u Krabuljnom plesu, Giuliettu u Hoffmannovim pričama, Eboli i Dalilu. Na obnovi Hoffmannovih priča 1964. Hoffmann je bio Nikolaj Gedda. U Metropolitanu je nastupila ukupno 53 puta. Jedan od tih je završni oproštajni koncert od stare zgrade Metropolitana 16. travnja 1966. Pjevala je s glasovitom francuskom sopranisticom Regine Crespin duet Gioconde i Laure.

    Nova zgrada Metropolitana službeno je otvorena 16. rujna 1966. praizvedbom opere Antonije i Kleopatra suvremenog američkog skladatelja Samuela Barbera. Prva, repertoarna predstava, bila je 22. rujna – nova produkcija Gioconde. Biserka Cvejić pjevala je Lauru uz Renatu Tebaldi, Franca Corellija, Cornella McNeila i Cesarea Siepija pod ravnanjem Fausta Cleve. Ta je izvedba objavljena na CD-u. Na CD-u je objavljena i Cileina Adriana Lecouvreur iz 1963. godine. Uz Biserku Cvejić pjevali su Renata Tebaldi i Franco Cotelli.

    Biserka Cvejić (Amneris) – Giuseppe Verdi, Aida. Bečka državna operaBiserka Cvejić (Azucena) – Giuseppe Verdi, Trubadur, Bečka državna opera
    Biserka Cvejić (Carmen) – Georges Bizet, Carmen, Bečka državna operaBiserka Cvejić (Eboli) – Giuseppe Verdi, Don Carlo, Bečka državna opera

    Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dok se l978. nije povukla sa scene, Biserka Cvejić bila je vrlo traženi svjetski mezzosopran, pogotovo u operama njezinog omiljenog skladatelja – Verdija. Amneris je pjevala redovito na Splitskim ljetnim priredbama i postala gotovo njihovim zaštitnim znakom. Gostovala je među ostalim u Teatru Massimo u Palermu, u Münchenu i 1962. u Covent Gardenu. Kao Eboli u rujnu 1967. gostovala je u Tokiju na turneji ansambla Rimske opere. U Areni Sferisterio u Macerati 1971. bila je Azucena, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu te na gostovanjima s Ljiljanom Molnar-Talajić i Franjom Petrušancem pod ravnanjem Lovre pl. Matačića pjevala je u Verdijevu Requiemu. U Teatru San Carlo u Napulju nastupala je 1968. kao Azucena, 1969. kao Amneris, pa opet 1971. kao Azucena. U Teatru San Carlo u travnju i svibnju 1963. pjevala je i Brangänu u Tristanu i Izoldi uz Anju Silju, Wolfganga Windgassena i Josefa Greindla pod Matačićevim ravnanjem u režiji Wielanda Wagnera. Brangänu je pjevala i u Teatru Regio u Torinu.
    Biserka Cvejić (Charlotta) – Jules Massenet, Werther, Teatro del Liceu u Barceloni, 1971.Richard Cassilly (Samson), Biserka Cvejić (Dalila) i zbor Opere – Camille Saint-Saëns, Samson i Dalila, Scala, Milano, 1970.
    Bila je Carmen u Théâtreu de la Monnaie u Bruxellesu i Marseillesu. U Teatru Colon u Buenos Airesu nastupala je kao Carmen, Dalila, Marina u Borisu Godunovu, Amneris i Ottavija na premijeri Monteverdijeve opere Krunidba Popeje. Massenetovu Charlottu pjevala je 1971. u Teatru del Liceu u Barceloni, Carmen i Lauru u Teatru de las Bellas Artes u Meksiku, Dalilu i Amneris u Budimpešti.
    Biserka Cvejić (Herodijada) – Richard Strauss, Saloma, Monte Carlo, 1976.
    Koncertni repertoar Biseke Cvejić nije bio osobito velik, ali uz Verdijev i Mozartov Requiem, u njemu su bile Beethovenova Missa solemnis i Deveta simfonija, Stabat mater Gioachina Rossinija, Bachova Muka po Ivanu, Ivan Grozni Sergeja Prokofjeva i mnogo solo-pjesama.
    Biserka Cvejić i Lovro pl. Matačić na koncertu
    Biserka Cvejić ostala je povezana uz beogradsku Operu i s njom je odlazila na gostovanja kao Dulcineja u glasovitoj produkciju Massenetova Don Quichottea s Miroslavom Čangalovićem u naslovnoj ulozi. Kad je 1975. postala stalna članica zagrebačke Opere, mnogo je u njoj nastupala, ostala vjerna Splitu i Dubrovniku, ali je pjevala i u drugim hrvatskim gradovima.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti