Josip Kašman (Giuseppe Kaschmann)

(Mali Lošinj, 14. srpnja 1850. – Rim, 7. veljače 1925.)

  • Josip KašmanU svjetskim priručnicima najčešće je bio zabilježen kao talijanski bariton Giuseppe Kaschmann. No, situacija se mijenja i danas ga sve češće nalazimo pod pravim imenom, Josip Kašman i predstavljen je kao hrvatski bariton. Njegov otac Giuseppe (nije li se tada zvao Joseph? Ili Josef?) Kaschmann bio je učitelj i 1827. došao je iz Austrije u Mali Lošinj, gdje se vjenčao s Eugenijom Ivančić. Budući slavni bariton, rođen 14. srpnja 1850., bio im je, prema monografiji o njemu objavljenoj 2012. u Trstu, posljednje, četrnaesto dijete. Upisan je u knjigu rođenih kao Josef Gaspar Bonaventura. Osnovnu školu završio je u Lošinju, gimnaziju, prema različitim podacima, u Senju, Rijeci i Trstu, a onda je prema očevoj želji otišao u Padovu da se posveti pravnim naukama. U jezuitskom koledžu u kojemu je boravio isticao se kao pjevač. Obitelj je željela da nastavi pravni studij u Grazu i postane odvjetnik, no strast za glazbom bila je tolika da je otišao na Glazbeni institut u Udinama u tada poznatu pjevačku školu Alberta Giovanninija (1842-1903), rođenog u Kopru. Učio je i kompoziciju. Nakon dvije godine učenja toliko se osposobio u pjevanju da je 9. studenoga 1868. nastupio u tamošnjem kazalištu u basovskoj ulozi Banqua u Macbethu, i u Ernaniju (nije naznačeno je li pjevao basovsku ulogu Silve, što je vjerojatnije, ili baritonsku Carla V.).
    Josip Kašman kao Carlo V u Ernaniju, Lisabon, 1893.Josip Kašman kao Carlo V u Ernaniju, Petrograd, 1891.
    Vojnička služba dovela ga je 1869. u Zagreb, gdje je stupio u talijansku opernu družinu Giovannija Battiste Andreazze. Tada je svoje talijansko ime i njemačko prezime pohrvatio u Josip Kašman. S dosta pouzdanosti može se tvrditi da se smatrao Hrvatom, jer je nakon više od trideset godina izbivanja iz domovine pisao besprijekornim hrvatskim jezikom, o čemu svjedoči pismo u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a. A kad se 1909. vratio u Zagreb, rekao je: „Živila moja mila domovina Hrvatska!“ No ostaje pitanje zašto je u svjetskim enciklopedijama kao godina njegova debija uglavnom navedena 1876., a posve je prešućeno njegovo dotadašnje djelovanje u Zagrebu. Tek se u novije vrijeme taj netočan podatak počeo ispravljati, navodi se pravi početak njegove karijere i dodaje da se za njega otimaju Hrvatska, Austrija i Italija. No ostaje pitanje zašto je u svjetskim enciklopedijama kao godina njegova debija bila navedena 1876., a posve je prešućeno njegovo dotadašnje djelovanje u Zagrebu. Tek se u novije vrijeme taj netočan podatak počeo ispravljati i navodi se pravi početak njegove karijere 1869. godine. No krivnja je za to djelomice i na samome Kašmanu, jer su ti netočni podaci objavljeni u svim priručnicima za njegova života. Nedavno izdana monografija ispravlja te krive navode.

    Josip Kašman nastupio je u naslovnoj ulozi na praizvedbi opere Mislav Ivana pl. Zajca 2. listopada 1870. kojom je počela Hrvatska operaKašman je počeo nastupati 1869. i ta se godina danas navodi kao početak njegove karijere. U Andreazzinoj družini pjevao je basovske uloge, a u hrvatskim predstavama nastupao je u opereti Ivana pl. Zajca U Meku. Kad je Zajc 1870. utemeljio Hrvatsku  operu  i 2. listopada svojim Mislavom započeo s njezinim stalnim djelovanjem, dvadesetogodišnjem Kašmanu povjerio je naslovnu ulogu. Na premijeri Trovatora 14. veljače 1871. (pod tim se naslovom opera izvodila do 1921., kad se počinje izvoditi kao Trubadur, a u drugom sustavnom djelovanju zagrebačke Opere od 1894. do 1902. izvodila se s njemačkom inačicom Troubadour) Zajc mu je povjerio basovsku ulogu Ferranda jer mu je za Lunu stajao na raspolaganju Alberto Štriga, ali već je na trećoj izvedbi opere 13. ožujka Kašman pjevao Lunu. Taj je nastup nagovijestio da ga čeka lijepa budućnost ako se usavrši u glazbenoj praksi i teoriji. To mu je preporučio kritičar Vienca koji se potpisuje s K. u br. 41. od 14. listopada 1871. nakon što je ustanovio da „G. Kašman ima zdrav i krepak bariton, kojemu je prekrasan timbre i prilična gibkost.“ Kašman je nastavio marljivo učiti i glazbeno se usavršavati kod Zajca i njegova prvog tenora, Slovenca Frana Gerbiča (1840-1917), školovanog u Pragu. Zajc je za Kašmana skladao naslovnu baritonsku ulogu u svojemu Banu Legetu, praizvedenom 16. ožujka 1872., no na premijeri Fausta u ožujku 1873. opet mu je povjerio basovsku ulogu Mefista. Kašman je dobio vrlo loše kritike, pobunio se, odbio ulogu, ljut otišao u Graz, ali tu su ga izviždali zagrebački studenti. Vratio se u Zagreb. No klica razdora bila je zametnuta!
    Josip Kašman (uloga mepoznata)Josip Kašman kao Valentin u Fausu Charlesa Gounoda, Ravenna, 1877.
    Vrativši se u Zagreb, Kašman je već otprije svladanim ulogama Devilsona u tada vrlo popularnoj Ciganki (The Bohemian Girl) irskog skladatelja Michaela Williama Balfea (1808-1870) i Plumketa u Flotowljevoj Marti (koje je također odbio pjevati) te Obrena u Ljubavi i zlobi, kojega je s radošću tumačio, dodao Figara u Rossinijevu Seviljskom brijaču, Alfonsa d' Este u Donizettijevoj Lucreziji Borgiji, kneza Otokara u Weberovu Strijelcu vilenjaku, Valentina u Gounodovu Faustu, Fabrizija u tada popularnoj operi Krišpin i kuma (Crispino e la comare) braće Luigija (1805-1859) i Federica (1809-1877) Ricci i svoj u to vrijeme najveći uspjeh – Mozartova Don Juana (u Zagrebu se opera s izvornim naslovom Don Giovanni počela izvoditi tek 1964.). Od premijere u siječnju 1875. pjevao ga je deset puta. Za svojega zagrebačkog angažmana nizao je ulogu za ulogom u operi i opereti i do kraja sezone 1874./1875. ostvario oko 270 nastupa. Repertoar mu je bio velik i raznolik, ali najveće je domete već tada postizao u Verdijevim ulogama kao što je Karlo Peti u Ernaniju, kad se njegov glas „razlijegao u starom kazalištu kao nijedan prije ni poslije njega“, kako se sjećao autor potpisan L.d.H. u svojim uspomenama na Kašmana, obavljenima 1925. u Obzoru br. 47.

    Josip Kašman, 1877.Pjevao je i Rigoletta, ali ne na premijeri nego na kasnijim izvedbama. Bio je lijep, plavokos mladić, rado viđen u svim društvima, vrlo elegantan gospodin, osobiti miljenik žena i svojega učitelja Zajca, koji je za njega poslije rekao: „Boljeg, marljivijeg i savjesnijeg pjevača nisam nikada imao pod svojom upravom. Bio je uvijek dobar, mio i do skrajnosti ljubazan drug. Učio je uloge zamjernom lakoćom. U svom radu bio je uvijek poslušan i u tančine savjestan. Na prvom pokusu upućivao bih ga, kao mladog pjevača, kako mora pjevati, kako imade svojim glasom pojedinu notu izvesti. Kašman je sve lako i brzo shvaćao, a kad bi slijedeći dan došao na pokus, to je svoju ulogu pjevao skroz točno do preciznosti prama uputama, što sam mu ih dan prije podao. U kratko da kažem: boljeg, savjesnijeg i genijalnijeg pjevača nisam nikada imao.“ Dana 3. lipnja 1875. Kašman je otpjevao svoju posljednju opernu ulogu u Zagrebu – Don Sallustija de Bazana u tada također dosta izvođenoj operi Ruy Blas Filippa Marchettija (1831-1902), praizvedenoj 1869., i napustio Zagreb.

    Italija

    Josip Kašman kao Alfonso u Favoritkinji Gaetana Donizettija, Torino, 1877.Kašman je ostavio glazbeni Zagreb u tuzi i otišao u Italiju, koju je odabrao za mjesto boravka. U veljači 1876. u Teatru Regio u Torinu pjevao je Alfonsa u Donizettijevoj Favoritkinji i taj se nastup desetljećima pogrešno navodio kao njegov debi. No taj je nastup doista bio početak njegove svjetske karijere. Tada je svoje hrvatsko ime Josip Kašman učinio međunarodno zvučnijim Giuseppe Kaschmann. U Torinu je 1876. i 1877. još pjevao Don Sallustija de Bazana u operi Ruy Blas i Riccarda u Bellinijevim Puritancima. U travnju 1876. u Teatru Rossini u Veneciji nastupio je kao Fra Melitone u operi Moć sudbine, u listopadu kao Barnaba u Giocondi i u studenome kao Faraon u Rossinijevu Mojsiju. Slijedio je Mozartov Don  Giovanni. Postao je jedan od najtraženijih baritona svog vremena. Godine 1877. u Teatru Comunale u Trstu pjevao je Grofa de Neversa u Hugenotima, 1878. u Rimu je nastupio kao Don Carlo u operi Moć sudbine, Enrico u Luciji di Lammermoor i Scindia u Massenetovu Lahorskom kralju, koji je nakon pariške praizvedbe u travnju 1877. već sljedeće godine osvojio pozornice Torina, Rima, Bologne i Venecije. U Ravenni je pjevao Valentina u Faustu, a u Bologni je u listopadu 1878. uvrstio u repertoar Posu u Verdijevu Don Carlu, koja će postati jedna od njegovih najljepših kreacija.

    Josip Kašman kao Hamlet Ambroisea Thomasa(?)Već se u ožujku 1877. Kašman susreo s opusom Richarda Wagnera – pjevao je Telramunda u Lohengrinu u Teatru Regio u Torinu, a u travnju sljedeće godine u Teatru Apollo u Rimu izveo ga je pod ravnanjem Amilcarea Ponchiellija. Godine 1878. Austrija je anektirala Bosnu i Hercegovinu i Kašman se kao vojni obveznik morao vratiti u Zagreb. Prijavio se bolesnim i zahvaljujući prijateljima uspio je pobjeći u Italiju. Austro-Ugarski zakoni bili su strogi i bilo je nezamislivo prekršiti ih, a car Franjo Josip neumoljiv, pa ni razne kraljevske intervencije nisu pomogle da mu dopusti povratak. Ipak, car nije mogao odbiti zamolbu pape Pija X. i proglasio je 1907. opću amnestiju. Od tada je Kašman svakoga ljeta dolazio u Mali Lošinj, pjevao u crkvi i priređivao koji koncert.

    Dana 26. prosinca 1878. Kašman je prvi put nastupio u Scali. Na otvorenju sezone 1878./1879.  pjevao je Posu u Don Carlu sa znamenitim Francescom Tamagnom (1850-1905), budućim prvim interpretom Otella, u naslovnoj  ulozi. Zatim je nastupio u ulozi Scindie u Lahorskom kralju i 28. ožujku 1879. sudjelovao kao Gil di Terranova s Tamagnom i slavnim poljskim basom Ėdouardom de Reszkeom (1853-1917) na praizvedbi opere Maria Tudor brazilskoga skladatelja Antônija Carlosa Gomesa (1836-1896).
    Programska cedulja izvedbe oratorija Ivan Krstitelj Don Gioconda Fina u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 22. svibnja 1909.Josip Kašman kao Ivan Krstitelj
    Put je Kašmana dalje vodio u Španjolsku. U travnju 1879. u Bilbau pjeva Nelusca u Afrikanki a u svibnju Renata u Krabuljnom plesu, Lunu u Trubaduru i Rigoletta. U listopadu 1879. u Teatru Real u Madridu nastupa kao St. Bris u Hugenotima, u studenome kao Renato, u prosincu kao Nelusco. U Bilbau u svibnju 1880. ponovno pjeva Nelusca i Lunu, u lipnju St. Brisa u Hugenotima i Alfonsa u Favoritkinji. St. Brisa pjeva u prosincu u Teatru Real u Madridu. U ožujku i prosincu u  Teatru Real u Madridu pjeva Riccarda u Puritancima, u listopadu Amonasra u Aidi. U siječnju 1881. u Teatru Real u Madridu nastupa kao Nelusco a u svibnju u Teatru del Liceu u Barceloni pjeva Grofa de Neversa u Hugenotima. U Teatru del Liceu u Barceloni nastupio je još u operama Faust i Lahorski kralj. Alfonsa u Favoritkinji pjevao je u ožujku 1881. u Teatru Real u Madridu a u Teatru del Liceu u Barceloni u travnju 1881. nastupio je kao Carlo V u Ernaniju i u svibnju kao Amonasro. U ožujku 1881. u Teatru Real u Madridu pjevao je i Telramunda u Lohengrinu, U Teatru São Carlos u Lisabonu u listopadu je pjevao Amonasra, u studenome Lunu, u prosincu Posu u Don Carlu. U veljači 1882. u Lisabonu je pjevao Renata u Krabuljnom plesu i Carla V u Ernaniju, a u Bilbau u svibnju St. Brisa u Hugenotima i Nelusca u Afrikanki. U kolovozu 1882. u Bresciji je nastupio kao Posa u Don Carlu. U Teatru São Carlos u Lisabonu u sezoni 1881./1882. postigao je golem uspjeh jednom od svojih najslavnijih uloga – Hamletom Ambroisea Thomasa. Godine 1883. u siječnju je u Teatru San Carlo  u Napulju pjevao Carla V. u Ernaniju, u veljači Nelusca u Afrikanki. Te se godine u Napulju vjenčao se s Tršćankom Emmom Vicentini, poznatom opernom pjevačicom pod imenom Emma Colonna, i otisnuo se preko mora u Ameriku.

    Metropolitan

    Josip Kašman kao Don Giovanni u istoimenoj operi Wolfganga Amadeusa Mozarta, The Metropolitan Opera, New York, 1883.Njujorški Metropolitan sjajno je razdoblje u Kašmanovoj karijeri. Nazivali su ga „il principe dei baritoni“ (princ baritona). Bio je član skupine glasovitih pjevača koji su trebali donijeti slavu novoj opernoj kući. Opera je otvorena 22. listopada 1883. predstavom Fausta za njezine djelatnike. Prva predstava za publiku bila je 24. listopada Lucia di Lammermoor, u kojoj je Kašman nastupio kao Enrico Ashton, uz slavnu Poljakinju Marcellu Sembrich (1858-1935) i Talijana Itala Campaninija (1845-1896). Slijedila je 26. listopada prva izvedba Trubadura u kojemu je pjevao Lunu. Kritičar New York Timesa napisao je da je „Signor Kaschmann opravdao dobro mišljenje o njemu koje smo izrazili u ovim novinama nakon njegove izvedbe Lucije o iznimno profinjenom donašanju baritonske uloge u Verdijevoj operi.“ Doduše, Lucia nije Verdijeva opera, ali je točna prosudba o Kašmanovu iznimno profinjenom pjevanju Verdija. Teško je reći je li dosegnuta ljepota njegove verdijanske fraze koja se jasno razabire s njegovih snimaka, premda su one nastale kad su za njim bila već tri desetljeća karijere. Na prvoj izvedbi Puritanaca 29. listopada tumačio je Riccarda. U studenome iste godine najprije je nastupio na premijeri Lohengrina na talijanskom (poslije, 1896., pjevao je Telramunda u izvedbama opere na njemačkom jeziku), a zatim je 28. studenoga bio prvi Don Giovanni Metropolitana. U veljači 1894. bio je prvi Hamlet u izvedbi ansambla Metropolitana u Music Hallu u Cincinnatiju na talijanskom jeziku. U vrlo opširnom osvrtu na Kašmanovu kreaciju, neidentificirani autor u neidentificiranim novinama iz Cincinnatija napisao je između ostalog da je „signor Kaschmann bio izvrstan operni Hamlet, kojega doduše ne karakterizira ništa čime se odlikuju veliki šekspirijanski glumci vremena“, ali njegova je interpretacija „ipak bila umjetnost i u uzbudljivom prizoru Hamleta i majke kraljice njegova je igra bila intenzivno dramska. Iskazao se u ulozi, i u pjevanju je dao osjećaja i izraza. Napitnicu je otpjevao briljantno i sa svježinom“.

    Opera je zatim izvedena u Bostonu pa u Boston Theatreu u Metropolitanu. Nepotpisani kritičar, po svoj prilici William James Henderson (1855-1937), napisao je u novinama The New York Times da je „za uspjeh večeri bio najzaslužniji signor Kaschmann“. Podsjećao ga je na neponovljivog tumača Hamleta na praizvedbi, Jeana Baptistea Faurea (1830-1914), neusporedivog u umijeću gradnje karaktera. Kašman je, prema kritičaru, „pjevao s osjećajem i elegancijom i igrao s neočekivanom i dobro usmjerenom energijom“. Napitnica je izazvala velik pljesak, a „šarm i zanos u njegovu glasu i fraziranje u nekim prizorima opere – na prvome mjestu neka se spomene njegova zakletva Ofeliji – odmah su izazvali priznanje.“ U ožujku je slijedila uloga St. Brisa na premijeri Hugenota. Te je sezone pjevao i Valentina u Faustu i nastupio na koncertu u korist upravnika kuće, Henryja Eugenea Abbeyja (1846-1896) u odlomcima iz Aide i Hugenota.
    Josip Kašman kao Jago u OtelluJosip Kašman kao Jago u Otellu Giuseppea Verdija, Carsko kazalište, Varšava, 1904.
    U sezoni 1895./1896. Kašman se vratio u Metropolitan uglavnom kao tumač Wagnera. U studenome 1895. bio je jedan od protagonista predstave za sjećanje, Tristana i Izolde, uz prvu američku pjevačku zvijezdu Lilian Nordica (1857-1914) i slavnu poljsku braću de Reszke, tenora Jeana (1850-1925) i basa Ėdouarda, pod ravnanjem poznatog mađarskog dirigenta Antona Seidla (1850-1896). U prosincu je nastupio kao Wolfram u Tannhäuseru sa Jeanom de Reszkeom  u naslovnoj ulozi, a u siječnju 1896. kao Wotan u Walküri, no taj njegov nastup nije baš najpovoljnije ocijenjen. U siječnju je pjevao Amonasra u Aidi i Rigoletta. U Metropolitanu je ostvario trinaest uloga, 84 operna i deset koncertnih nastupa.

    Povratak u Europu

    Nakon prvih velikih uspjeha u Metropolitanu u sezoni 1883./1884., Kašman se vratio u Europu. U prosincu 1884. u Teatru San Carlo u Napulju pjevao je Don Carla u operi Moć sudbine, u veljači 1885. Renata u Krabuljnom plesu. U studenom 1884. u Teatru del Liceo u Barceloni bio je Nelusco u Afrikanki. U siječnju 1885. u Teatru Apollo u Rimu pjevao je Riccarda u Puritancima, u prosincu Amonasra u Aidi. U Teatru Real u Madridu u listopadu 1885. nastupio je kao Alfonso u Favoritkinji, u Teatru del Liceu u Barceloni pjevao je Hamleta. U lipnju 1886. u Padovi je Posa u Don Carlu a u kolovozu u Teatru La Fenice u Veneciji Alfonso. U ožujku 1887. u Teatru Bellini u Cataniji nastupa kao Riccardo u Puritancima. Opet je otišao preko oceana, ovaj put u Južnu Ameriku u Teatro Colón u Buenos Airesu gdje je u lipnju 1887. pjevao Amonasra, Renata u Krabuljnom plesu, Alfonsa u Favoritkinji, kojega je u rujnu pjevao i u Montevideu, te u kolovozu Don Sallustija de Bazana u operi Ruy Blas i Carla V. u Ernaniju. Nakon povratka u Europu u prosincu 1887. nastupio je kao Posa u Don Carlu u napuljskom San Carlu. Alfonsa je pjevao u studenome 1888. u Teatru Costanzi u Rimu, u svibnju 1890. u Buenos Airesu i u kolovozu u Montevideu.
    Josip Kašman kao Amfortas u Parsifalu, Bayreuth, 1894.Josip Kašman kao Wolfram u Tannhäuseru, Bayreuth, 1892.
    Poslije spomenutih Telramunda 1877. u Torinu i 1878. u Rimu, nastavio je s talijanskim nastupima u Wagnerovim operama. Godine 1886. pjevao je Wolframa u Tannhäuseru u Teatru Apollo u Rimu, 1888. u Teatru Regio u Torinu s Giovannijem Battistom De Negrijem (vidi Ivan Denegri) u naslovnoj ulozi, 1889. u Teatru San Carlo u Napulju i 1900. u Teatru La Fenice u Veneciji. Potvrdio se na Bayreuthskim svečanim igrama: 1892. kao Wolfram i 1894. kao Wolfram te Amfortas u Parsifalu. Godine 1893. u Lisabonu je postigao tolik uspjeh kao Wolfram da ga je kralj odlikovao visokim portugalskim odličjem – kolarom reda Sant' Iago – koje se iznimno dodjeljuje umjetnicima.

    Nova uloga u repertoaru Josipa Kašmana bio je Jago u Otellu i ubrzo je postao jedan od njegovih najboljih tumača. Prvi ga je put pjevao u veljači 1888. u napuljskom San Carlu s najslavnijim Otellom svih vremena Francescom Tamagnom. U travnju je Jaga pjevao u Firenci, u listopadu u Teatru Argentina u Rimu s Tamagnom. U studenome 1890. u Teatru Panajev u Petrogradu pjevao ga je s Giovannijem Battistom De Negrijem, još jednim glasovitim Otellom, a u veljači 1891. u Teatru Petit u Petrogradu s poznatim ruskim tenorom Nikolajem Fignerom (1857-1918). U travnju je Jago s Tamagnom u Trstu. U siječnju 1894. pjeva Jaga u lisabonskom Teatru São Carlos, u prosincu u napuljskom San Carlu i Teatru Argentina u Rimu. U ožujku 1897. i istoga mjeseca 1898. nastupa u Otellu u Montecarlu s Tamagnom. U Montecarlu u veljači 1898. i ožujku 1900. s Tamagnom i Gemmom Bellincioni sudjeluje kao Escamillo u izvedbama Carmen. Potkraj 1898. odlazi u Egipat i pjeva Jaga u Kairu i 1899. u Aleksandriji. Godinu 1904. počinje Jagom i Zurgom u Bizetovim Biserarima u Carskom kazalištu u Varšavi i završava Jagom u Teatru São Carlos u Lisabonu.

    Josip Kašman kao Guglielmo Tell Gioachina Rossinija, Teatro Khedivale, Kairo, 1899.
    Kašmanove nastupe prate kritički osvrti koji su pravi mali eseji. Tako kritičar novina La Gazzetta di Parma, grada s možda najstrožim kriterijima u Italiji, u osvrtu objavljenom 1890. na Kašmanov nastup u ulozi Pose u Don Carlu u prosincu 1889.  podrobno analizira svu ljepotu njegova pjevanja. Ističe podatnost njegova sjajnog glasa, vrhunsko muziciranje, besprijekorno fraziranje, široku paletu dinamike i k tome vrlo distingviran scenski nastup i istu takvu glumu te zaključuje: „Kad se Kaschmanna jedanput čulo, valja ga slušati opet i opet. Nema druge.“ U Teatru Regio u Parmi u veljači 1890. pjevao je i Carla V. u Ernaniju.

    Ljeti 1890. Kašman opet odlazi u Južnu Ameriku, u svibnju pjeva u Buenos Airesu Alfonsa u Favoritkinji i Nelusca u Afrikanki, , u svibnju Escamilla u Carmen, u srpnju Lunu u Trubaduru, Posu u Don Carlu i Grofa de Neversa u Hugenotima. Escamilla i Alfonsa pjeva i u kolovozu 1890. u Montevideu. Vraća se u Europu i potkraj godine odlazi na turneju po Rusiji. U Petrogradu u kazalištu Panajev u studenom i prosincu pjeva Valentina u Faustu, Renata u Krabuljnom plesu i Carla V. u Ernaniju, u siječnju 1891. u kazalištu Hunter pjeva Carla V. u Ernaniju s Giovannijem Battistom De Negrijem u naslovnoj ulozi i Amonasra, u travnju 1891. u Privatnom kazalištu u Moskvi Carla V. i u svibnju Lunu u Trubaduru s Francescom Tamagnom u naslovnoj ulozi. Ruski tisak ističe „snagu i čarobnu ljepotu glasa hrvatskog baritona, savršenu intonaciju, pravi dramski talent.“ Nude mu da postane član Carskog kazališta.

    Josip Kašman kao Cristoforo Colombo na praizvedbi istoimene opere Alberta Franchettija 1892.Godine 1892. Kašman je vjerojatno najslavniji talijanski bariton. Proslavlja se 400. obljetnica otkrića Amerike i Alberto Franchetti (1860-1942) sklada za njega operu Cristoforo Colombo. Nakon praizvedbe u Kolumbovoj rodnoj Genovi s tom se ulogom vratio u Scalu kao protagonist otvorenja sezone 1892./1893. U Scali je pjevao Colomba i 1894. Godine 1895. pjevao je glavnu ulogu Lorenza u operi I Medici Ruggera Leoncavalla i nastupio u operi Patria! francuskog skladatelja Émilea Paladilhea (1844-1926).

    U Teatru São Carlos u Lisabonu u travnju 1893. Kašman je opet nastupio u jednoj od svojih najpoznatijih uloga – kao Carlo V u Ernaniju, u prosincu 1893. pjevao je St. Brisa u Hugenotima. Godine 1894. u Teatru lirico u Milanu bio je Gianni Rantzau u operi I Rantzau Pietra Mascagnija, praizvedenoj u studenome 1892. godine. Sljedećih godina nastavio je gostovati u Chicagu, Varšavi, Kairu, Aleksandriji, Petrogradu, Moskvi. Prve mjesece 1896. provodi u Sjevernoj Americi i pjeva Amonasra u Baltimoreu, Buffalou, Detroitu i Washingtonu. U prosincu 1896. odlazi u Varšavu i u Carskom kazalištu pjeva Barnabu u Giocondi. U siječnju.u istom kazalištu nastupa kao Nelusco u Afrikanki i Amonasro, u ožujku kao Alfonso u Favoritkinji. U travnju 1897. u Monte Carlu pjeva Severa u rijetko izvođenoj Donizettijevoj operi Poliuto s Tamagnom u naslovnoj ulozi. U studenom 1897. odlazi u Teatro del Liceu u Barceloni i nastupa kao Barnaba u Giocondi i Posa u Don Carlu a u prosincu 1898. u Teatru Khedivale u Kairu također pjeva Barnabu. U siječnju 1899. u Aleksandriji je protagonist Rossinijeva Guglielma Tella, a Tella u veljači pjeva i u Kairu. U veljači 1903. predstavlja svoje antologijske kreacije Carla V. u Ernaniju i Pose u Don Carlu i na Konzervatoriju u Petrogradu, a u Carskom kazalištu u Varšavi u travnju pjeva Amonasra i u svibnju Carla V. U siječnju 1906. odlazi u Portugal. U Oportu pjeva Posu u Don Carlu, a u ožujku Barnabu u Teatro São Carlos u Lisabonu. Godine 1907. u Teatru Regio u Torinu s Wotanom u Rajninu zlatu vraća se Wagneru a 1910. u napuljskom San Carlu s Telramundom u Lohengrinu završava svoju talijansku wagnerijansku karijeru koja je tom ulogom i počela.

    Josip Kašman kao Severo u operi Poliuto Gaetana Donizettija, 1897.Kao vrhunski pjevač i umjetnik Kašman je nastupao na mnogim praizvedbama. S novim stoljećem u repertoar je uvrštavao i nove uloge tzv. željeznog repertoara – 1908. tumačio je Scarpiju u Tosci, još jednu svoju vrhunsku interpretaciju. U svojoj knjizi Voci parallele (Paralelni glasovi) slavni talijanski tenor Gacomo Lauri-Volpi (1892-1979), uspoređujući tu njegovu interpretaciju s onom također slavnog Eugenija Giraldonija (1871-1924), tumača Scarpije na praizvedbi Tosce, naziva ga „najplemenitijim umjetnikom, veličanstvenim i genijalnim pjevačem s glasom bogatim sugestivnim vibracijama, gosparom pozornice.“

    Kašman je pjevao i u oratorijima, najčešće onima tada vrlo cijenjenog Lorenza Perosija (1872-1956). U svibnju 1909. u Zagrebu je nastupio u oratoriju Il Battista (Ivan Krstitelj), koji je za njega 1906. skladao Don Giocondo Fino (1867-1950). Pjevao je i u Prikazanju duše i tijela Emilija de' Cavalierija. S godinama je u repertoar uvrštavao uloge specifičnih zahtjeva kao što je Monteverdijev Orfej, a vratio se i Mozartu s Bastien i Bastienne. Rossinijevu Figaru još je prije dodao Tella u Guglielmu Tellu, a s Don Bartolom u Seviljskom brijaču i Donizettijevim Don Pasqualeom prelazio je u komični  fah. Pjevao je i Uberta u Pergolesijevoj Služavki gospodarici, a 1913. u Teatru Verdi u Trstu tumačio je Dulcamaru u Donizettijevu Ljubavnom napitku. Posljednji je put nastupio u Rimu 1921. u operi Le astuzie femminili (Ženske lukavosti) Domenica Cimarose. Godine 1916. dodijeljena mu je katedra na Konzervatoriju u Napulju. Najslavniji njegov učenik veliki je bas-buffo Salvatore Baccaloni (1900-1969). Kašman je umro u Rimu 7. veljače 1925. od trovanja krvi.

    Josip Kašman, Petrograd, 1907.Kašmana se smatra, uz Mattiju Battistinija (1856-1924), najvećim baritonom toga doba. Dijelili su naslov kralja baritona. Battistiniju se daje mala prednost u posve vokalnim kvalitetama i smatra se nasljednikom najvećih pjevača belkanta. Kašmanu se daje prednost u interpretaciji. Ističe se njegov profinjen ukus, aristokratsko fraziranje, umjetnički senzibilitet, vrhunska muzikalnost, težnja za istraživanjem karaktera lika i povijesnih okolnosti u kojima on djeluje – dakle, sve ono što čini moderan pristup interpretaciji. Poznavao je sedam jezika, među njima i latinski, i pjevao na njima. Njegova glazbena i opća kultura bile su vrlo široke, stalno je težio za novim iskustvima. U sebi je sadržavao sve ono što izvrsnog pjevača pretvara u veličanstvenog umjetnika: neusporedivu glasovnu ljepotu i moć, vrhunsku muzikalnost, besprijekornu pjevačku tehniku i savršenu dikciju, a k tome istančan glasovni senzibilitet i veliku interpretativnu snagu, pa je tako na najsavršeniji način spojio belkanto s modernim izrazom. Velika operna enciklopedija – Grande enciclopedia della musica lirica piše da je „obdaren glasom velika opsega s kojim je s lakoćom prelazio iz dubokih položaja u visoki registar, bio figura primarne važnosti u drugom romantizmu, barem četvrt stoljeća istinski vladar operne scene“.

    Godine 1903. Kašman je ostvario dosta tonskih zapisa za Gramophone&Typewriter Company. Glas mu je zabilježen i u gramofonskom izdanju Stars of la Scala 1890-1900.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2013. 

Piše:

Marija
Barbieri

portreti