Vladimir Ruždjak

(Zagreb, 21. rujna 1922. – 9. listopada 1987.)

  • Vladimir RuždjakVeliki pjevač, ali i jedna od najvećih ličnosti hrvatske kulture poslije Drugoga svjetskog rata, Vladimir Ruždjak, rođen je Zagrebu 21. rujna 1922. Njegov prvi susret s glazbom bio je u ranom djetinjstvu kad je pjevao sa sestrom Anđelkom uz pratnju mandoline u sviranju koje ga je podučavao otac. Ljubav prema glazbi stekao je u Samostanskoj školi u Varšavskoj ulici u svojem rodnom gradu. Potpuno očaran njome bio je na koncertu slavnoga ruskog basa Fjodora Šaljapina 1935. Gimnaziju je završio u sjemeništu, stekao je dobro klasično znanje, naučio osnove glazbe i svirao klarinet. Zatim se učlanjuje u Zbor Tomislav, pjeva u crkvi i bavi se crtanjem. Nakon gimnazije i kratkog studija na bogosloviji zapošljava se kao blagajnik u računovodstvu i upisuje studij prava. Prijateljuje sa skladateljem i muzikologom Albom Vidakovićem (1914-1964) koji ga nagovara da upiše studij pjevanja na Muzičkoj akademiji što 1942. i čini. Godinu dana kasnije ugledni dirigent Mladen Pozajić (1905-1979) prima ga u radijski zbor i omogućuje mu početkom 1944. prvi javni nastup u izvedbi kantate Gottes Zeit Johanna Sebastiana Bacha.

    Vladimir Ruždjak (Gianni Schicchi); Giacomo Puccini, Gianni Schicchi, HNK u Zagrebu, debi 4. srpnja 1946.Nakon što je prebrodio poslijeratne nedaće, Ruždjak je s velikim uspjehom još kao 24-ogodišnji diplomant Muzičke akademije debitirao 4. srpnja 1946. u naslovnoj ulozi Puccinijeva Giannija Schicchija u produkciji Akademije, a 10. srpnja diplomirao je studij pjevanja kod Milana Reizera (1882-1946). Ta je produkcija zlatnim slovima upisana u hrvatski glazbeni život. Iznjedrila je, uz samog Ruždjaka, još neke umjetnike koji će ga obilježiti: dirigenta Berislava Klobučara, redatelja Vladu Habuneka i nekoliko pjevača, među njima Nadu, tada Putar, Nonija, tada Jeronima, Žuneca i Melitu Kunc. Izvedbu je pripremio Božidar Kunc. U osvrtu u Narodnom listu 14. lipnja 1946. pod naslovom Nastup učenika Hrvatskog državnog konzervatorija u Operi nepotpisani autor piše: „Tu su Ruždjak, Žunec i Melita Kunc imali prilike da u većim ulogama istaknu svoje sposobnosti. Tako je Ruždjak znatnim smislom za karakterizaciju ugodno iznenadio, jer ta uloga, osim s glumačke strane postavlja na pjevača i zahtjev osjetljive pjevačke prirode (imitacija tuđeg glasa). Kada je Gianni Schicchi u ožujku 1947. ponovno izveden u HNK-u, u Studentskom listu 2. travnja potpisani autor V. K. Jugović napomenuo je da je Ruždjak na prvoj izvedbi nastupio bolestan no prebrodio je teškoće, te nastavio: „Tek na drugoj izvedbi mogle su njegove glasovne kvalitete doći do punog izražaja. V. Ruždjak je pokazao da raspolaže sigurnim i jakim glasom ugodnog timbre-a. Svoju buffo partiju, kod koje se vrlo lako može preći granicu ukusnosti, dao je glumački vrlo delikatno, nenametljivo, sa mnogo razumijevanja.“
    Vladimir Ruždjak (Rigoletto); Giuseppe Verdi, Rigoletto, HNK u Zagrebu, 1947.Vladimir Ruždjak (Grof Luna); Giuseppe Verdi, Trubadur, HNK u Zagrebu, 1947.
    Vladimir Ruždjak je profesionalno debitirao 3. svibnja 1947. kao Jelecki u Pikovoj dami Petra Iljiča Čajkovskog no tada se nije pisalo o pojedinačnim nastupima pa tako niti o debijima. Uspjeh je bio velik i pozivaju ga u angažman u Operi. Dva tjedna poslije, 17. svibnja, povjeravaju mu naslovni lik Rigoletta na premijeri istoimene Verdijeve opere. Kritičar s inicijalima V. B. napisao je da je „naslovnu ulogu Rigoletta kreirao mladi baritonist Vladimir Ruždjak, pjevač kulturan, muzikalan, lirski obojena glasa koji će nesumnjivo naći svoju lijepu budućnost na opernoj sceni. U svojoj kreaciji, iako glumački ponešto još skučen, imao je nekoliko iskrenih i vrlo dobrih momenata.“ Dana 16. veljače 1948. godine Ruždjak stupa u stalni angažman u HNK. Njegova pjevačka i umjetnička budućnost bila je već posve izvjesna.

    Vladimir Ruždjak (Renato); Giuseppe Verdi, Krabuljni ples, HNK u Zagrebu, 1951.Umjetnički put Vladimira Ruždjaka opovrgava ustaljena mišljenja kako mladi pjevači moraju postupno ulaziti u repertoar. U srpnju 1946. pjevao je Giannija Schicchija, početkom svibnja 1947. Jeleckog a sredinom svibnja nastupio je u naslovnoj ulozi Verdijeva Rigoletta. Posve je jasno da tada 25-ogodišnji pjevač nije ostvario kreaciju kakve se poslije sjećamo, ali sama činjenica da je mogao svladati goleme pjevačke zahtjeve jedne od najtežih baritonskih uloga te da su dirigent Jakov Gotovac i redatelj Vladimir Žedrinski imali u njega apsolutno povjerenje pokazala je da je na scenu stupio pjevač nesvakidašnjih mogućnosti i vrlo dobro pjevačko-tehnički osposobljen, a to je, kako je sam često govorio, naučio slušajući na radiju vrhunske talijanske pjevače.

    Dodatno se to potvrdilo kad mu je u listopadu 1947. povjerena mala uloga Schlemila na premijeri Offenbachovih Hoffmannovih priča a pogotovo 18. prosinca kad je nastupio na drugoj premijeri – izvedbi opere Trubadur. Navršiti tek 25 godina i pjevati na premijeri Verdijeve opere s ikonama hrvatske operne reprodukcije Josipom Gostičem i Vilmom Nožinić – to je danas nedosanjani san mladih opernih pjevača. U ožujku 1951. opet je nastupio na jednoj verdijanskoj premijeri – Krabuljnog plesa, opet s Gostičem i Vilmom Nožinić, ovoga puta pod ravnanjem Milana Sachsa. Tri velika verdijanska lika označila su ga odmah na početku karijere kao vodećeg hrvatskog baritona.
    Vladimir Ruždjak (Enrico); Gaetano Donizetti, Lucia di Lammermoor, San Francisco Opera, 1961.Vladimir Ruždjak (Feldmarschall Dörfling); Hans Werner Henze,  Der Prinz von Homburg, praizvedba, Hamburška državna opera 22. svibnja 1960.
    U zagrebačkoj Operi Vladimir Ruždjak nastavio je nizati velike uloge i nastupati na premijerama pa je postao prvi hrvatski bariton, prvi koncertni pjevač i jedan od najvećih opernih pjevača u vrijeme kada velikih nije nedostajalo. Nakon Rigoletta slijedili su između ostalih Marcello u La Bohème, Ščelkalov u Borisu Godunovu, Malatesta u Don Pasqualeu, Rangoni u Borisu Godunovu, Tarkvinije u Lukreciji Benjamina Brittena, Sharpless u Madame Butterfly, Glasnik na premijeri Lohengrina, Germont na premijeri Traviate, Figaro u Seviljskom brijaču, Levi na premijeri Nikole Šubića Zrinjskog i tri dana poslije naslovni lik iste opere kojega će postati kultni interpret. Na premijeri opere Sat Španije Mauricea Ravela pjevao je Ramira, nastupio je u Pagliaccima, a mnogo godina poslije u osvrtu na sjajnu premijeru opere 1982. Nenad Turkalj napisao je u Večernjem listu 19. veljače da je u Pagliaccima dominirao Vladimir Ruždjak „kome je još na početku njegove karijere Tonio bio majstorsko ostvarenje“. Slijedili su Valentin u Faustu, Lescaut u Manon, Borodinov knez Igor na gostovanju zagrebačke Opere u Londonu u siječnju 1955., Mihajlo na praizvedbi Brkanovićevog Zlata Zadra, 1955., Jochanaan u Salomi Richarda Straussa. I, naravno, gostovanja. Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto bile su pozornice njegovih velikih uspjeha. A i ostali gradovi tadašnje Jugoslavije.
    Vladimir Ruždjak (Rodrigo, markiz Posa); Giuseppe Verdi, Don Carlos, HNK u Zagrebu, 1962.Vladimir Ruždjak (Zrinjski); Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, HNK u Zagrebu, 1962.
    Za umjetničke ambicije Vladimira Ruždjaka Hrvatska je ubrzo postala premalena, i 1954. otišao je u Hamburg. Prva mu je uloga bila Ford u Verdijevu Falstaffu pod ravnanjem Leopolda Ludwiga u režiji Günthera Rennerta. Tijekom osamnaestogodišnjeg angažmana na toj velikoj svjetskoj sceni razvio se u rijetko cjelovitu umjetničku osobnost. Njegova visoka glazbena kultura, opća naobrazba i poznavanje jezika, vrhunske glasovno-pjevačke kvalitete, rad s velikim dirigentima i redateljima – najdublje je na njega utjecao poznati austrijski redatelj, najvažniji predstavnik tzv. Regietheatera, Walter Felsenstein (1901-1975) – te suradnja s velikim pjevačima bili su zalog velikih ostvarenja, a nagrada je bila naslov Komornog pjevača. Godine 1960. tadašnji ravnatelj Hamburške opere, švicarski skladatelj Rolf Liebermann (1910-1999) povjerio mu je važnu ulogu na praizvedbi opere Der Prinz von Homburg (Knez od Homburga) njemačkog skladatelja Hansa Wernera Henzea (1926-2012). U Hamburškoj državnoj operi nastupio je i u operi Il prigioniero (Zatočenik) Luigija Dallapiccole, koju je izvedbu vidjela i zagrebačka publika na gostovanju ansambla u sklopu drugog Muzičkog biennala 1963. Ruždjaka je tom prigodom Zagreb upoznao i u scenskoj verziji kratke biblijske drame The Flood (Potop) Igora Stravinskog, koja je prvobitno skladana kao televizijska opera.
    Vladimir Ruždjak (Don Giovanni); Wolfgang Amadeus Mozart, Don Giovanni, HNK u Zagrebu, 1964.Vladimir Ruždjak (Grof); Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, Royal Opera Covent Garden, London, 1966.
    Godine 1961. Ruždjak je otišao preko oceana i u rujnu na otvorenju sezone u San Franciscu pjevao Enrica u Luciji di Lammermoor. U naslovnoj ulozi nastupila je Anna Moffo, dirigirao je Francesco Molinari-Pradelli. U kasnijim izvedbama Luciju je pjevala i Joan Sutherland. Godine 1962. prvi put nastupio je u njujorškome Metropolitanu. Pjevao je Amonasra u Aidi. U Metu je proveo dvije sezone. Još je nastupio kao Renato u Krabuljnom plesu, Marcello u La Bohème, Lescaut u Manon, Germont u Traviati i Valentin u Faustu.
    Vladimir Ruždjak (Amonasro); Giuseppe Verdi, Aida, Metropolitan Opera, New York, 1962.Vladimir Ruždjak (Valentin); Charles Gounod, Faust, Metropolitan Opera, New York, 1963.
    Ruždjakova glazbena zanimanja bila su vrlo široka i obuhvaćala su različite stilove i razdoblja, autore od Monteverdija do suvremenih skladatelja. Njegova velika uloga bio je Šiškov u operi Iz mrtvog doma Leoša Janačeka na njezinoj zagrebačkoj premijeri 1976. godine kada je Nenad Turkalj napisao u Večernjem listu 2. srpnja da je „vrhunac predstave Šiškovljeva priča u trećem činu koju je izvanredno iznio Vladimir Ruždjak“. Turkalj je bio oduševljen i njegovom kreacijom kneza Andreja u operi Rat i mir Sergeja Prokofjeva. U Ruždjakovu repertoaru bile su talijanske, francuske, njemačke, ruske i hrvatske opere i koncertno stvaralaštvo, osamdesetak opernih likova i bezbroj popijevaka. Njegova karijera nije poznavala padova i trenutaka krize, aktivnost mu nije popuštala ni nakon četrdeset godina umjetničkog djelovanja.
    Vladimir Ruždjak (Golaud); Claude Debussy, Pelléas i Mélisanda, Hamburška državna opera, 1962.Vladimir Ruždjak (Evgenij Onjegin); Petar Iljič Čajkovski, Evgenij Onjegin, Hamburška državna opera, 1962.
    Opernu djelatnost Vladimir Ruždjak ravnomjerno je dijelio s koncertnom. Godine 1954. utemeljen je ansambl Zagrebačkih solista pod umjetničkim vodstvom Antonija Janigra. Povijesnog 5. siječnja 1954. nastupio je na njegovu prvom koncertu. Za taj ansambl često je obrađivao pojedine skladbe. Bio je njihov prvi solist i s njim su odlazili na prva velika gostovanja. Nastupao je u vokalno-orkestralnim formama i u popijevci – Liedu. Izvodio je cijele cikluse: Pjesme putujećeg djetića i Pjesme mrtvoj djeci Gustava Mahlera, Lijepu mlinaricu Franza Schuberta i Pjesnikovu ljubav Roberta Schmanna. U repertoar je uvrstio jednu od svojih najljepših interpretacija – ciklus Z mojih bregov Krešimira Baranovića na tekst Frana Galovića koji je pjevao diljem tadašnje Jugoslavije, diljem Europe a i preko oceana.
    Vladimir Ruždjak (Créon), Arthur Honneger, Antigona, Hamburška državna opera, 1964.Helga Pilarczyk (Majka) i Vladimir Ruždjak (Zatočenik); Luigi Dallapiccola, Zatočenik, Hamburška državna opera, 1963.
    U Hrvatskoj Vladimir Ruždjak nije imao konkurencije (a po svemu sudeći neće je ni imati) na koncertnom polju ali je na međunarodnom planu, unatoč nekim iznimnim koncertnim nastupima – u Mahlerovoj Osmoj simfoniji pod ravnanjem Leonarda Bernsteina i Rafaela Kubelika te Ratnom requiemu Benjamina Brittena pod ravnanjem autora – prvenstveno bio poznat kao operni pjevač.
    Vladimir Ruždjak (Figaro) i Nada Ruždjak (Rosina); Gioachino Rossini, Seviljski brijač, Splitsko ljeto, 1968.
    Golem je bio njegov prinos hrvatskoj glazbi. S posebnom je ljubavlju prilazio opusu Vatroslava Lisinskog i Ivana pl. Zajca. Obrena u operi Ljubav i zloba interpretirao je na sceni i dva puta studijski snimio. Porina je režirao i u njemu pjevao Kocelina. Popijevke Lisinskog bile su opetovano na njegovu repertoaru.
    Vladimir Ruždjak (Obren) i Nada Ruždjak (Ljubica); Vatroslav Lisinski, Ljubav i zloba, HNK u Zagrebu, 1978.
    Vladimir Ruždjak bio je jedan od malobrojnih istinski velikih hrvatskih verdijanskih pjevača. Uz spomenute uloge pjevao je markiza Posu u Don Carlosu, Nabucca, Jaga u Otellu, Don Carlosa u operi Moć sudbine i Francesca u Razbojnicima. No. jedan je lik neraskidivo povezan uz njega – Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Lik sigetskog junaka pratio ga je gotovo tijekom cijele karijere. Posljednji njegov nastup u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 20. lipnja 1987. bio je upravo u toj ulozi. Posljednji put nastupio je na sceni kao Tonio u operi Pagliacci u Opatiji 27. srpnja 1987.
    Nada Ruždjak (Violetta) i Vladimir Ruždjak (Germont); Giuseppe Verdi, Traviata, HNK u Zagrebu, 1971.Vladimir Ruždjak na koncertu u KD Vatroslava Lisinskog
    Tijekom četiri desetljeća Vladimir Ruždjak svojim je djelovanjem ispunjao hrvatski kulturni život. Bio je pjevač neusporedive glasovne ljepote koju je zadržao netaknutom do posljednjih nastupa, i superiorne pjevačke tehnike koja mu je pomogla da u tome uspije. Bio je i operni redatelj. Režirao je opere Pelleas i Melisanda, Traviata, Porin, Krunidba Popeje, Ero s onoga svijeta, Rigoletto, Don Carlos, Seviljski brijač, Didona i Eneja te kantatu Carmina burana Carla Orffa. Od godine 1970. bio je profesor pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a zatim i pročelnik odjela. Bio je skladatelj, osobito uspješan u obradi međimurskih napjeva, preveo je libreta Debussyjeva Pelléasa i Mélisande i Rossinijeve Pepeljuge, a bio je i nadasve vrhunski tumač djela hrvatskih skladatelja, često i na njihovim praizvedbama, antologijski interpret mnogih opernih likova i koncertnih popijevaka u čemu je ostao nenadmašen.
    Vladimir Ruždjak (Grof Anckarström) i Stojan Stojanov (Gustav III.) – Giuseppe Verdi, Krabuljni ples, HNK u Zagrebu, 1975., foto: Robert ValaiVladimir Ruždjak (Rigoletto) – Giuseppe Verdi, Rigoletto, HNK u Zagrebu, proslava 30. godišnjice umjetničkog rada, 23. travnja 1977.
    Vladimir Ruždjak umro je iznenada, pripremajući praizvedbu ciklusa Smrt na Mirogoju Adalberta Markovića, 9. listopada 1987. godine u Zagrebu.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti