Gino Bonelli

(Piacenza, 28. ožujka 1917. – ?)

  • Gino Bonelli (Riccardo) – Giuseppe Verdi, Krabuljni plesNa spomen imena tenora Gina Bonellija stariji riječki ljubitelji opere samo uzdahnu i prisjete se sjajnih kreacija koje je ovaj Talijan s boravištem u njihovu gradu i članstvom u Operi Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ ostvario na njihovoj sceni. Sjećaju se toga sjajnoga glasa i nezaboravnih interpretacija likova, najčešće iz talijanskoga dramskog repertoara, na čelu s vrhunskim Otellom.

    Gino Bonelli rođen je 28. ožujka 1917. u Piacenzi. Još kao dječak pjevao je u raznim društvima, a kad je prošao razdoblje mutacije i zadržao glasovnu ljepotu počeo se školovati na konzervatoriju Giuseppe Nicolini u rodnome gradu kod jednog od najboljih dramskih tenora između dvaju svjetskih ratova, Francesca Merlija (1887-1976). Školovanje je trajalo pet godina a zatim je Bonelli nastavio studij kod maestra Gennara Barbe iz Scale. On ga je poveo sa sobom u Milano u operni studio Scale. Kako je tada bio običaj mladi talentirani studenti učili su uloge koje su na sceni pjevali slavni pjevači. Tako je Bonelli preuzeo ulogu Alfreda od tada poznatog tenora Giacinta Prandellija (1914-2010).

    Bonelli je karijeru je počeo 1941. na koncertu. Za vrijeme rata nastupao je u manjim talijanskim kazalištima u Astiju, Nuovi Ligure, Foggii, i 5. prosinca 1945. u Teatru Municipale u Piacenzi pjevao je Rodolfa u Puccinijevoj La Bohème, što se smatra njegovim scenskim debijem. Talijanska kazališta bila su tijekom rata dobrim dijelom razrušena i Bonelli je budućnost potražio u tada novoutemeljenoj Operi Narodnog kazališta na Rijeci, kako se tada zvalo Kazalište „Ivana Zajca”. Predstavio se kao Cavaradossi u Tosci pod ravnanjem Borisa Papandopula i s velikim umjetnikom Milanom Pihlerom u ulozi Scarpije. Tu dvojicu opernih uglednika osobito je cijenio i poštovao, kao i Lovru pl. Matačića pod čijim je dirigentskim vodstvom često nastupao. Ostao je u Rijeci do kraja sezone 1948./1949. i ostvario nekoliko uloga, uglavnom na premijerama: Werthera u istoimenoj operi Julesa Masseneta, Alfreda u Traviati, Luigija u Puccinijevu Plaštu, Turiddua u Cavalleriji rusticani, Fausta u istoimenoj Gounodovoj operi i svojega omiljenog Rodolfa.
    Gino Bonelli (Otello) – Giuseppe Verdi, Otello
    Onda je Bonelli otišao iz Rijeke i nastavio nastupati po talijanskim gradovima Piacenzi, Firenci, Cataniji i Bergamu. Ususret pedesetoj godišnjici smrti Giuseppea Verdija Scala je 1950. uvrstila u program skladateljevu prvu operu Oberto. Reprizna postava mladih opernih nada: Elena Nicolai, Gino Bonelli, Giuseppe Modesti, Maria Vitale – izvela ju je uz zbor i orkestar talijanskog RCA-a pod ravnanjem Alfreda Simonetta u travnju 1951. Snimku izvedbe, prvu u povijesti, objavila je gramofonska tvrtka Cetra.

    Gino Bonelli otisnuo se u Južnu Ameriku u kojoj je proveo dvije godine i pjevao u Peruu i Argentini. U Rijeku se vratio u sezoni 1956./1957. i nastavio nizati uloge lirskog i dramskog repertoara. Pjevao je Rodolfa, Pinkertona u Madame Buitterfly, Ivu na riječkoj premijeri opere Povratak Josipa Hatzea, čak i Belmontea u Mozartovoj Otmici iz saraja, pa uz svoj već poznati repertoar Don Joséa u Carmen, Samsona u Samsonu i Dalili, Enza u Giocondi, Cania u Pagliaccima, Radamesa u Aidi, Don Carlosa, Manrica u Trubaduru, Lorenza na premijeri opere Istarska svadba Antonija Smareglie (1854-1929) i svoga slavnog Otella. Osjećao je taj lik i volio ga je. Pjevao ga je na ljetnoj pozornici u Opatiji i postigao golem uspjeh kod publike i kritike. Pronio se glas i pozvali su ga da pjeva Otella u Duždevoj palači u Veneciji s Marcellom Pobbe i Titom Gobbijem.
    Gino Bonelli (Manrico) – Giuseppe Verdi, Trubadur
    Gino Bonelli ostao je član riječke Opere do umirovljenja 1970. Povukao se sa scene s 53 godine zbog srčanih tegoba. Uvijek je davao svoj maksimum, a kako je istovremeno bio član Opere Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci i stalni gost Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani stalno je putovao na relaciji Rijeka – Ljubljana, što je bio dodatni fizički napor, pogotovo za dramskog tenora. I to s vremenom dolazi na naplatu. Povukao se kad je bio na vrhuncu jer je želio ostati u sjećanju onakav kakav je bio u svojim najboljim danima. Ostvario je 36 velikih i glavnih uloga, najviše iz najtežeg repertoara. Neko je vrijeme boravio u Trstu a zatim se vratio u rodnu Piacenzu i podučavao pjevanje. Želio je da sam može pokazati kako treba zvučati ton, kako treba postaviti glas. I slikao je.

    Gino Bonelli (Otello) – Giuseppe Verdi, Otello, Teatro La Fenice, VenecijaBonellijevo prvo gostovanje u Zagrebu nije bilo baš uspjelo. Nakon što je upozorio kako je kružio glas da je Bonelli „fantastičan tenor od ove sezone ponovno ćlan riječke Opere” i konstatirao da je razočarao što je otkazao nastup u Cavalleriji rusticani, N.[enad] Turkalj je u Narodnom listu 26. rujna 1956. napisao: „Prije svega posumnjali smo u solidnost jednog pjevača, koji nudi gostovanje u određenoj ulozi, a kod nastupa se ispostavlja, da on tu ulogu uopće dobro ne zna, nego se kroz predstavu diskretno bori s notnim tekstom, konstantno visi na dirigentu do te mjere, da se potpuno handicapira doživljaj gledaoca. Nesumnjivo je da je Gino Bonelli posjedovao tipično talijanski čisti i izvanredno obojeni lirski tenor, ali on njime danas, barem koliko se vidjelo na ovoj predstavi, ne vlada u potrebnoj mjeri, a pogotovo upada u oči potpuno izostajanje bilo kakvih mogućnosti pjevanja u pianu, što je inače odlika svakog dobrog belcanto-pjevača. Nadalje Bonelli pokazuje u visokim tonovima pretjeranu nazalno obojenu otvorenost, što je i opet tipična manira nedotjerane belcanto tehnike. Što se tiče njegova scenskog nastupa, taj je bio sveden na – ‘elegantno’ markiranje scenskog lika. Zahvaljujući ukupnom dojmu, koji smo stekli s nastupom ovog umornog Werthera, nije nas iznenadila vijest, koju smo saznali za vrijeme predstave, da je Bonelli otkazao gostovanje za dan kasnije.” Turkalj ipak zaključuje: „Šteta, jer da je Bonelli danas u formi, koja se po svemu mogla očekivati, bio bi dragocjeni gost zagrebačke operne pozornice.“

    No dvije godine kasnije Turkalj je bio zadovoljan susretom u Madame Buttertfly s dvoje riječkih opernih prvaka –Zorkom Wolf i Bonellijem. Za njega je u Narodnom listu 20. prosinca 1958. napisao: „Gino Bonelli nakon dva neuspješna gostovanja pokazao je što vrijedi. Glas mu je zvučan i nosiv u svim položajima kao i u visinama; scenska interpretacija više nego stereotipna i nedotjerana; pjevanje južnjački spontano i neposredno, čime s uspjehom direktno atakira publiku. I zaista bio je užitak slušati ljubavni duet prvog čina, koji su Zorka Wolf i Bonelli izveli u punom smislu riječi puccinijevski.”

    Gino Bonelli (Manrico) – Giuseppe Verdi, TrubadurBonellijev sin Rodolfo, danas ugledan poslovni čovjek, došao je ove godine u Rijeku na proslavu 50. godišnjice mature i prihvatio poziv Opere da priredi izložbu o svojemu ocu. Upitan u jednom intervjuu kako bi opisao očev glas ovako je odgovorio: „Moj je otac počeo kao lirski tenor, krenuo je zatim u lirico-spinto i na kraju, kad se razvio cijeli njegov vokalni potencijal, postao je dramski tenor. Poznati operni kritičar Landini za njega je rekao: „To je eklektični tenor kojega bi svako kazalište željelo imati, jer može s lakoćom prijeći iz lirico spinto u dramski repertoar, jer ima rijetku tehniku.” Otac je imao glas dar prirode ali mnogo je radio na pjevačkoj tehnici prijelaznih tonova kako bi ih mogao svladati a da to slušatelj ne primijeti. Poslije npr. nastupa u ulozi Calafa u Turandot ili kao Otello, ulogama koje ‘razbijaju’ glas, sljedeći dan odlazio je korepetitoru da vježba vokalize, ‘sabere’ glas i olakša ga da bi mogao pjevati Pinkertona i Alfreda, U protivnom glas će mi se raspasti.”, govorio je.

    Gino Bonelli pripadao je pjevačima koji su imali dovoljno velik glas za određeni repertoar, pjevačima tzv. stare garde koji su pjevali sa srcem, možda ne savršeno ali pamtljivo čak i pet desetljeća nakon što su se povukli sa scene.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

    O Gini Bonelliju kritičar je zapisao „Glas mu je zvučan i nosiv u svim položajima kao i u visinama, pjevanje južnjački spontano i neposredno čime s uspjehom direktno atakira publiku." Gino Bonelli pripadao je pjevačima tzv. stare garde koji su pjevali sa srcem, možda ne savršeno ali pamtljivo čak i pet desetljeća nakon što su se povukli sa scene

Piše:

Marija
Barbieri

portreti