Drago / Dragutin Bernardić

(Karlovac, 27. kolovoza 1912. – Zagreb, 2. travnja 1996.)

  • Drago / Dragutin BernardićJedan od najimpozantnijih basovskih glasova koje smo imali bio je onaj Drage / Dragutina Bernardića. Drago Bernardić rođen je 27. kolovoza 1912. u Karlovcu. u kojemu je završio gimnaziju i počeo učiti pjevanje. U Hrvatskom biografskom leksikonu je i podatak da je na Gradskom glazbenom zavodu uz pjevanje učio i violončelo. Prvi put je nastupio godine 1930. u karlovačkom Društvu Zvonimir, a onda je 1931. nastavio studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Milana Reizera i Marije Kostrenčić. Povremeno je nastupao u emisijama zagrebačke radio postaje. Još kao student Muzičke akademije postao je 1934. član Zagrebačkih madrigalista, u ono vrijeme poznatog vokalnog ansambla. Zagrebački madrigalisti bio je prvi vokalni sastav kod nas koji je studiozno i temeljito počeo njegovati staru glazbu te čestim i kvalitetnim nastupima pod vodstvom Mladena Pozajića stekao široku popularnost. Posve je sigurno da su sudjelovanje u tom ansamblu te način rada i pristupa glazbi mnogo pomogli cjelovitosti i kompaktnosti kasnijih Bernardićevih opernih ostvarenja.
    Drago Bernardić (Kralj) – Giuseppe Verdi, Aida, HNK u Zagrebu, 1947.
    Već je 1937. nastupio kao solist u oratoriju Christus Franza Liszta sa Zagrebačkom filharmonijom a 24. veljače 1938. debitirao je na sceni Narodnog kazališta u ulozi priora Firmina u obnovljenoj izvedbi opere Medvedgradska kraljica Luje Šafraneka-Kavića. Novine Hrvatska straža pisale su 26. veljače: „Njegov prvi nastup daje nam pravo da vjerujemo u njegovu budućnost. Vanredno ugodnim organom, koji još ima da dobije na snazi i obimu, on je u maloj ulozi ipak ostavio jak utisak.“ Vladimir Ciprin u Jutarnjem listu istoga dana bio je nešto stroži. I on je istaknuo ljepotu Bernardićeva basa ali i dodao da „bi ona došla još više do izražaja da mu nije početnička trema smanjila njegovu ugodno prodornu snagu“, i dodao „da bi se češćim nastupima mogao njegov glas korisno upotrebiti u ansamblu, za sada za uloge bez veće akcije, kakova je bila i uloga priora Firmina.” Sličnog je mišljenja bio i kritičar lista Morgenblatt s inicijalima M.M. [Milan Majer] istoga dana. I njemu se svidio Bernardićev „lijepo timbriran basovski glas“ ali je imao primjedbu na „nesavršenu vokalizaciju“. Nakon što je Bernardić završio studij na Muzičkoj akademiji, 21. lipnja 1938. diplomirao s odličnim uspjehom i dobio Klaićevu nagradu, otišao je na jednogodišnje usavršavanje kod maestra Bevilaque u Trstu.

    Drago Bernardić (Sparafucile) - Giuseppe Verdi, Rigoletto, HNK u Zagrebu, 1947.Bernardić je neko vrijeme bio član opernih ansambala u Splitu (1940.) i Osijeku od 1940. do 1943. (podatak da je bio član Opere u Splitu u sezoni 1940./1941. koji se navodi u nekim tiskovinama prilično je dvojben jer je prva predstava novoutemeljene Opere u Splitu bio Nikola Šubić Zrinjski 11. ožujka 1941. a u njoj nije sudjelovao, op. a.). Kao član osječkog kazališta gostovao je u Zagrebu u travnju 1943. u ulozi Sulejmana u operi Nikola Šubić Zrinjski kojim je dirigirao Lovro Matačić a naslovnu ulogu pjevao Milan Pichler. Novine Nova Hrvatska navode da je „Dragutin Bernardić bio do sada član opere u Osieku, a prije toga član opere u Splitu (?, op. a.). Ove dvije sezone što ih je proveo na našim pokrajinskim operama stvorio je vrlo liep repertoire. Tako je pjevao prve basovske partije u operama 'Nikola Šubić Zrinski', 'Rigoletto', 'Strijelac vilenjak', 'Krabuljni ples', 'Fra Diavolo'.” Osvrćući se na samu predstavu njezin kritičar koji se potpisuje “–mk.“ 11. travnja piše: „Dragutin Bernardić poznat je već zagrebačkom općinstvu s uspjelih koncertnih nastupa. U ulozi Sulejmana pokazao je opet liepe svoje glasovne odlike. Impostacija glasa bila mu je čista a od položaja osobito mu je izradjena mekana, tamna i zvučna dubina, dok mu glas u visokim položajima poprima vrlo svietlu boju. Vokalizacija bila je jasna, a predavanje vjerno. Glasovno je podpuno zadovoljio.“ Slično je napisao i Ivan Brkanović u Hrvatskom narodu 10. travnja 1943.: „U ulozi Sulejmana – velikog turskog cara gostovao je Drago Bernardić, član kazališta u Osieku. Ovu je ulogu pjevao u dobrom glasovnom raspoloženju, liepim svojim basom, punim topline i izražajnosti . No njegovo saživljavanje s ulogom nije bilo tako podpuno, da se ne bi osjetilo neko malo nesnalaženje na pozornici, koje je smetalo njegovim pokretima, njihovoj prirodnost i neposrednosti.“ Igrom slučaja upravo je za kreaciju Sulejmana 1963. drugi put dobio Nagradu Milke Trnine

    Drago Bernardić (Bazilio) – Gioachino Rossini, Seviljski brijač, HNK u Zagrebu, 1948.Drago Bernardić postao je u jesen 1943. stalni član Opere Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu. U listopadu je pjevao Sulejmana i već u studenome nastupio na obnovi Prodane nevjeste u ulozi Mihe. Nakon uloge urotnika Toma u Krabuljnom plesu u prosincu 1943., u siječnju 1944. nastupio je na reprizama novo postavljene obnovljene Ponchiellijeve Gioconde. Isti kritičar ”-mk.” pisao je 12. siječnja 1944. u listu Nova Hrvatska: „Najveći pjevački uspjeh imao je Dragutin Bernardić koji je odigrao ulogu Alvisa Badoera. Taj mladi hrvatski operni umjetnik iako nema nažalost brojnih nastupa na daskama naše operne pozornice a te bi nastupe on bezuvjetno zavriedio, prikazao nam se u pjevačkom pogledu na vrlo liepoj visini. Sve od prvog po posljednjeg odpjevanog takta osjećala se je sigurnost u izvodjenju, koja je svakako posljedica i njegove solidne pjevačke tehnike i marljivosti u radu. Glas mu je te večeri bio sočan, postavljanje je bilo sigurno a njegova pjevačka tehnika došla je do velikog izražaja osobito u solo napjevu u III. činu, gdje je podpuno zasluženo ubrao iskreno i oduševljeno odobravanje gledalaca. Njegova se gluma nalazi takodjer na putu polaganog, ali sigurnog razvitka te će se češčim nastupima riešiti one tvrdoće u kretanju.” U veljači je Bernardić pjevao Sparafucilea u novoj podjeli uloga u Rigolettu i, prema Antunu Dobroniću u podlistku Gospodarstva, „u toj je maloj ulozi ponovno pokazao prekrasno i prodorno grlo i vanrednu muzikalnost, pa, kad poluči glumački nešto veću gibljivost, može se od njega očekivati pjevača glumca značajnog formata.” Dobronić smatra „da mu je potreban režiser pedagog koji će njegove čednije glumačke sposobnosti kultivirati s potrebnom predanošću i ljubavlju”.

    Drago Bernardić (Susanjin) – Mihail Glinka, Ivan Susanjin, HNK Zagreb, 1949.Slijedio je početkom ožujka obnovljeni Figarov pir, u kojemu je nositelj glavne uloge Milan Pichler proslavljao 25. godišnjicu umjetničkog rada, a Bernardić pjevao malu ulogu vrtlara Antonija. Zatim je pjevao Njegovana u Gotovčevoj Morani i sudjelovao na prvom dirigentskom nastupu skladatelja Ive Kirigina – u operi Tajni brak Domenica Cimarose. Kritičar Nove Hrvatske „-mk.“ napisao je 28. lipnja 1944.: „Ulogu Geronima pjevao je Dragutin Bernardić. On je tu partiju u podpunosti i vrlo dobro svladao.“ Brkanović je u Hrvatskom narodu istoga dana bio tek nešto malo dulji. Pisao je: „Liepi bas tog pjevača došao je ovdje do izražaja, te su mu i kretnje odavale veću slobodu nego u dosadašnjim ulogama.“ Skladatelj Antun Dobronić u Gospodarstvu 2. srpnja 1944. napomenuo je da „valja ipak kao osobitu podvući pjevačko umjetnički dominantnu ulogu Geronima Dragutina Bernardića, koji, međutim, i glumački od uloge do uloge vidno napreduje.“ Potkraj rujna Bernardić je sudjelovao u obnovi Trubadura. Brkanović je u Hrvatskom narodu 4. listopada 1944. napisao da je „Dragutin Bernardić liepo oblikovao malu ulogu Ferranda“. Uskoro je, 31. listopada, praizvedena nova hrvatska opera – Pomet, meštar od ženidbe Ive Lhotke-Kalinskog pod ravnanjem Borisa Papandopula u režiji Tita Strozzija u kojoj je tumačio Dunda Maroja i, prema Brkanoviću u Hrvatskom narodu 3. studenoga 1944. „oblikovao je lik škrtca u ovoj dosta maloj ulozi dobro i inteligentno“.

    Drago Bernardić (Kolatin) i Marijana Radev (Lukrecija) – Benjamin Britten, Lukrecija, HNK u Zagrebu, 1951.Ratni vihor otpuhnuo je Nezavisnu državu Hrvatsku i obnovljena je Jugoslavija. Bernardić je nizao ulogu za ulogom, najčešće na reprizama na koje obično nije bilo osvrta i ponekoj obnovi. Tako je bio filozof Collin u La Bohème, Antonio u Figarovu piru, Pimen u Borisu Godunovu, Sparafucile u Rigolettu, Kralj u Aidi, Crkvenjak u Tosci u kojoj je gostovala Zinka Kunc Milanov, gazda Marko u Eri s onoga svijeta, kojega je tijekom karijere pjevao više od 150 puta na svim pozornicama bivše države, te na gostovanjima u Berlinu, Londonu, Wiesbadenu, Pragu i Bratislavi te snimio u cijelosti za gramofonsku tvrtku Jugoton. Slijedili su Crespel u Hoffmannovim pričama, Alapić na praizvedbi 8. svibnja 1948. opere Matija Gubec Lhotke-Kalinskog, Bazilio u Seviljskom brijaču, Leporello u Don Juanu, Ivan Susanjin, Sveslav u Porinu i Pimen u obnovljenom Borisu Godunovu. Dirigirao je Berislav Klobučar a velikog Josipa Križaja naslijedio je u naslovnoj ulozi mlad i vrlo perspektivan Tomislav Neralić. Bilo je i drugih mladih solista: Noni Žunec. Nada Putar, Vladimir Ruždjak, Franjo Paulik. Pišući o toj obnovi kao o premijeri Nenad Turkalj je u Narodnom listu 16. ožujka 1950. nakon opširne analize Neralićeve kreacije dodao: „Od ostalih pjevača koji su već nastupali u 'Borisu Godunovu' isticala se kreacija Dragutina Bernardića. Njegova uloga monaha Pimena bila je oblikovana vanredno muzikalno s mnogo glumačkog ukusa i diskretnog nenametljivog uživljavanja u lik sredovječnog starca.“

    Drago Bernardić (Končak) – Aleksandar Borodin, Knez Igor, HNK Zagreb, 1954.Bernardić je zatim nastupio u ulogama Canciana u Wolf-Ferrarijevoj operi Četiri grubijana, Frane Dražića ne reprizi Brkanovićeva Ekvinocija, bio je Tom na obnovi Krabuljnog plesa i u svibnju 1951. jedan od sudionika iznimno zanimljivog događaja koji je označio priključak hrvatske operne reprodukcije svjetskoj. Bila je to prva hrvatska izvedba opere The Rape of Lucretia ili kako se u nas izvodila, Lukrecija, Benjamina Brittena. Dirigirao je Mladen Bašić, režirao Vlado Habunek a Marijana Radev pjevala naslovnu ulogu. Turkalj je napisao u Vjesniku 17. svibnja da je Bernardić u ulozi Kolatina bio na istoj visokoj razini kao i drugi solisti „sa dva vrlo lijepo otpjevana arioza“. Slijedila je uloga kneza Ivana Gojsalića na praizvedbi Gotovčeve opere Mila Gojsalića 18. svibnja 1952., Sulejman u Zrinjskom, Simone na obnovi Puccinijeva Giannija Schicchija i Daland na obnovi Ukletog Holandeza. U članku pod naslovom 'Ukleti Holandez“ u izvedbi Zagrebačke opere Turkalj je u Narodnom listu 8. ožujka 1953. u napisao da je „ukusno donio podosta 'operski' lik Dalanda otpjevavši veoma lijepo poznatu ariju iz II. čina“.

    Vera Grozaj (Zorka) i Dragutin Bernardić (Sveslav) – Vatroslav Lisinski, Porin, HNK u Zagrebu 1954.Dragutin Bernardić nastavio je nizati uloge. Uz one koje je već pjevao došle su i neke nove, sve više na premijerama tj. obnovama a sve manje na reprizama. Pjevao je Njegovana na obnovi Gotovčeve Morane i Ferranda na obnovi Trubadura te Contea Des Grieuxa na reprizi Manon, u kojemu je prema Turkalju u Narodnom listu 19. svibnja 1954,, „dao tipičnu interpretaciju 'starog oca' ne postigavši potpuno potrebni dojam elegancije“.A onda su došle dvije uloge koje su proslavile Dragutina Bernardića, obje na premijerama: Sveslav u Porinu u svibnju 1954. i Končak u Knezu Igoru u prosincu iste godine. Osvrćući se na obnovu Porina u Narodnom listu 11. lipnja 1954. i ustvrdivši najprije da je Josip Gostič „bio ponovno briljantan Porin“ Turkalj je pisao: „Dragutin Bernardić kao Sveslav bio je – pored Gostiča – najujednačeniji lik, ostvarivši tu nacionalno obojenu viziju žreca u svoj njenoj impozantnosti i dubokoj ljudskoj toplini. Osobito treba istaći ariju u tamnici, koja je u Bernardićevoj interpretaciji opravdano zasjala kao jedno od najvrednijih muzičkih ostvarenja naše slavenske muzičke riznice.“ Sveslava je Bernardić realizirao i na prvoj integralnoj snimci te opere, što je ujedno bio i prvi operni album u izdanju Jugotona. Njegova interpretacija nadahnuta je, impresivna i lik starca progovara duboko proživljeno i autentično. U osvrtu na obnovu Kneza Igora glazbeni kritičar Vjesnika, skladatelj Lovro Županović napisao je 27. prosinca 1954. kako je „užitak bio slušati i gledati Dragutina Bernardića (Končak) i Nadu Putar (Končakovna): njihov jedini nastup u IV. slici bio je profinjen i velikih umjetničkih kvaliteta.“

    Dragutin BernardićUpravo je za ulogu kana Končaka Bernardić dobio najveća priznanja na međunarodnom planu. Za vrijeme gostovanja zagrebačke Opere u Londonu u siječnju 1955. godine, londonski kritičari, inače poznati po svojoj strogosti i često vrlo neugodnim osvrtima, nisu štedjeli priznanja za umjetnost Drage Bernardića. Tako smo u uglednom časopisu Opera mogli pročitati: „Bilo je još razloga zbog kojih smo zažalili što je u zagrebačkoj izvedbi izostavljen treći čin. Uskratila nam se tako mogućnost da više čujemo Dragu Bernardića, čije je pjevanje bilo najistaknutiji događaj večeri. Divovskog stasa, s tamnim, dubokim slavenskim glasom, on je u potpunosti dočarao lik iskonskog i prijetećeg Kana.“ Novine The Times Tuesday pisale su: „Kao što se moglo očekivati, najviše se istaknuo glas Končaka Drage Bernardića. On je nešto malo grublji od Šaljapinova, ali u njemu ima ljepote i snage. Visok i lijepe pojave, Bernardić je bio zaista izvanredan Tatarin.“ Novine Hampstear and Highgate Express ustvrdile su da je: „najbolji bio Drago Bernardić koji nam je u ulozi Polovjeckog kana pružio najljepše trenutke u izvedbi opere“, a The Sunday Times je pisao: „Sve je nadmašio bas Drage Bernardića, bogate i profinjene zvučnosti, s vibratom, ali intonativno savršeno precizan, glas koji osvaja i koji bi mogao postati magnetom za kazalište“. Taj mu je nastup pribavio poziv na gostovanje na festivalu u Glyndebourneu.

    Drago Bernardić (Swallow) – Benjamin Britten: Peter Grimes, HNK u Zagrebu, 1955.U studenome 1955. u ulozi Swallowa Bernardić je bio sudionik prve hrvatske izvedbe opere Peter Grimes Benjamina Brittena. Postao je prvi bas zagrebačke Opere. Veliki Josip Križaj bližio se kraju karijere a Tomislav Neralić otišao je u Berlin i tamo ostvario međunarodnu karijeru.

    Nakon završenog studija Drago Bernardić više nije imao pedagoga. Sam je kontrolirao svoj glas, slušajući prema mogućnosti snimke i korigirajući eventualne greške. Bio je vrlo pažljiv u biranju uloga i vrlo im je studiozno prilazio. Nije prihvaćao uloge za koje je smatrao da nisu za njega. Imao je sreću da je nekoliko njih ostvario u suradnji s dirigentom Milanom Sachsom. Među njima je bio i Sarastro u Čarobnoj fruli. Ostvario ga je na premijeri u veljači 1956. Skladatelj i dirigent Krešimir Šipuš pisao je u Vjesniku 4. ožujka vrlo opširno o premijeri Mozartove opere koja se željno očekivala: „Solisti su svi od reda dali odlične kreacije i ove svoje nove uloge mogu sa zadovoljstvom pribrojiti dosadašnjim uspjesima. Drago Bernardić bio je u glasovnom i u glumačkom izrazu svečan i dostojanstven predstavnik svijetlih 'sunčanih sila' Mozart-Schikanederove apolonske farse. Ipak njegovu majestetičnom Sarastru nije nedostajalo topline: ariju 'O Izis i Oziris' otpjevao je s mnogo unutrašnjeg zanosa i bez ikakva naprezanja, premda je ta arija itekako teška.“ Sarastra je 1956. godine pjevao u Glyndenbourneu. Iako je tada ta uloga smatrana njegovim dotadašnjim najvećim dometom, njegov nastup u Glyndebourneu, na žalost, nije najbolje uspio.

    Drago Bernardić (Sarastro) – Wolfgang Amadeus Mozart: Čarobna frula, HNK Zagreb, 1956.U zagrebačkoj Operi Bernardić je počeo nizati nastupe na premijerama: 1956. pjevao je Raimonda na premijeri Lucije di Lammermoor s Micom Glavačević u naslovnoj ulozi, 1957. bio je Norveški gost (poznatije kao Vikinški gost, op. a.) na premijeri opere Sadko Rimski-Korsakova koju je ansambl zagrebačke Opere pod ravnanjem Mladena Bašića snimio za gramofonsku tvrtku Philips. Bio je 12. listopada 1958. Kominije na vrlo uspjeloj praizvedbi opere Koriolan Stjepana Šuleka koja je imala velik odjek. S njom je ansambl odlazio na gostovanje u nekoliko gradova bivše države. U ožujku 1959. opet se dogodio kulturni događaj u zagrebačkoj Operi – prva hrvatska izvedba opere Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Koste Spaića u prekrasnom i iznimno zanimljivom scenskom okviru scenografa Vjenceslava Richtera i stiliziranim kostimima Inge Kostinčer-Bregovac. Opera je postigla velik uspjeh i 1961. izvedena je na festivalu nacija u Parizu. Upravo genijalnom Franji Pauliku u ulozi Don Jeroma, prema Andriji Tomašeku u Vjesniku 22. ožujka 1959. „izvrstan partner bio je Dragutin Bernardić kao Mendoza, stari bogati trgovac ribom“. Beogradski kritičar B. Dragutinović ocijenio je u Politici 1. travnja da je „prilagođujući svoj teški bas lakom i tečnom vokalnom stilu komične opere, Drago Bernardić (Mendoza) doneo jedan studiozno i celovito skicirani lik“. Za kreaciju Mendoze Bernardić je dobio niz priznanja u zemlji i inozemstvu i 1959. prvi put Nagradu Milke Trnine. Toga ljeta 1959. na Dubrovačkim ljetnim igrama, prema Nenadu Turkalju u Večernjem listu 20. srpnja, „bio je izvanredan u ulozi Ferranda“ na gostovanju ansambla zagrebačke Opere s Trubadurom na tvrđavi Revelin koji je okupio najbolje od najboljih u tadašnjem jugoslavenskom glazbenom životu – Josipa Gostiča, Miru Štor, Marijanu Radev i Vladimira Ruždjaka.
    Drago Bernardić (Kominije), Piero Filippi (Menenije), Frano Lovrić (Koriolan) i Zbor Opere – Stjepan Šulek: Koriolan, HNK u Zagrebu, praizvedba 12. listopada 1958,
    Godine 1960. Bernardić je bio „suzdržani Rocco“ na premijeri Fidelija, prema Andriji Tomašeku u Vjesniku 26. svibnja. Potkraj studenoga ponovio je svojega slavnog Pimena na svečanoj premijeri Borisa Godunova, koji je također postao izvozni proizvod zagrebačke Opere. Upoznali su ga 1961. Pariz, 1962. Berlin, 1963. Napulj, 1964. Amsterdam, Utrecht, Haag i Rotterdam u sklopu Holland festivala i 1965 japanski gradovi Tokio i Osaka. I naposljetku 3. prosinca 1960. Bernardić je bio Kublaj-kan na praizvedbi opere Marko Polo Ive Tijardovića.
    Drago Bernardić (Sulejman), Franjo Paulik (Mehmed Sokolović) i Milivoj Belavić (Levi) – Ivan Zajc: Nikola Šubić Zrinjski, HNK u Zagrebu, 1962.
    Zacijelo je umjetnički vrhunac u karijeri Drage Bernardića bila uloga kralja Filipa na premijeri Don Carlosa u siječnju 1962. godine. Dr. Krešimir Kovačević napisao je u Borbi 22. siječnja: „Drago Bernardić u ulozi španjolskog kralja bio je oličenje despota koji se bori sam sa sobom protiv provala vlastitih osjećaja. U času, međutim, kad im je podlegao, kao u monologu iz pete slike, on je učinio fini psihološki preokret, potcrtavajući oštre linije majstorski odabranim bojama. Bio je to dramatski vrhunac cijele predstave. Istog je mišljenja bio i Ivo Kirigin u Telegramu 26. siječnja 1962. Pisao je: „Dragutin Bernardić tumačio je kompleksni i unutrašnjim sukobima razdirani lik kralja Filipa II, s neobičnom dramatskom snagom, tako da se njegovo pjevanje potpuno prožimalo sa scenskom igrom. Jedan od vrhunaca večeri bio je arioso na početku trećeg čina, inače muzički najznačajniji prizor ove opere.“

    Drago Bernardić (Rocco), Ivan Francl (Pizarro) i Zbor Opere – Ludwig van Beethoven, Fidelio, HNK u Zagrebu, obnova, 22. svibnja 1960.Bernardićeva kreacija Filipa odmjerenošću i sugestivnošću te visokim umijećem pridonijela je velikom uspjehu te realizacije zagrebačkog opernog ansambla. Za nju je 1963. dobio dva priznanja: Nagradu grada Zagreba i Nagradu Milke Trnine. Nakon nastupa u ožujku u ulozi Panja na prvoj hrvatskoj izvedbi opere San ljetne noći Benjamina Brittena, Bernardić je u lipnju 1962. pjevao Sulejmana na obnovi Nikole Šubića Zrinjskog i za tu je kreaciju također 1963. dobio drugi put Nagradu Milke Trnine. Bernardić je u siječnju 1964. u ulozi Svećenika bio sudionik još jednog kulturnog događaja – premijere Katarine Izmajlove Dmitrija Šostakoviča u skladateljevoj nazočnosti. Katarina Izmajlova pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Koste Spaića s Mirkom Klarić i Pierom Filippijem u glavnim ulogama bila je kultna predstava zagrebačke Opere, koja ju je odvela na gostovanja u velika europska glazbena središta, od napuljskog San Carla, Bologne, Genove i Trsta do Holland festivala. Potkraj godine, 20. prosinca 1964., Bernardić je sudjelovao na još jednoj praizvedbi djela hrvatskog skladatelja – pjevao je Terneja u opernoj legendi Dalmaro Jakova Gotovca.
    Drago Bernardić (Filip) – Giuseppe Verdi, Don Carlos, HNK u Zagrebu, 1962.
    U zagrebačkoj Operi. kojoj je ostao vjeran cijelo vrijeme svog umjetničkog djelovanja do odlaska u mirovinu 1972., Dragutin Bernardić proslavio je 1970. 35. godišnjicu umjetničkog rada kao Kralj Tref u Prokofjevljevoj operi Zaljubljen u tri naranče. Na pozornici zagrebačke Opere ostvario je pozamašan broj – osamdesetak uloga u operama Mozarta, Verdija, Wagnera, Borodina, Musorgskog, Lisinskog, Gotovca, Zajca, Gounoda, Beethovena, Rossinija, Puccinija, Glinke, Wolf-Ferrarija. O vrlo dobroj Bernardićevoj pjevačkoj tehnici i sposobnosti oblikovanja lika svjedoče izvrsna ostvarenja uloga vrlo oprečnog karaktera, kao što je Gounodov Mefisto, ili uvijek precizno i suvereno donesena nevelika ali osjetljiva uloga Ferranda u Verdijevu Trubaduru.

    Dragutin Bernardić (Pimen) – Modest Petrovič Musorgski, Boris Godunov, HNK u Zagrebu, 1960.Bernardić je bio i koncertni pjevač. Nastupao je sa Simfonijskim orkestrom tadašnje RTZ i sa Zagrebačkom filharmonijom u Mozartovu Requiemu, Händelovu Mesiji, Oedipusu Rexu Stravinskog, Honeggerovoj Antigoni, S ansamblom zagrebačke Opere gostovao je u Poljskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Čehoslovačkoj, Italiji, Francuskoj, Rumunjskoj, Austriji i Japanu. Drago Bernardić je cijeli jedan ljudski vijek proživio na sceni zagrebačke Opere, pjevao je dugo i mnogo, i nikada nije zakazao. Imao je blistavih predstava, bilo je onih koje su bile dobre, vrlo dobre ili manje dobre, ali loših nije bilo. U gotovo četiri desetljeća kontinuirane nazočnosti na sceni uvijek je jednako kvalitetno ostvarivao vrlo širok dijapazon basovskih uloga – ozbiljnih i komičnih – i stilski ih uvijek adekvatno oblikovao. Ozbiljan pristup radu, posvemašnji osjećaj odgovornosti i smisao za humor, te staloženost i smirena vedrina, bile su glavna svojstva ovog rijetko pouzdanog i sigurnog pjevača. Premda je u svojoj karijeri tumačio vrlo različite likove velikih svećenika, kraljeva, monaha, radije je tumačio male, obične svakodnevne ljude u čijem je karakteru bilo i komičnih crta. U njima je nalazio više životne istine nego u tragičnima, prema njima je osjećao veću sklonost što ukazuje na čovjeka koji je život gledao otvorenim očima. Služeći se tehnički primjerno svojim tamnim, sonornim basom specifične, nezamjenljive boje, bio je zaista u punom smislu riječi jamstvo kvalitete.
    Drago Bernardić (Svećenik), Mirka Klarić (Katarina) i Noni Žunec (Sergej) – Dmitrij Šostakovič: Katarina Izmajlova, HNK u Zagrebu, 1964.
    Drago Bernardić, jedan od najzaslužnijih članova hrvatske operne umjetnosti poslije Drugoga svjetskog rata, umro je 30. ožujka 1996. u Zagrebu.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti