Zlata Butković

(Zagreb, 24. siječnja 1914. – 17. svibnja 1995.)

  • Zlata Butković (Cho-Cho-San) – Giacomo Puccini, Madame Butterfly, Narodno kazalište, Split, 1948.Zlata Butković rođena je u Zagrebu 24. siječnja 1914., a na Muzičkoj akademiji u rodnom gradu završila je 1941. studij klavira kod Antonije Geiger-Eichorn i Evgenija Vaulina. Kritičar -mk- [Milan Katić] u Novoj Hrvatskoj 15. ožujka 1945. napisao je: „Kako javlja Hrvatska pozornica angažirana je u našoj operi mlada talentirana pjevačica Zlata Butković. Završila je pjevačke studije na visokoj školi Državne akademije u Zagrebu pa je nakon toga dobila stipendiju od Hrvatske državne vlade za usavršavanje u Rimu, Na konzervatoriju 'S. Cecilia' učila je kod profesora Riccarda Stracciarija.“ Neki izvori navode da je nakon dvogodišnjeg studija u Rimu od 1941. do 1943. nastavila učiti na Mozarteumu u Salzburgu. Debitirala je 11, siječnja 1945. u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu kao Santuzza u Cavallleriji rusticani pod ravnanjem Berislava Klobučara.

    Opširni su osvrti na taj debi. Ivan Brkanović napisao je u Hrvatskom narodu 13. siječnja: „Zlata Butković posjeduje zagasiti, liepo ugodjeni lirski sopran, koji je u ovoj predstavi došao do izražaja. Mogla se zapaziti i absolutna muzikalnost uza sve neprilike, koje su ovu našu mladu pjevačicu pratile kod prvog njezinog nastupa. Odmah kod prve njezine arije doživjela je naime neugodnost s razsvjetom, tako da je ariju morala uslied tame, koja je nastala na pozornici prekinuti i ponovno započeti, kad se pozornica opet razsvietlila. Ta je okolnost prilično smetala kontinuitetu radnje, pa je i pjevačicu, kao i ostale sudjelujuće izbacilo iz koncentracije. Medjutim mlada pjevačica se ipak snašla, pa je do konca rasla njezina kreacija u glazbenom kao i u glumačkom pogledu. Svakako bi bilo vrlo vriedno, da se mogu prosuditi sposobnosti ove pjevačice čuti je pod boljim okolnostima, no može se već i sada uztvrditi, da osim vrlo razvijenog glazbenog osjećaja posjeduje i značajne glumačke sposobnosti.“

    Programska cedulja prve izvedbe opere Adel i Mara u Narodnom kazalištu u Splitu 16. studenoga 1947.I kritičar -mk u Novoj Hrvatskoj istoga dana spominje neprilike koje su se događale za vrijeme predstave i zaključuje: „No uza sve to Zlata Butković uspjela je pokazati ako ne sve ono barem jedan dio svog umieća. Ona raspolaže ugodnim glasom punim topline i liepog timbra. U nižim registrima njen glas dobiva izrazitu mekoću i čist altovski prizvuk dok u visinama postaje svjetliji s izrazitom inklinacijom na dobar dramski sopran. Mlada pjevačica nema još one snage i izdrživosti u glasu, ali to se stiče s vremenom. Njeno je grlo svakako plemenito, a marljivim radom ona će se moći i dalje kultivirati na tom dobrom temelju. Zlata Butković je veoma liepo i na kulturan način izradila pojedine dielove ove partije. Ona je prikazala Santuzzu mirnu i povučenu koja izražava unutrašnju patnju i bol. Ona je tako zamislila Santuzzu, iako ne bi ništa smetalo malo više pokreta i energičnih impulsa u prizoru s Turidom no to je stvar redatelja. Činjenica je da se Zlata Butković afirmirala kao darovita mlada umjetnica liepog i ugodnog glasa, a sad stoji samo do nje kako će dalje napredovati.“

    No nije bilo vrijeme za napredovanje i Zlata Butković je nakon svršetka rata po kazni poslana u razrušeni Zadar gdje je predavala klavir na Muzičkoj školi. Jedan od njezinih učenika bio je i budući naš istaknuti dirigent Pavle Dešpalj. Put ju je zatim vodio u Split i od 1947. do 1951. bila je omiljena solistica Opere Narodnog kazališta. Već na početku angažmana bila je sudionica 16. studenoga 1947. premijere i prve izvedbe u Splitu opere Adel i Mara Splićanina Josipa Hatzea. Dirigirao je Silvije Bombardelli, režirala Lidija Mansvjetova, Adela je pjevao Ante Jelaska, ona je bila Mara, a Melku je pjevala Andrica Dumanić koja će je nasljediti kad je otišla u Rijeku. Za kreaciju Mare nagrađena je 1947. godine.
    Ante Jelaska (Rodolfo) i Zlata Butković (Mimì) – Giacomo Puccini, La Bohème, Narodno kazalište, Split, 1949.
    Zlata Butković ostvarila je u Splitu nekoliko nezaboravnih kreacija na premijerama. U siječnju 1948. pjevala je Micaelu na premijeri Carmen, pa u ožujku Đulu u Eri s onoga svijeta, zatimTatjanu u Evgeniju Onjeginu, Massenetovu Manon, Mimì u La Bohème, Cho-Cho-San u Madame Butterfly. Najčešće je nastupala s Antom Jelaskom i bili su rijetko uvjerljiv par lirskih junaka na opernoj sceni,

    Zlata Butković (Mimì) – Giacomo Puccini, La bohème, Narodno kazalište, Rijeka, 1949.U travnju 1950. Zlata Butković krenula je u teži, zahtjevniji repertoar – pjevala je Ameliju na premijeri Krabuljnog plesa, a u listopadu 1951. Leonoru u Trubaduru. U objema operama partner joj je bio izraziti dramski tenor Ilija Žižak. Kritičar s inicijalima I. B. pisao je u Slobodnoj Dalmaciji, 15. listopada: „Zlata Butković je u okviru mogućnosti jednog lirskog soprana ostvarila ulogu inteligentno i muzikalno. U visokom registru njen glas je uz stanovito naprezanje postizavao potrebni zvučni sjaj i snagu, dok se u srednjem i niskom opaža nedostatak intenzivnosti, obline i boje, s jedne strane zbog lirskog karaktera samoga glasa, a s druge zbog preveć otvorene vokalizacije. Kao sve svoje uloge i ovu je glumački ostvarila ne samo tehnički dotjerano, već proosjećano i doživljeno. Najbolje je uspjela u sceni i ariji u IV. činu te je izazvala dugotrajan aplauz na otvorenoj pozornici. To je bio najljepši momenat čitave večeri.“ I onda je na opće žaljenje istupila iz splitskog angažmana. Za svoj umjetnički rad u splitskoj Operi dobila je 1950. Nagradu vlade NR Hrvatske.
    Josip Šutej (Rodolfo) i Zlata Butković (Mimì) - Giacomo Puccini, La Bohème, Narodno kazalište na Rijeci. 1952.
    Od 1951. do 1953. Zlata Butković bila je članica Opere Narodnog kazališta na Rijeci, od sezone 1953./1954. Narodnog kazališta „Ivana Zajca”. Na početku sezone na obnovi Nikole Šubića Zrinjskog pjevala je Jelenu uz Milana Pihlera i Štefaniju Lenković. Slijedila je Cho-Cho-San u Madame Butterfly, pa Mimì na obnovi La Bohème, Euridika na slavnoj premijeri Gluckova Orfeja u režiji Lovre Matačića pod ravnanjem Vladimira Benića s Nevenkom Tomašić u naslovnoj ulozi. U travnju 1953. pjevala je Peru na premijeri opera Pomet, meštar od ženidbe Ive Lhotke-Kalinskog i cijelo to vrijeme Đulu u Eri s onoga svijeta. Onda je istupila iz riječkog angažmana i otišla u Zagreb iz kojega je 1955. gostovala kao Amelija, Eva u Zrinjskom i Euridika, a 1956, kao Leonora u Trubaduru.
    Zlata Butković (Euridika), Ilma Demoris (Amor) i Nevenka Tomašić (Orfej) – Christoph Willibald Gluck, Orfej, Narodno kazalište na Rijeci, 1952.
    Od 1955. do umirovljenja 1969. Zlata Butković predavala je klavir i solo pjevanje na Muzičkoj školi Ivan Matetić Ronjgov u Rijeci. Kod nje je učio i naš odlični tenor Viktor Bušljeta.

    Iznimno muzikalna, odlično muzički školovana s naglašenim smislom za glazbenu i scensku interpretaciju Zlata Butković je u razmjerno kratko vrijeme glazbeno-scenskog djelovanja kreirala niz glavnih uloga lirskog i lirico-spinto soprana i ostavila trajan pečat u hrvatskoj opernoj umjetnosti.

    Zlata Butković, udana Štambuk, umrla je 17. svibnja 1995. u Zagrebu,

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

    Zlata Butković debitirala je u Zagrebu, djelovala u Splitu i Rijeci, a karijeru tek nešto dužu od deset godina završila u Zagrebu. Iznimno muzikalna, odlično muzički školovana s naglašenim smislom za glazbenu i scensku interpretaciju Zlata Butković kreirala je niz glavnih uloga lirskog i lirico-spinto soprana i ostavila trajan pečat u hrvatskoj opernoj umjetnosti

Piše:

Marija
Barbieri

portreti