Tomislav Neralić

(Karlovac, 9. prosinca 1917. – Zagreb, 16. studenoga 2016.)

  • Tomislav NeralićTomislav Neralić, vlasnik jednog od najimpresivnijih glasova i jedna od najsnažnijih ličnosti hrvatske glazbene reprodukcije fascinantne umjetničke karijere, rođen je 9. prosinca 1917. u Karlovcu u kojemu je završio osnovnu školu. Otac Franjo imao je lijep baritonski glas sa sjajnim visinama, pjevao je na koncertima koje je na njegov poticaj priređivalo Društvo Zora. I u Zagrebu je nastupao na koncertima. Godine 1926. dirigent Andro Mitrović (1879-1940), tada ravnatelj Opere u Mariboru, nagovorio ga je da se profesionalno bavi pjevanjem i doveo u Maribor. U Operi je Fran Neralić s mnogo uspjeha pjevao Rigoletta, Renata u Krabuljnom plesu, Valentina u Faustu, Germonta u Traviati. Fran Neralić je u rujnu 1927. gostovao u Zagrebu kao Rigoletto. Mladi Tomislav odlučio je da će se baviti pjevanjem kad je 1929. prvi put vidio i slušao oca u operi Urh, grof celjski slovenskoga skladatelja Viktora Parme (1858-1924), prvoj operi koju je gledao. Mladić je pohađao gimnaziju, pjevao u dječačkom zboru, imao i solo nastupe uz klavir. Prvu, i to vrlo pozitivnu kritiku dobio je s trinaest godina, 1931., u listu Slovenec. Napisali su da je bio „pravo iznenađenje i imponirao svojim nastupom“. Učio je klavir, violinu, svirao drugu violinu u orkestru Glasbene matice, vodio svoj zbor i oktet, dirigirao, nastupao u dramskim recitacijama. Njegov lijep i bogat glas uočio je i poznati slovenski bas, dugogodišnji član Dvorske opere u Beču i pjevački pedagog Julij Betetto (1885-1963).

    Tomislav Neralić (Ljubdrag) – Boris Papandopulo, Sunčanica, Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu, praizvedba 13. lipnja 1942.Kad se otac prestao baviti pjevanjem, obitelj se preselila u Zagreb. Tomislav Neralić se upisao na Muzičku akademiju i 1941. diplomirao umjetnički i nastavnički smjer. Već je tijekom studija pjevao u raznim prigodama da bi se uzdržavao, a prvi je put profesionalno nastupio na Badnjak 1937. u ulozi Slavića u Božićnoj priči Rudolfa Matza (1901-1988) na Radiju Zagreb. Nastavio je pjevati na koncertima. Bas zagrebačke Opere Marjan Rus otišao je u Bečku državnu operu i veliki ravnatelj zagrebačke Opere Krešimir Baranović pozvao je Neralića na audiciju. I tako je u trećoj predstavi premijerne realizacije Verdijeva Don Carlosa u Narodnom kazalištu u Zagrebu 2. lipnja 1939. Tomislav Neralić nastupio u ulozi Redovnika. Visok, mršav mladić, muzički besprijekorno siguran, s impozantnim glasovnim materijalom hrabro se nosio s dvojicom divovskih basova pored sebe: velikim Josipom Križajem kao kraljem Filipom i Aleksandrom Griffom u ulozi Velikog inkvizitora. Tada je bio običaj da se pišu kritike o svakome novom pjevačkom nastupu, a pogotovo o debiju, pa je i Neralićev prvi nastup popratilo nekoliko osvrta. Pod naslovom Prvi nastup Tomislava Neralića u Hrvatskoj operi, Novosti su 7. lipnja pisale: „U Verdijevoj operi „Don Carlos“ debutirao je mlad pjevač Tomislav Neralić, koji je dosad nastupao na koncertima. On je učenik pjevačkog pedagoga Lava Vrbanića, čija se škola očitovala kod nastupa debutanta. Neralić je dobro svladao svoj zadatak (to za početnika znači mnogo), a češćim bi se nastupanjem (makar i u manjim ulogama) razvio u dobru silu našega kazališta. Glas mu je zaobljen, ugodna timbra, pun svježine i izražajan, dakle ima sve osobine dobra pjevača, a k tome treba dodati i dobru školu. Nadamo se, da ćemo ga doskora čuti u još kojoj ulozi.“ Odjek tog debija prešao je zagrebačke okvire. Tako je beogradsko Vreme zabilježilo: „Ako on u 21 godini raspolaže i grmi ovako basom, onda će u zrelije doba biti najveće pevačko čudo.“

    Tomislav Neralić (Fasolt) – Richard Wagner, Rajnino zlato, Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu, 1943.Odmah je uočen Neralićev impresivan glas i besprijekorna muzička sigurnost. Počeli su mu davati manje uloge, u prvoj godini tridesetak predstava. I osvrti su bili povoljni. Na gostovanju Gustava Remca u Rigolettu u listopadu 1939. pjevao je prvi put Monteronea. Vladimir Ciprin je u Večeri 8. listopada napisao: „Njegov lijep glasovni materijal došao je i u ovoj ulozi do izražaja, tek bi visine trebao još bolje izraditi jer je šteta da u njima nije bilo punoće i širine kao u srednjim položinama. Obzirom na mladost pjevača i studij, koji još nije završen, možemo se nadati, da će i taj manjak biti ispravljen. Bilo bi naime šteta da ljepota i kvaliteta glasa ne dodju do izražaja i u višim tonovima kad smo uvjereni da pjevač može ovo postići.“ Na gostovanju Marijana Majcena u Krabuljnom plesu pjevao je Toma. Ugledni zagrebački kritičar Stanislav Stražnicki napisao je u Novostima 25. listopada 1939.: „Taj mladi pjevač, koji pokazuje od uloge do uloge sve veću sigurnost u nastupu, kretanju pozornicom i dramskom oblikovanju, dao je ovaj lik sa živim izražajem u pjevanju i glumi, te se sa svojim krasnim i toplim organom, a i stilom skladno povezao sa cjelinom.“ Lijepe kritike za pjevača koji nije navršio ni 22 godine!

    Tomislav Neralić (Don Fernando) – Ludwig van Beethoven, Fidelio, Bečka državna opera, 1944.Prvi pljesak na otvorenoj sceni Neralić je dobio 2. veljače 1940. nakon otpjevane arije grofa Des Grieuxa u Massenetovoj Manon. Kad je 1954. opet pjevao tu ulogu na obnovi Manon poznati glazbeni kritičar Nenad Turkalj napisao je u Narodnom listu 19. svibnja da je „dao odličnu interpretaciju u maloj ulozi Conta des Grieuxa. Glasovno superioran, glumački izvanredno stilski saživljen s ulogom, on ju je donio u plemenitoj gesti vladajući u svakom momentu scenom.“ Slijedio je u ožujku 1940. Ferrando u Trubaduru. U stalni angažman Neralić je stupio u sezoni 1940./1941. Kad je Aleksandar Griff u prosincu 1940. otišao u bolnicu, počeo je preuzimati njegov repertoar: Nilakantu u Delibesovoj Lakmé, kojega je pjevao s mladom Aldom Noni, koja će poslije postići svjetsku karijeru, Ramfisa u Aidi i Raimonda u Luciji di Lammermoor, kojega je naučio u tri dana. Nastupio je na praizvedbama dviju hrvatskih opera: Adelove pjesme Ive Paraća (1890-1954) 7. lipnja 1941. i Sunčanice Borisa Papandopula (1906-1991) 13. lipnja 1942. U osvrtu na praizvedbu Adelove pjesme skladatelj Ivan Brkanović (1906-1987) napisao je u novinama Hrvatski narod 10. lipnja: „Tomislav Neralić je glasovno vrlo dobro donio biljara, tek nije uspio, da ovaj već od autora nedovoljno karakterizirani lik stvarno i oživi.“ U osvrtu na praizvedbu Sunčanice Brkanović je 16. lipnja 1942. u Hrvatskom narodu napisao: „Ljubdraga pjevao je Tomislav Neralić. Ostvarenje guslara-slijepca bila je živa predaja ovog u našem narodu poznatog lika, gdje je duboka tragika spojena s uzvišenim dostojanstvom.“ A autor koji se potpisuje inicijalima V. C. (vjerojatno Vladimir Ciprin) u osvrtu na istu praizvedbu napisao je 21. lipnja 1942. u listu Spremnost da je „Tomislav Neralić dao svom sliepom starcu blagu rezignaciju staraca iz narodne pjesme sočnošću svojeg plemenitog glasa.“

    Tomislav Neralić pjevao je Don Bazilija u Seviljskom brijaču u Časničkom domu Crvene armije u Beču 12. veljače 1946.U međuvremenu Rossinijev Seviljski brijač izveo se u novoj podjeli uloga i novine Nova Hrvatska pisale su 28. siječnja 1942.: „Posebnu pozornost kod ove izvedbe zaslužuje mladi pjevač Tomislav Neralić. On je po prvi puta interpretirao ulogu Bazilija. Sjajno je Neralić izradio ovu partiju. On je vrlo dobro karakterizirao starog, pokvarenog hipokritu, unio u interpretaciju vedru komiku i glasovno je sa umjetničke strane solidno izradio dionicu.“ Isto je mislio i Brkanović u Hrvatskom narodu 27. siječnja. Napomenuo je da „još valja s naročitom pohvalom istaknuti kreaciju Tomislava Neralića u ulozi Basilia. Ispravno shvaćanje omogućilo je umjetniku da glasovno, kao i glumački, izrazi na vanredno fini način karakternu komiku ovoga lika. Tu je svaki detalj bio na svom mjestu sve do vrlo uspjele maske i komike kretnja.“ Obnovljena je i Tosca i, kako je Brkanović napisao u Hrvatskom narodu 1. veljače 1942.: „Lijepi bas Tomislava Neralića isticao se i u maloj ulozi Cesare Angeletti-a (tiskarska greška, treba biti Angelotti, op. a.). Tu se očitovalo kako i mala uloga dobiva na značajnosti, ako je interpretirana po dobrom glasu.“

    Tomislav Neralić (Dapertutto) – Jacques Offenbach, Hoffmannove priče, Bečka državna opera, 1945.Za njegova Timura u Turandot na obnovi opere Brkanović je napisao u Hrvatskom narodu 14. srpnja 1942. da je „kao slijepi kralj Timur bio i opet vrlo uvjerljiv“ i da je „svoju ulogu u pojedinostima proživio i iznio pa je liepa boja i mekoća njegova basa i ovdje došla do punog izražaja“. A pišući o gostovanju Ide Juranić kao Turandot, napisao je 2. prosinca 1942. da je „i ovog puta ovu ulogu ostvario glasovno i glumački s neobično mnogo uvjerljivosti. Taj liepi, puni bas posjeduje vrlo mnogo izražajne snage, što se prilikom ostvarenja ovog lika prekrasno ispoljilo.“ Neralić je nastupio i u prvim hrvatskim izvedbama opera Adriana Lecouvreuer Francesca Cilee i Kolumbo Wernera Egka. Počeo se dokazivati i kao koncertni pjevač. U izvedbi Mozartova Requiema 1941. u povodu 150. godišnjice skladateljeve smrti počela je njegova suradnja s Lovrom pl. Matačićem koja je trajala do posljednjeg Matačićeva nastupa u Zagrebu 1984. u polukoncertnoj izvedbi Wagnerova Rajnina zlata u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

    Godine 1943. zagrebačka Opera gostovala je u Beču s Gotovčevim Erom s onoga svijeta i Zajčevim Nikolom Šubićem Zrinjskim u kojemu je Neralić pjevao Alapića. Primjetili su ga. Na nagovor kolege Gustava Remca prijavio se kod menadžera Starkea. I s tek navršenih 25 godina, 20. svibnja 1943. u bečkoj Volksoperi prvi put je pjevao za tako mladog pjevača iznimno zahtjevnu ulogu kralja Filipa u Don Carlosu u kojemu je prije debitirao. Tijekom karijere Filipa je pjevao razmjerno malo, svega deset puta, a pozornost je usmjerio prema liku Velikog inkvizitora, kojega je tumačio 37 puta.

    Tomislav Neralić (Don Juan) – Wolfgang Amadeus Mozart, Don Juan, HNK u Zagrebu, 1948.Ali njega je privlačio angažman u Bečkoj državnoj operi u koji je stupio iste godine i 29. lipnja prvi put nastupio kao Colline u Puccinijevoj La Bohème. U Beču je još pjevao Titurela pod ravnanjem velikog njemačkog dirigenta Hansa Knappertsbuscha (1888-1965) koji se smatra uzorom interpretacije Parsifala, Tommasa u operi Eugenea d'Alberta U dolini, Basilija u Seviljskom brijaču, Ferranda, Redovnika. Došao je u prvoj godini intendanture Karla Böhma (1894-1981) i tome velikom dirigentu, koji je uživao glas vrhunskog interpreta Mozarta, a bio je osobni prijatelj Richarda Straussa, mnogo zahvaljuje. Smatrao ga dobrim duhom svoje karijere. A Böhm je za njega govorio da je pjevač „nečuvene muzikalnosti“. Böhm je zaslužan za prvu bečku izvedbu Straussova Capriccia 1944. Redatelj je bio berlinski intendant Rudolf Hartmann (1900-1988). Neralić je pjevao malu ulogu ali mu je glas s jednom frazom zabilježen na snimci završnog pjeva glavnog lika Grofice, koju je tumačila slavna prerano umrla rumunjska sopranistica Maria Cebotari (1910-1949). Böhm je zaslužan i za izvedbu ciklusa Straussovih djela u prigodi skladateljeva osamdesetog rođendana. I u njima je Neralić sudjelovao. U Ženi bez sjene alternirao je u prvoj basovskoj ulozi Glasnika duhova (Geisterbote) s tadašnjim prvim basom Herbertom Alsenom (1906-1978). Pjevao je i ministra Don Fernanda u Beethovenovu Fideliju, također pod Böhmovim ravnanjem, uz slavnu austrijsku sopranisticu Hilde Konetzni (1905-1980) u naslovnoj ulozi, Opera je izvedena u travnju 1944. i zabilježena na CD-u.

    Tomislav Neralić (Jago) – Giuseppe Verdi, Otello, HNK u Zagrebu, 1950.A onda je u jesen 1944. došla zabrana djelovanja svih kazališta u Trećem Reichu, šest mjeseci poslije srušena je zgrada Bečke državne opere i cijeli je fundus izgorio. Kazalište je bilo godinu dana zatvoreno. Poslije rata, 1945., moralo se krenuti ispočetka. Ansambl je igrao u Theateru an der Wien, a opere su se davale i koncertno, kao Boris Godunov. Neralić je nastavio nizati nove uloge: ujaka Bonzu u Madame Butterfly, Varlaama u Borisu Godunovu, zatim su došli Plumkett u Marti i 1946. Zuniga u Carmen, Tomski u prvoj izvedbi ruske opere poslije rata – Pikovoj dami – pod vodstvom Josefa Kripsa (1902-1974), Sparafucile u Rigolettu te 1947. Kralj i Ramfis u Aidi. Pjevao je dvadesetak uloga i imao više od dvije stotine nastupa. Puno je pjevao i na koncertima. Najveći uspjeh Tomislava Neralića u njegovu bečkom razdoblju bio je lik Lindorfa / Coppeliusa / Dapertutta / Dr.Mirakela u Hoffmannovim pričama. Offenbach se kao Židov nije smio izvoditi dok je Austrija bila dio Trećeg Reicha i vrativši se u repertoar Hoffmannove priče postale su mamac za publiku. U njima je Neralić od 1945. do 1947. nastupio 42 puta.

    Tomislav Neralić (Scarpia) – Giacomo Puccini, Tosca, HNK u Zagrebu, 1950.No počeli su se vraćati veliki pjevači i zauzimati svoja mjesta. Neralić nije htio ostati i pjevati sporedne uloge, pa je otišao u Prag gdje se na mjesto nekadašnjeg Njemačkog teatra osnivala nova opera. Tražili su se novi pjevači, jer su oni koji su pjevali na češkom bili angažirani u Národnom divadlu. Počeo je nastupati kao Mefistofele u Gounodovu Faustu i Ramfis te potpisao ugovor. Ali kad je došlo do prekida s Informbirom svi su hrvatski umjetnici poslani natrag, pa je Tomislav Neralić 1948. stupio u drugi angažman u zagrebačku Operu. Četverostruka uloga demona u Hoffmannovim pričama, koju je u cijeloj karijeri pjevao 94 puta, bila mu je uloga povratka pred zagrebačku publiku 19. ožujka 1948. A taj lik, točnije, četiri lika, bili su i jedan od njegovih prvih nastupa u Berlinu koje je ispratio sljedeći osvrt. „U izvedbi Hoffmanovih priča ne može se naslutiti kako su već četiri godine na repertoaru. Naprotiv, takvog odličnog pjevača kao što je Tomislav Neralić nismo ranije imali za četverostruki lik zlikovca: njegov je bariton jedan od najljepših i najsnažnijih glasova koje se ikada čulo.“ Drugi kritičar dodao je da je „njegovo pjevanje čarolija bez kraja i da je u svim maskama i pretvorbama na pozornici stajao pravi hoffmannovski lik u svojoj neugodnosti“. Ulogu je posljednji put pjevao u Berlinu 1972. godine.

    Tomislav Neralić (Niko Marinović) i Marijana Radev (Jele) – Ivan Brkanović, Ekvinocij, HNK u Zagrebu, prizvedba 4. listopada 1950.Tomislav Neralić vratio se u zagrebački angažman u sjajno doba zagrebačke Opere, koje je svojim djelovanjem kao ravnatelj i dirigent obilježio Milan Sachs (1884-1968). Počeo se bližiti vrhuncu. Bio je u naponu snage, tek je navršio trideset godina, stekao je određeno iskustvo. Glas mu je blistao ljepotom i snagom, bio je velika opsega i savršeno ujednačen, pjevačka tehnika izvrsna, muzikalnost vrhunska, smisao za glazbenu i scensku interpretaciju prvorazredan, dikcija savršena. Stala su se redati ostvarenja za sjećanje. Počeo je prelaziti u fah dramskog baritona. Mo Sachs nije imao na raspolaganju dramskog baritona kakvog je želio i počeo mu je povjeravati takve uloge. Tako je nakon Franje Tahija u Matiji Gupcu Ive Lhotke-Kalinskog i Ramfisa u Aidi pjevao Tomskog u Pikovoj dami i u listopadu 1948. svoju prvu premijeru – Mozartova Don Giovannija (koji se tada izvodio pod naslovom Don Juan). Kritičar Narodnog lista s inicijalima V. B. napisao je 6. studenoga 1948.: „Njegov Don Juan nije bila scenska lutka ni salonska marioneta, nego živ čovjek od krvi i mesa, u kome bukti životna snaga prožeta strašću i obijesnom podrugljivošću. Suvremenom nadmoćnošću Neralić je dominirao pozornicom. U težnji da bude što realističniji njemu je na momente ipak nedostajalo graciozne otmjenosti, svojstvene aristokratskoj sredini njegova vremena. Međutim je Neralić taj nedostatak nadoknadio izvrsnom muzičkom interpretacijom uloge, pri čemu je došao do punog izražaja njegov sjajni glas bas-baritonalnog timbra. Nešto više pažnje morat će ipak posvetiti vokalizaciji konzonanata, u čemu je na reprizi bio jasniji i bolji, nego na premijeri.“ U cjelini Neralić je glasom i stasom bio idealan Don Giovanni, odjek tog ostvarenja bio je velik pa mu je ta kreacija donijela nagradu Savezne vlade.
    Tomislav Neralić (Sulejman) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, HNK u Zagrebu, 1952.
    Slijedile su uloge na reprizama, najprije basovske: Collin u La Bohème, Marko u Eri s onoga svijeta, Ivan Susanjin u operi Život za cara Mihaila Glinke koja se kod nas izvodila pod naslovom Ivan Susanjin pa dramsko-baritonske: Don Pizarro u Fideliju i Boris Godunov na premijeri obnovljene opere, kako je tu predstavu nazvao kritičar Narodnog lista Nenad Turkalj 16. ožujka 1950. O Neraliću je pisao: „Neralić je vanredno savjesno studirao svoju novu ulogu, u kojoj je ponovno došla do izražaja njegova muzikalnost i krasan glasovni materijal. On se posve suvereno kreće binom te mu se glumačka interpretacija obično ne odjeljuje od muzičke. Međutim, za ulogu Borisa koju prvi puta pjeva, ne možemo još reći da je potpuno izrađena. Za sada je Neralić zahvatio samo vanjske elemente tog kompleksnog lika, ne podavši mu cjelovit i zaokružen karakter cara-zločinca. Na momente njegov je Boris postajao pozitivan junak – scena sa Šujskim – a to on po kompozitorovoj koncepciji nipošto nije. U muzičkoj interpretaciji manjkale su finese, koje partitura svakako zahtijeva, a koje je Neralić zamijenio suviše bučnim efektima povremeno do granice vikanja što je neugodno djelovalo, Poznavajući međutim, njegov uporan i discipliniran rad, vjerujemo da će svog Borisa s vremenom podići do velikih umjetničkih kreacija zagrebačke Opere.“ Nije bilo lako naslijediti velikog Josipa Križaja u toj, jednoj od njegovih najvećih uloga!

    Tomislav Neralić (Holandez), Josip Križaj (Daland), Franjo Paulik (Kormilar) – Richard Wagner, Ukleti Holandez, Zagreb, 1953.Zatim je došla još jedna basovska uloga – Simon na obnovi opere Četiri grubijana Ermanna Wolf-Ferrarija i naposljetku Niko Marinović na praizvedbi Brkanovićeva Ekvinocija 4. listopada 1950. koja je unijela svjež dah u podosta ustajale operne prilike u nas. Bila je to svečana predstava prigodom osamdesete obljetnice osnutka Hrvatske opere. Uvodnu riječ održao je njezin ravnatelj Milan Sachs. Dirigirao je Berislav Klobučar, redatelj je bio Nando Roje. Kapetana Franu Dražića tumačio je Josip Križaj, Ivu Ledinića Noni Žunec, Anicu Bianka Dežman, Jelu Marijana Radev. Prema Nenadu Turkalju u Narodnom listu 6. listopada 1950. „Tomislav Neralić kao Niko dao je usprkos nedovoljnoj režijskoj razrađenosti zaokružen i impresivan lik. Lirska mjesta u II. slici oblikovao je s mnogo ukusa i veoma muzikalno.“

    Četiri dana poslije Neralić je tumačio jednu od najvažnijih uloga u svojoj karijeri – Jaga u Otellu (tada se pisalo Otelo, op. a.). Prvi ga je put pjevao, doduše, na reprizi. Kritičar Vjesnika s inicijalima V. J. napisao je 10. listopada 1950.: „U toj muzički, glumački i tehnički teškoj ulozi naročito su bili lijepi odlomci 'Napitnica' iz I. te snažni Jagov 'Credo' i 'Zakletva' s Otelom iz II. čina. Iako je prije nekoliko dana nastupio u premijeri 'Ekvinocija' Ivana Brkanovića, a od premijere 'Otela' nije bilo većih proba za tu izvedbu, njegova glasovna u svakom pogledu odlična, a glumački dobra uloga, bila je dana velikom sigurnošću.“ Nešto više od dvije godine kasnije povodom koncertne operne emisije Radija Zagreb – a takve su se redovito priređivale – Nenad Turkalj se u Narodnom listu 22. siječnja 1953. osvrnuo na izvedbu „Otella“. Pisao je: „I na kraju tu je još i Jago Tomislava Neralića. Legendarni lik renesansnog pokvarenjaka, koga je teško shvatiti razumom, ali kojega je Verdi shvatio srcem velikog umjetnika. Jago je na oko protuslovan i nemotiviran, ali muzika ga odaje svakog trenutka. Takvoj koncepciji kompozitora prišao je s najvećim razumijevanjem, oblikujući brižno svaku pjevačku frazu, i koristeći do maksimuma izražajne mogućnosti, bilo dramatskih akcenata u fortisimu, ili isto tako snažnog dramatskog djelovanja točno propisanih pijano-dijelova. Zvuči na prvi pogled paradoksalno, da je Verdi možda najljepše melodije u operi „Otello“ namijenio baš negativnom liku Jaga. Ali kreacija kakvu je dao Tomislav Neralić, jasno nam tumači opravdanost toga. I najljepšom melodijom Verdi je otkrivao najtamnije strane ljudske duše, suprotstavljajući tragičnoj, ali u biti tako reći plemenitoj ljubomori Otella venecijansku podlost njegova zastavnika.“

    Tomislav Neralić (Igor) – Aleksandar Borodin, Knez Igor, HNK u Zagrebu, 1954.Neralićev Jago osvojio je i ljubljansku publiku i kritiku na gostovanju ansambla zagrebačke Opere pa je autor koji se potpisuje J. S. u novinama Ljudska pravica u članku s naslovom Verdijev „Othello“ v izvedbi zagrepške opere napisao 7. srpnja 1954. „Najmoćniji pečat predstavi dao je Tomislav Neralić u ulozi demonskog Jaga. Njegova je kreacija bila umjetnički neobično snažna. Neralić je kao namjerno stvoren za tu ulogu. Otkrio nam je fenomenalno glasovno bogatstvo. Nastupio je s bronzanom prodornošću u znamenitom credu bogu tame i zla – pjesmi punoj groze uz tutnju srditih zvukova pozaune – kao i na još premnogim drugim mjestima. Njegova igra je u svakoj kretnji i mimici duboko psihološki utemeljena i daleko odmaknuta od uobičajenih shematskih opernih figura.“ Jago u Verdijevu Otellu, kojega je tumačio više od sedamdeset puta, postao je jedna od njegovih velikih uloga. Počeo ga je pjevati u Zagrebu pod Sachsovim ravnanjem s velikim Josipom Gostičem u naslovnoj ulozi. Otello je bio njegova prva premijera u Berlinu 16. svibnja 1955., kao Jago gostovao je u Beču 11. prosinca 1957. pod ravnanjem Herberta von Karajana.

    Slijedila je još jedna velika Neralićeva uloga – Scarpia opet na reprizi Tosce, pa 20. siječnja 1951. župnik Don Gervasije Dražić na praizvedbi opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića, Bazilio u Seviljskom brijaču, Tom u Krabuljnom plesu i u svibnju 1951. Junije na premijeri Lukrecije (izvorno The Rape of Lucretia) Benjamina Brittena pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Vlade Habuneka s Marijanom Radev u naslovnoj ulozi koja je bila velika novina u hrvatskom opernom repertoaru. Turkalj je napisao u Vjesniku 17. svibnja da je „prigušenim temperamentom ispunio ponešto nelogičan Junijev lik”. Slijedili su kralj Henrik na reprizi Lohengrina, Kolumbat na reprizi Gotovčeve opere Mila Gojsalića pa uloge na nekoliko premijera. Prema Turkalju u Vjesniku 17. lipnja 1952., „izvanredno je fino i muzički i glumački oblikovao lik Sulejmana“ na premijeri Nikole Šubića Zrinskog. Slijedili su iste godine naslovni lik u Puccinijevu Gianniju Schicchiju i Don Inigo Gomez u Satu Španije Mauricea Ravela te u veljači 1953. Wagnerov Ukleti Holandez. Nenad Turkalj pisao je u Narodnom listu 8. ožujka: „Od solista se ističe na prvom mjestu Tomislav Neralić u ulozi Holandeza. Premda karakter njegova glasa ne odgovara potpuno toj ulozi, on ju je svladao tehnički apsolutno suvereno, muzicirajući u najljepšem smislu Wagnerova stila: sačuvao je Wagnerov tipični široki raspon muzičke fraze, naglasio patetičnost dramatskih akcenata i osjećajno produbio lirske dijelove osobito u fino izvedenim pijanima. Majstorski izveden uvod dueta u II. činu dostojan je zaista velikih interpretatora Wagnera.“
    Stefan Stefanoff (Walther), Tomislav Neralić (Hans Sachs), Božena Ruk-Fočić (Eva) – Richard Wagner, Majstori pjevači, HNK u Zagrebu, 1969.
    Premijera Ukletog Holandeza 28. veljače 1953. pod ravnanjem Milana Sachsa s Marijom Podvinec u ulozi Sente. bila je premijera stožerne uloge u Neralićevu repertoaru. Ta je uloga bila prekretnica u njegovoj karijeri. Milan Sachs bio je vrlo zahtjevan, tražio je da pjevač bude u liku, dade pravi izraz i pravu boju, gradaciju. Jednom izrađena uloga s njim uz glasovir značila je da je i lik dorađen pa redatelj više nije imao puno posla. Sachs nije volio lijepo pjevanje bez izraza. Tako je s Holandezom, kojega je s dirigentom Demetrijom Žebreom prestudirao na njemački, Neralić otišao na audiciju u Berlin. Slijedilo je gostovanje, a zatim četrdesetogodišnji angažman u Gradskoj operi u Berlinu, koja će 1961. postati Njemačka opera. Prvi ga je put u njoj pjevao 18. siječnja 1955. Senta je bila Leonie Rysanek, Daland Josef Greindl a Erik Ludwig Suthaus, sve vrhunski pjevači wagnerijanci. Holandeza je pjevao najčešće u karijeri, 123 puta. Kao Holandez gostovao je u više od dvadeset gradova, između ostalih 1959. u Scali uz glasovitu Birgit Nilsson pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha i u Teatru San Carlo u Napulju 1960. i 1965. pod Matačićevim ravnanjem i u njegovoj režiji. Prigodom njegovog gostovanja u São Paulu brazilski tisak ustvrdio je: „Tomislav Neralić u naslovnoj ulozi, utjelovljenje sjevernjačkog Fausta, stradalnika koji traži spas, dao je liku Holandeza onu sablasnu krutost, koju je sam Wagner učinio neophodnim preduvjetom za uspjeh cijele opere i kojom se razlikuje od živih ljudi. Njegov moćan bariton razvija se u uzbuđenosti do sjajnog proplamsaja. Tu je pjevao i igrao jedan od velikih wagnerijanskih pjevača, kakve čovjek priželjkuje ali na koje se vrlo rijetko nailazi.“

    Tomislav Neralić (Klingsor) – Richard Wagner, Parsifal, Rimska opera, 1974.No Berlin i svijet tek su trebali doći. U međuvremenu Neralić je u lipnju 1953. u Zagrebu kreirao još jedan lik po kojemu će ostat zapamćen – Mefista u Gounodovu Faustu. Bio je „odličan, dovoljno ciničan i muzički izvanredno izražajan“, kako napominje Turkalj 5. srpnja 1953. u Narodnom listu. Potkraj 1953. Neralić je još na reprizi pjevao Njegovana u Gotovčevoj Morani i ulogu koju nije nikada spominjao u brojnim razgovorima a Turkalj ju je u Narodnom listu 9. siječnja 1954. dosta oprezno ocijenio – Kecala u Prodanoj nevjesti. Nakon što je izrekao sve pohvale za dotadašnje Neralićeve uloge, o samom je Kecalu pisao: „Ta je uloga jedan od probnih kamenova svakog basiste, i Neralić je i ovog puta dokazao svoju nesumnjivo veliku kvalitetu opernog umjetnika. Njegov glas nema punog intenziteta u najdubljim partijama, koje zahtijeva ova basovska dionica, i to je jedini nedostatak, dakako objektivni, njegove interpretacije.“

    Dana 28. veljače 1954. dogodio se velik umjetnički događaj – premijera opere Život razvratnika Igora Stravinskog, ni dvije i pol godine nakon njezine venecijanske praizvedbe 11. rujna 1951. Izvedba je bila prvorazredna i potvrdila priključak zagrebačke Opere na suvremena glazbena kretanja i njezin visok domet u provedbi tih projekata. Dirigirao je Milan Sachs, režirao Vlado Habunek, glavnu ulogu Toma Rakewella pjevao je Noni Žunec, sudjelovali su Josip Križaj, Nada Tončić, Marijana Radev, a Neralić je utjelovio lik Nicka Shadowa. Uspjeh je bio potpun. Nakon Contea Des Grieuxa na obnovi Manon došao je Kocelin na obnovi Porina pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji Nanda Roje. „Josip Gostič bio je ponovno briljantan Porin“, kako piše Turkalj u Narodnom listu 11. lipnja 1954., „a Tomislav Neralić nije imao mnogo prilike, da se u osakaćenoj ulozi Kocelina probije do zaokružene cjeline, te je glasovno impresivno i glumački više-manje logično oživio ulogu onakvu, kakva mu je bila povjerena.“

    Tomislav Neralić (Woltan) – Richard Wagner, Walküra, BerlinA onda je došla uloga koju je Neralić osobito volio – Borodinov knez Igor. Lovro Županović je u Vjesniku 27. prosinca 1954.pisao: „Najdosljedniji i najizražajniji je bio Tomislav Neralić (Igor). Pored izvrsne glasovne kreacije, on je sugestivno doživio u sebi i oživio pred nama lik Igora u svoj njegovoj kneževskoj dostojanstvenosti s jedne i ljudske potištenosti s druge strane.“ Kneza Igora pjevao je na svim velikim gostovanjima zagrebačke Opere, u Londonu, Ženevi, Tokiju, Osaki, Napulju, Ateni i Grazu. S riječkom Operom pjevao ga je u Siracusi, s ljubljanskom na Praškom proljeću. Dana 15. travnja 1955. bio je sudionik još jedne praizvedbe djela hrvatskog autora – pjevao je Šimuna u Brkanovićevoj operi Zlato Zadra.

    U Zagrebu je Neralić počeo ulaziti u Wagnerov repertoar. Njegov prvi susret s opusom bayreuthskog majstora bio je još 1943. u ulozi Fasolta u Rajninu zlatu, nastavio se u Beču s Titurelom u Parsifalu, a sad su došli kralj Henrik u Lohengrinu i Holandez koji mu je donio četrdesetogodišnji angažman u Berlinu. U Njemačkoj operi u Berlinu Tomislav Neralić već je u prvoj sezoni ostvario deset glavnih uloga i zahvaljujući intendantu Carlu Ebertu (1887-1980) svladao cijeli Wagnerov opus. Najprije je u studenome 1955. pjevao Wotana u Walküri. Slijedile su dvije newagnerijanske uloge – u Hoffmannovim pričama i u Fideliju, u kojemu je od Don Fernanda prešao na Pizarra, jednu od uloga koju je vrlo često pjevao u karijeri, više od sedamdeset puta – a zatim je u siječnju 1956. nastupio u Rajninu zlatu, u ožujku u Siegfriedu. A već poslije prve Walküre imao je ugovor za cijeli Prsten Nibelunga na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, gdje su mu partneri bili Birgit Nilsson i Wolfgang Windgassen te Gustav Neidlinger kao Alberich – najveći interpreti tih uloga. U Berlinu je već prve godine pjevao u cijelom Prstenu Nibelunga, druge godine došli su Majstori pjevači, zatim 1959. Kurwenal na premijeri Tristana i Izolde u režiji Wielanda Wagnera pod Böhmovim ravnanjem s Martom Mödl, Hansom Beirerom, Kerstin Meyer i Josefom Greindlom. Pjevao je još Amfortasa u Parsifalu, poslije i Klingsora, ali nije pjevao Gurnemanza u Parsifalu niti Hagena u Sumraku bogova. Uz Holandeza njegova najpoznatija Wagnerova uloga bio je Wotan u Walküri. Njemački tisak je pisao: „Njegov bariton ima snagu mladosti same, njegova igra intenzitet kojim ovaj pjevač osvaja nova polja izraza i duhovne dubine.“ Kad je u Lisabonu pjevao uz slavnu Birgit Nilsson, s kojom je često nastupao, u mjesečniku La Scala koji izlazi u Milanu, kao drugi slavljenik večeri spominje se Neralić i piše: „Bio je human i strašan, u stanju da svojim toplim glasom naglasi svaki wagnerijanski crescendo. Njihov je duet bio vrhunac večeri, a završni prizor zasluženo je donio ovacije bogu Wotanu.“ Sjećamo se i mi njegova nezaboravnog Wotana s koncertne izvedbe Walküre pod Matačićevim ravnanjem 1974. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

    Tomislav Neralić (Boris) – Modest Petrovič Musorgski, Boris Godunov, Njemačka opera, BerlinU Njemačkoj operi u Berlinu, koja je dvostruko veća od zagrebačke, rad je bio vrlo studiozan i precizan, a orkestar sjajan. Nije bilo toliko velikih pjevača ali je bilo cjelovitih umjetničkih ličnosti. Neralić je surađivao s velikim, svjetskim dirigentima i sa sjajnim korepetitorima. Dirigirali su mu Georg Solti, Hans Knappertsbusch, Herbert von Karajan, Karl Böhm, Josef Krips, Vaclav Neumann, Vittorio Gui, Nino Sanzogno, Francesco Molinari-Pradelli, Franco Capuana, André Cluytens, Efrem Kurz, Alberto Erede, Giuseppe Sinopoli, Otmar Suitner, Oliviero de Fabritiis, Giuseppe Patané, a u modernim djelima Bruno Maderna i Hermann Scherchen. Velika se pozornost pridavala tekstu, jedna se arija radila po dva tjedna, razrađivao se svaki detalj, namještalo svjetlo. U Berlinu su radili i veliki redatelji Oscar Fritz Schuh, Götz Friedrich, Bohumil Herlischka, Gustav Sellner, koji su režirali operu kao dramu s notama. Götz Friedrich bio je najjači u vođenju lika. Neralić je bio dobar glumac i svi su ga redatelji htjeli pa je tako poslije svog umirovljenja sa 65 godina još trinaest godina nastupao u Berlinu. Kad je prešao šezdesetu počeo je prelaziti u komično-karakterni fah. Pjevao je Varlaama u Borisu Godunovu, Don Pasqualea, Don Bucefala u operi Seoske pjevačice Valentina Fioravantija (1764-1837), Baculusa u Zvjerokradici Alberta Lortzinga, generala Buma u Offenbachovoj operi buffi Velika vojvotkinja od Gerolsteina i niz uloga u suvremenim operama. Smatrao je glupim mišljenje da se karakterni fah može pjevati i kad pjevač izgubi glas. I te kako ga treba imati, npr za Don Pasqualea, Dulcamaru u Ljubavnom napitku ili baruna Ochsa u Kavaliru s ružom.

    Tomislav Neralić (Hans Sachs) – Richard Wagner, Majstori pjevači, BerlinU Berlinu je Tomislav Neralić u samome početku pjevao Scarpiju u Tosci. U repertoar je uvrstio i Verdijeva Falstaffa, kojega je pjevao i u Zagrebu, tijekom karijere pedeset puta. Nastupio je u nekoliko svjetskih praizvedbi, među ostalima pjevao je Namjesnika u Kralju Jelenu Hansa Wernera Henzea na Berlinskim svečanim tjednima 1956. U Berlinu je dobio naslov Komornog pjevača (Kammersänger), koji se 1963. prvi put dodijelio nakon Drugoga svjetskog rata. Njegov posljednji berlinski intendant Götz Friedrich ovako ga je 1933. opisao u emisiji Hrvatske televizije: „Kao posve mlad čovjek slušao sam ga kao Scarpiju i bio oduševljen tolikom snagom i tolikim čistokrvnim glumačkim darom. Kao intendant sretan sam i ponosan što sam u ansamblu našao čovjeka kakav je Tomislav Neralić. Njegova je vitalnost upravo neshvatljiva. To je znak da je izrastao iz dobre zemlje, iz dobre krvi. Kao redatelj počeo sam s njim raditi kad je s vremenom prelazio u karakterni fah, On je tako velika ličnost da iz male uloge napravi veliku i tako dokazuje poznatu izjavu Stanislavskog kako nema malih uloga nego samo malih glumaca. Kod Neralića i manje uloge postaju veliki karakterni likovi. U našem ansamblu danas on je pjevač s najbogatijom karijerom koja sadrži najzahtjevnije uloge. On je rijetko cjelovita ličnost. Nikad nisam od njega doživio ikakvo negativno djelovanje. Naprotiv! On je neka vrst patrijarha u ansamblu s nevjerojatno pozitivnim utjecajem. Nenadomjestiv je. Njegova se riječ poštuje. On je autoritet.“ Od berlinske publike Neralić se nakon četrdesetogodišnje karijere oprostio ulogom Dikója u Katji Kabanovoj Leoša Janáčeka.

    Tomislav Neralić (sir John Falstaff) – Giuseppe Verdi, Falstaff, Njemačka opera, BerlinI svih tih četrdeset godina berlinske karijere Tomislav Neralić ostao je čvrsto povezan s hrvatskim glazbenim događanjima. Jedno od velikih bila je 1964. premijera Katarine Izmajlove Dmitrija Šostakoviča u skladateljevoj nazočnosti. Katarina Izmajlova pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Koste Spaića s Mirkom Klarić i Pierom Filippijem u glavnim ulogama bila je kultna predstava zagrebačke Opere, koja ju je odvela na gostovanja u velika europska glazbena središta, od napuljskog San Carla do Holland festivala. Na prvoj opernoj predstavi u obnovljenoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 28. studenoga 1969. – praizvedbi Oluje Stjepana Šuleka pod skladateljevim ravnanjem u režiji Vlade Habuneka pjevao je Calibana. Kao Hans Sachs, kojega je u karijeri otpjevao 53 puta, bio je protagonist nezaboravne premijere 17. prosinca 1969. Majstora pjevača pod ravnanjem Otmara Suitnera u režiji Petera Lehmanna, jedne od prvih u obnovljenoj zgradi, koja je zlatnim slovima upisana ne samo u povijest hrvatske opere nego i hrvatske kulture uopće. U još jednoj opernoj realizaciji koja se pamti – Fideliju pod ravnanjem Lovre pl. Matačića sa Senom Jurinac u naslovnoj ulozi u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama 1970. pjevao je Rocca. Bio je jedan od stupova Splitskog ljeta, od samih njegovih početaka. U prvoj godini nastupio je u gotovo svim operama. Pamti ga se kao Mefista u Faustu na Peristilu kojim je dirigirao i scenski ga postavio Lovro Matačić, Don Basilija u Meštrovićevu Kašteletu, gazdu Marka, Jaga, Zahariju u Nabuccu i kao tumača basovske dionice u Verdijevu Requiemu sve do Paola u Simonu Boccanegri, s kojim je 1979. završio četvrt stoljeća sudjelovanja na Splitskom ljetu. Riječani neće zaboraviti njegova baruna Ochsa u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, Dubrovčani niz koncerata i Panatosa u operi Dafne dugogodišnjeg kapelnika na bečkom dvoru, Antonija Caldare (1670-1736), u izvedbi u Kneževu dvoru na Dubrovačkim ljetnim igrama 1973. kad je veliki bas-bariton neobične dramske snage pokazao i mekani legato. Kao Severus u oratoriju Prijenos svetoga Dujma splitskoga liječnika, filozofa, povjesničara, pisca i skladatelja Julija Bajamontija (1744-1800) na Varaždinskim baroknim večerima dokazao je posvemašnju glasovnu gipkost. Sve ih je oblikovao snažnim djelovanjem svojega jedinstvenog glasa i iznimne umjetničke osobnosti.

    Majstor vokalne interpretacije Tomislav Neralić je njegovao i koncertnu djelatnost nastupajući u nizu vokalno-orkestralnih djela među kojima su i praizvedba 18. prosinca 1971. Jame Stanka Horvata na tekst Ivana Gorana Kovačića u HNK-u u Zagrebu sa Zborom i orkestrom tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Milana Horvata. Bio je i prvi tumač ciklusa Pjesma mrtvog pjesnika Stjepana Šuleka na tekst Dobrice Cesarića (1902-1980). Nakon što ga je doživio u svojemu Zadnjem Adamu na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića i Oluji, Šulek je, osjećajući velike Neralićeve interpretativne mogućnosti, za njega 1970. skladao ovaj ciklus raznolikih, kontrastnih dramskih minijatura za glas i glasovir i često ga s njim izvodio. Zajedno su nastupili u Zagrebu, u dvorani tadašnje JAZU, danas HAZU, u palači Sponza u Dubrovniku i naposljetku studijski snimili 1971. godine.
    Tomislav Neralić (Hovanski) – Modest Petrovič Musorgski, Hovanščina, HNK u Zagrebu, 2000.
    Na kraju karijere, 1995., Tomislav Neralić se vratio u zagrebačku Operu za ravnateljstva Vladimira Kranjčevića, pod čijim je vodstvom otpjevao svoju posljednju – 156. ulogu – kneza Hovanskog u Hovanščini Modesta Petroviča Musorgskog. Tako je šezdesetijedno i polgodišnju karijeru završio na svoj 83. rođendan 9. prosinca 2000. godine i zaokružio je veličanstvena glasa i čudesne muzikalnosti, sa 156 otpjevanih opernih uloga na sceni, sedam u koncertnim izvedbama opera, 46 dionica u vokalno-orkestralnim djelima, šest ciklusa pjesama i oko četiri tisuće nastupa, karijeru koja je bila u stalnoj uzlaznoj putanji, bez glasovnih kriza, padova ili dvojbi. I pritom je ostao svjež, radoznao, uvijek u tijeku zbivanja, oštrouman, pronicav i osvajao upravo zaraznim smijehom, optimizmom i životnom radošću.

    Za iznimno plodno djelovanje Tomislav Neralić dobio je četiri nagrade za životno djelo: Vladimir Nazor, Porin, Lovro pl. Matačić te nagradu Hrvatskog glumišta. U svibnju 2008. proglašen je dopisnim članom HAZU-a. Tomislav Neralić, jedna od najvećih ličnosti hrvatske glazbe, umjetnik jedinstvena moćnoga glasa i snažne scenske osobnosti, savršene muzikalnosti i upravo nezamislivog pamćenja. zadivljujućeg opernog i koncertnog repertoara i zadivljujuće duge karijere, jedan od onih koji pišu povijest. umro je u Zagrebu 16. studenoga 2016. godine.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti