Milivoj Bačanović

(Herceg-Novi, 5. prosinca 1921. – Sarajevo, 17. travnja 2012.)

  • Milivoj Bačanović Rođen u Herceg-Novom u Boki Kotorskoj 5. prosinca 1921. Milivoj Bačanović završio je 1941. Pomorsku trgovačku akademiju u Kotoru. Pjevanje je učio 1943. na Konzervatoriju Rossini u Pesaru u klasi mezzosopranistice Elvire Casazze (1887-1965), jedne od najomiljenijih pjevačica velikog Artura Toscaninija. Nakon epizodne uloge Indijanca na premijeri Prodane nevjeste u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu debitirao je 28. prosinca 1946. kao Verdijev Rigoletto na premijeri istoimene opere. Odmah je angažiran. U toj ga je ulozi 1954. upoznala i zagrebačka publika. Zahvaljujući vrsnom, odlično školovanom glasu postao je nositelj baritonskog repertoara i gotovo da nije bilo premijere na kojoj nije nastupio. Nakon Rigoletta bio je Evgenij Onjegin, pa mlinar Sima u Eri s onoga svijeta, Grjaznoj u Carskoj nevjesti Rimski-Korsakova, Figaro u Seviljskom brijaču, Sharpless u Madame Butterfly, Jelecki u Pikovoj dami, Grof u Figarovu piru, Marcello u La Bohéme, Silvio u Bajacu (kako su se tada u Sarajevu nazivali Pagliacci), Renato u Krabuljnom plesu, Valentin u Faustu, Lescaut u Puccinijevoj Manon Lescaut, Germont u Traviati, Laertes u Thomasovoj Mignon, lord Enrico Ashton u Luciji di Lammermoor, Dr. Malatesta u Don Pasqualeu te Luna na obnovi Trubadura 1955, godine. Na međunarodnom natjecanju muzičkih umjetnika u Verviersu, Belgija, dobio je 1953. dvije nagrade: prvu u kategoriji baritona, a u ukupnom poretku natjecanju na kojem je sudjelovalo dvjesto pjevača iz svih zemalja svijeta, osvojio je prvu nagradu – Grand prix.

    Milivoj Bačanović (Sreski načelnik) – Ivo Lhotka-Kalinski, Analfabeta, HNK u Zagrebu, 1955.Godine 1955. Milivoj Bačanović počeo je redovito gostovati u Rijeci i Zagrebu. Na velikom gostovanju ansambla Opere Narodnog kazališta „Ivana Zajca“ iz Rijeke u Zagrebu u veljači 1955. kad je Mica Glavačević izazvala pravu senzaciju svojom kreacijom Lucije di Lammermoor, skladatelj i tada glazbeni kritičar (lž) [Lovro Županović (1925-2004)] napisao je u Vjesniku 17. veljače: „Milivoj Bačanović dao je veoma dobru i sigurnu glasovnu kreaciju lorda Ashtona, dok je glumački bio ponešto tvrd i ukočen.“ Bačanović je još gostovao u Zagrebu u Trubaduru i Traviati i 1955. stupio u angažman u Operu Hrvatskog narodnog kazališta. U studenome 1955, nastupio je u glavnoj ulozi Sreskog načelnika na hrvatskoj premijeri jednočinke Analfabeta Ive Lhothe-Kalinskog (1913-1987) „našavši“, prema pisanju uglednog kritičara Nenada Turkalja u Narodnom listu 7. siječnja 1956., „odnos između kantabilne nosivosti svojih recitativnih odlomaka, izražajnosti dikcije i komičnih efekata“.

    Pjevao je svoj standardni repertoar. s tim da je od Silvija u Pagliaccima prešao na Tonija. Turkalj je u Narodnom listu 3. studenoga 1955. napisao da je „kao Tonio bio za nijansu pregroteskan ali scenski i pjevački siguran i uvjerljiv. Prigovorili bismo i prejakoj dozi nonšalantnosti, kojom je interpretirao prolog, premda je u cjelini taj nastup imao svoju potpuno zaokruženu koncepciju.“ I zaključio: „I ovom ulogom Bačanović je dokazao da je njegovim angažmanom Zagrebačka Opera dobila dragocjenu prinovu.“ Nekoliko dana kasnije, 8. studenoga, Turkalj je napisao u Narodnom listu: „Prvi put slušali smo Milivoja Bačanovića, novoangažiranog baritona, koji je došao iz Sarajeva, u ulozi grofa Lune. I njegov nastup (uz nastupe Josipa Gostiča i Mice Glavačević, op. a.) pozdravila je publika srdačno, nagradivši aplauzom ariju u sceni manastira (sic!, op. a.). Bačanović je glasovno suvereno i scenski iskusno dao zaokružen i potpuno cjelovit lik, dokazavši time ponovno svoju visoku teatarsku kulturu.“
    Milivoj Bačanović (Onjegin) i Nada Tončić (Tatjana) – Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, HNK u Zagrebu, 1956.
    U svibnju 1956. Bačanović je imao svoju veliku premijeru – Evgenija Onjegina – uz, sudeći prema svim kritićkim osvrtima, gotovo savršenu Nadu Tončić u ulozi Tatjane. Bila je to teška zadaća. Tako je Turkalj 31. svibnja napisao u Narodnom listu: „Kraj takve partnerice Milivoj Bačanović kao Onjegin mogao je dati samo solidan lik, pjevački uspio, ali glumački (u drugom dijelu predstave) suviše utriran, kao da je izbjegao kontroli redatelja. Muzikalna interpretacija i iskrena saživljenost daju toj interpretaciji njenu osnovnu vrijednost.“ Mnogo eksplicitniji bio je dirigent i tada glazbeni kritičar Krešimir Šipuš (1930-2014) u Vjesniku 22. svibnja. Napisao je da je Bačanović „u ulozi Onjegina bio previše ukočen, a nimalo otmjen. Istina, u zadnjoj slici njegov temperament je provalio, ali prilično neuvjerljivo. Isto kao što se držao, tako je i pjevao, bez nijansi. S jednakim akcentom, ili točnije rečeno, bez ikakvog akcenta, pjevao je riječ smrt i ljubav.“
    Milivoj Bačanović (Sharpless), Damjan Velčev (Pinkerton), Ljiljana Molnar-Talajić (Cho-Cho-San), Vjekoslav Zaratin (Goro) i Zbor Opere – Giacomo Puccini, Madame Butterfly, Narodno pozorište Sarajevo, 1963.
    U srpnju 1956. Bačanović je nastupio na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla na Dubrovačkim ljetnim igrama u Eri s onoga svijeta. Milan Graf napisao je u Vjesniku 7. srpnja: „Milivoj Bačanović kao mlinar Sima bio je samo glasovno na visini. Njegov lijepo timbrirani bariton je došao do potpunog izražaja, tek mu je za tu rolu uzmanjkala i potrebita komika.“ Turkalj je u Narodnom listu 22. rujna 1956. napisao za njegova Rigoletta da je „pokazao pune mogućnosti za dobro svladavanje te partije – kažem pune mogućnosti, ako ih netko iskoristi, te mu ulogu ispravno postavi na scenu.“

    Bačanovićev zagrebački angažman trajao je do 1957. a onda se vratio u Sarajevo. U Zagrebu je nastavio povremeno gostovati pa je tako u siječnju 1958. zajedno s Mirom Štor nastupio na iznimno uspjelom gostovanju Giuseppea Campore u Krabuljnom plesu. Zagrebačkoj publici predstavio je i svog Falstaffa na reprizi opere, ali. prema pisanju kritike, „nije donio osobitu ktreaciju“.

    Milivoj Bačanović (Falstaff) – Giuseppe Verdi, Falstaff, Narodno pozorište Sarajevo, 1964.U Sarajevu je još u studenome 1956. Bačanović nastupio kao Amonasro na premijeri Aide, a povratkom u svoju matičnu kuću nastavio je pjevati na premijerama: Lescauta u Massenetovoj Manon, Supruga u operi Amelija ide na ples Gian Carla Menottija, Papagena u Čarobnoj fruli, Avrama u operi Četrdesetprva slovensko-srpskog skladatelja Mihovila Logara (1902-1998), Gérarda u Giordanovu Andréi Chénieru, Tarkvinija u Otmici Lukrecije Benjamina Brittena, markiza Posu u Verdijevu Don Carlosu, Michelea u Puccinijevu Plaštu, Willyja Fostera u operi Alamistakeo talijanskog skladatelja Giulija Viozzija (1912-1984), Barnabu u Giocondi, Verdijeva Falstaffa. U operi C'est la guerre (To je rat) mađarskog skladatelja Emila Petrovicsa (1930-2011) bio je Muž, a u baletu s pjevanjem Salata Dariusa Milhauda (1892-1974) Tartaglia, te na obnovi Borisa Godunova Ščelkalov. Zatim je pjevao Guglielma na premijeri Mozartove opere Così fan tutte i Starog robijaša u Šostakovičevoj Katarini Izmajlovoj. Nastupio je u radio-operi Most sv. Luja kralja njemačkog skladatelja Hermanna Reuttera (1900-1985) u sklopu Festivala malih scena. Na premijeri Donizettijeve opere Vojvoda od Albe pjevao je Vojvodu, zatim Plumketta u Flotowljevoj Marti i 1970. već u alternaciji s Borislavom Aleksandrovim Don Carlosa u operi Moć sudbine.
    Sokrat Kajević (Alcindoro), Gertruda Munitić (Musetta), Milivoj Bačanović (Marcello) i Zbor Opere – Giacomo Puccini, La Bohème, Narodno pozorište Sarajevo, 1971.
    Nakon umirovljenja, od 1990. do 1995., na poziv sarajevske Opere, posvetio se pedagoškom radu pri Opernom studiju, tumačeći mladim pjevačima ljepotu belkanta. Pjevao je na svim opernim pozornicama tadašnje Jugoslavije i gostovao u Belgiji, Grčkoj, Italiji, tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Djelovao je i kao konmcertni pjevač, ponajviše izvodeći djela naših skladatelja. Zajedno s Ljiljanom Molnar-Talajić uz klavirsku pratnju Mladena Pozajića predstavljao je 1971. Jugoslaviju u Grand Palaisu u Parizu na izložbi Umjetnost na tlu Jugoslavije.

    Kotoranin Milivoj Bačanović, dobro školovan pjevač zamjetnih vokalnih kvaliteta, stup Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu poslije Drugoga svjetskog rata, umro je 17. travnja 2012. u Sarajevu, koje ga je prigrlilo kao svoga i u kojemu je proveo cijeli svoj umjetnički vijek, osim dvogodišnjeg angažmana u zagrebačkoj Operi.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

portreti