Bianka / Bianca Dežman

(Split, 23. studenoga 1915. – Zagreb, 16. ožujka 1994.)

  • Bianca DežmanRođena u Splitu 23. studenoga 1915. Bianka Dežman u svom je rodnom gradu završila Trgovačku akademiju i počela učiti pjevanje kod Regine Nikičević. Prvi put nastupila je na sceni, prema Antoninji Bogner-Šaban, kao članica Splitskog kazališnog društva, 28. studenoga 1934. u ulozi Fiamette u opereti Boccaccio Franza von Suppéa. Dirigent, scenograf i koreograf bio je Ivo Tijardović. Slijedila je u ožujku 1935. Adela u Straussovu Šišmišu, dirigirao je Vojin Arambašin, te u prosincu još jedna operetna uloga – Riquette u opereti Pála Ábráháma Viktorija i njen husar. U siječnju 1936. došla je veća zadaća – Gilda u Rigolettu. Onda se odlučila preseliti u Zagreb i nastavila je studirati kod Marije Kostrenčić na Muzičkoj akademiji. Početkom njezine profesionalne karijere smatra se nastup u Narodnom kazalištu u Zagrebu 10. listopada 1937. u ulozi Adele u Šišmišu i na programskoj cedulji obilježen je “k. n.”, tj. kao nastup, što je značilo debi.

    Bianka Dežman (Dorica) – Krsto Odak, Dorica pleše, Hrvatsko državno kazalište, Zagreb, 1942., foto: Mladen GrčevićPod naslovom Uspjeli debut Bianke Dežman ugledni zagrebački glazbeni kritičar Stanislav Stražnicki najavljujući je kao učenicu Marije Kostrenčić napisao je u Novostima 12. listopada 1937. sljedeće: „Njezin ne suviše veliki, svježi, nepokvareni, naročito u visokim položajima zvonki i prodirući glas, te brižljivo izradjena koloratura došle su u toj ulozi do lijepog izražaja. Gdjica Dežman je doista pozorišni talenat, u nje ima teatarske krvi, a to je dokazala i u glumi. Tek tu će trebati uskladiti držanje – kretnje i ličnu mimiku, povući temperamentu i humoru odredjene granice.” Bianka Dežman postala je članica Opere Narodnog kazališta i počela nizati uloge u operetama i operama: Lauru u Millöckerovoj opereti Đak prosjak, Poussette u Massenetovoj Manon i Oscara u Krabuljnom plesu, kad je, također ugledni kritičar Žiga Hiršler, napisao u Večeri 10. siječnja 1938, da „se u ulozi Oskara ambiciozno trudila Bianka Dežman, koja je i ovdje dokazala svoju uporabivost”. Slijedila je uloga Nevenke na praizvedbi u siječnju 1938. operete Omer-paša židovskog skladatelja Alfreda Pordesa Srećkovića, rođenog 1907. koji je smrtno stradao u Jasenovcu u srpnju 1942. Onda su došle Woglinda u Rajninu zlatu. Cvjetna djevojka ili, kako se tada zvala, Klingsorova čarobnica u Parsifalu i Glas šumske ptice na prvoj hrvatskoj izvedbi muzičke drame Siegfried, drugoga dana tetralogije Prsten Nibelunga Richarda Wagnera, u svibnju 1938. Stražnicki je u Novostima 28. svibnja napisao: „Ljepotom i sjajem svoga kristalno čistog glasa, koji je po svom timbru kao stvoren za ovakove role, istakla se gdja Dežman kao ‘glas šumske ptice’.”

    Bianka Dežman (Rosina) – Gioachino Rossini: Seviljski brijač, HNK u Zagrebu, 1946.Slijedile su Terinka na reprizama u Hrvatskoj prvi put izvedene opere Jakobinac Antonina Dvořáka, svirač citre Walter na prvoj hrvatskoj izvedbi opere La Wally Alfreda Catalanija, Polovjecka djevojka na obnovi Kneza Igora, Arsena na obnovi Baruna ciganina Johanna Straussa, Frasquita u Carmen, u kojoj je Ančica Mitrović proslavljala 25. godišnjicu umjetničkog djelovanja, Siebel u Faustu, Ksenija u Borisu Godunovu te Tebaldo i Glas s neba na prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeva Don Carlosa.

    U Večeri 28. veljače 1939. moglo se pročitati da Bianka Dežman nije zadovoljna s ulogama koje dobiva u opereti, a istoga je mjeseca pjevala glavnu ulogu Dorice u operi Dorica pleše Krste Odaka! Također ugledni kritičar Vladimir Ciprin pisao je u Večeri 29. veljače 1939.: „U ulozi Dorice nastupila je prvi put gdjica Bianka Dežman. Ona je dobro nastudirala ovu svoju novu veliku ulogu, otpjevala ju je u dobroj glasovnoj dispoziciji i muzikalno želeći očito pokazati da nije zadovoljna s ulogama, koje dobiva u opereti. Dok joj je glas zvučio ugodno u srednjim položinama, u visini dobiva neki opori prizvuk i zato su sva nastojanja da dade ovoj novoj ulozi potrebnu toplinu, bez koje se ne može zamisliti dobra pjevačka i glumačka interpretacija ove uloge, ostala dijelom bezuspješna, budući da u visinama, koje su bile inače sigurne i čiste, glas nije bio onako ugodan, nije imao potrebne uvjerljive ekspresije i nije bio nosiv, kao u srednjim položinama. Sjećajući se prvih nastupa gdjice Dežman još na produkciji u muzičkoj akademiji i tadašnjih njezinih glasovnih kvaliteta vjerujemo, da je kasnija nedovoljna kontrola glasa skrivila da i visina nema onu zvonkost kao ostale položine.” Još jedan ugledni kritičar dr. Branimir Ivakić u Jutarnjem listu 1. ožujka 1939. mišljenja je naprotiv kako „se mora priznati da je Bianka Dežman mogla ovim svojim nastupom zabilježiti priličan uspjeh u svojoj opernoj karijeri. Premda je njezin glas zapravo koloraturnog karaktera, pa su njezini prvi nastupi bili u tom smislu, svejedno je izrazito lirska uloga Dorice uglavnom odgovarala njezinom glasu. Jedino bi se moglo primjetiti, da joj se pjevanje jedva čuje u srednjoj položini.” Više ušiju različito čuje!

    Bianka Dežman (Floramye) i Josip Šutej (Mirko) – Ivo Tijardović, Mala Floramye, HNK u Zagrebu, 1948.U lipnju 1939. Bianka Dežman pjevala je Sofiju u nanovo uvježbanom Wertheru pod ravnanjem Frederika Rukavine. Vladimir Ciprin napisao je u Večeri 17. lipnja 1939. da je Bianka Dežman „u svakom pogledu dala dobru interpretaciju, pa se čini, da je neku krizu u glasu ova pjevačica preboljela, jer je u svoja dva posljednja nastupa bolja nego prije“. A kritičar Hrvatskog dnevnika koji se potpisuje inicijalima Z. Š. smatra 20. lipnja „da se istaknula pjevanjem i igrom”.

    Godine 1939. priredila je u Splitu vrlo zapažen koncert s Rudolfom Županom. Godine 1940. Bianka Dežman nastupila je na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Plamen Ottorina Respighija. Ciprin je u Večeri 20. rujna 1940. napisao: „Posebno treba istaknuti gdjicu Dežman, koja je u teškoj ulozi nesretne Monice i pjevački i glumački pokazala, da je vrijedna pjevačica s istinskim osjećajem za pjevačko umijeće i scenu samo kad hoće.“ Do kraja godine u obnovi D' Albertove opere U dolini, prema Milanu Majeru u Hrvatskom dnevniku 28. listopada 1940., „vrlo talentirano, muzikalno pouzdano te glumački vrlo dobro iznijela je malu, naivnu djevojčicu Nuri.“ Pjevala je Gildu u Rigolettu i prvi put ulogu Erosa u Orfeju. Prema kritičaru koji se potpisuje „-mk.“ u Nostima 3. studenoga 1940. „ova talentirana mlada pjevačica veoma je lijepo svladala partiju Erosa i otpjevala je svoje arije vrlo dobro. Njezin nježan glas veoma dobro pristaje ulozi Erosa u 'Orfeju'“.

    Bianka Dežman (Oscar) – Giuseppe Verdi, Krabuljni ples, HNK Zagreb 1951.A onda je u Novostima 8. prosinca 1940. osvanuo velik članak iz pera istog kritičara s naslovom Kako je kazališna umjetnica Bianca Dežman sretno pokrenula sa 'mrtve tačke'. Piše: „Život umjetnika, specijalno kazališnog, veoma je kompliciran i njegov tok i razvitak često zavisi od mnogih faktora. Ako su oni uskladjeni, sve može da ide dobro, ako nisu, mogu po koji put da se dogadjaju neobične stvari. Pa ako neki umjetnik i jest pravi talenat, ako se na početku svoga rada pozitivno manifestira, ipak se dogodi da se još prije, nego je došao do kulminacije svog rada, nadje najednom na 'mrtvoj točci'. Tako nešto dogodilo se sa simpatičnom mladom kazališnom umjetnicom Biancom Dežman. Ne ulazeći u okolnosti, koje su dovele do toga, da se ona našla na toj kritičnoj 'mrtvoj točci', tu činjenicu konstatiramo tek sada kad se ona sretno pokrenula s te odiozne točke i pošla u punom sjaju umjetničkog razvitka sretno dalje. Bianca Dežman nastupila je prvi put u Zagrebu negdje u mjesecu listopadu godine 1937. Onda je nastupila u opereti i to u partiji Adele u 'Šišmišu'. Kritika ju je izvrsno primila. Publika takodjer. Bio je zapažen njezin lijepi koloraturni sopran. Prije tog nastupa pisao sam o toj mladoj debutantici u našem listu sa željom da je upozna zagrebačka kazališna publika. Tu sam spomenuo kako je Car Emin napisao jednom u kritici o koncertu na Sušaku, na kojem je pjevala Bianca Dežman, medju ostalim i ovo: '... ime joj ne znam ali sve mi izgleda, da ću jednog dana čuti za nju...'

    Bianka Dežman (Lucija) – Benjamin Britten, Lukrecija, HNK u Zagrebu, 1951.Car Emin se nije prevario. On je već više puta sigurno čuo za onu malu pjevačicu, koja je nastupila na tom koncertu na Sušaku, a može biti uvjeren, da će i dalje još mnogo puta čuti za odličnu umjetnicu Biancu Dežman, to jest onu, kojoj je tim riječima prorekao umjetničku budućnost. Nakon uspjeha u 'Šišmišu' nastupa Bianca Dežman u 'Gejši', opet opereti. Onda prvi put pjeva u operi u 'Krabuljnom plesu'. Ona 'mnogo obećaje', govore u svom žargonu kazališni krugovi. Govore stručnjaci i osjeća to publika. Medjutim, što se dogadja? Prolazi jedna sezona, prolazi druga, a Bianca Dežman sve se manje pojavljuje na sceni. Šta je s tom umjetnicom? – pitaju oni koji poznaju kazališni život. Zašto ne nastupa? Zar je iznevjerila nadu? I tako prolazi vrijeme i Bianca Dežman, kako mi danas sama priča, počela je sumnjati u sebe. Povukla se u sebe i razmišljala: zar zbilja nemam toliko snage da podjem naprijed ili mi sticaj okolnosti ne da? Hoće da ode sa zagrebačke scene, ne puštaju ju. Hoće da nastavi studije u inozemstvu, kažu joj da to nije potrebno, neka samo ostane. Nude joj angažman u Beogradu, ali zagrebački faktori je od toga odgovore, jer da je potrebna ovdje. Medjutim se ono, za čim je Bianca Dežman težila, nikako ne ostvaruje.

    Nikako da se pojavi u kojoj većoj opernoj partiji, gdje bi došla do punog izražaja. Doista, Bianca Dežman nalazi se na mrtvoj točki... Tek ove sezone dogodio se zanimljiv i sretan obrat. Ona dobiva ulogu Nuri u 'U dolini', zatim konačno dobiva ulogu Gilde u 'Rigolettu'. Taj 'Rigoletto' davao se jednog nedjeljnog popodneva. Kritika nije bila upućena na tu predstavu. Medjutim publika koja je bila u kazalištu, kao da je osjetila, da se je nešto neobično dogodilo. Bianca Dežman bila je tako izvrsna kao Gilda, da joj je puno kazalište priredilo spontane ovacije. Uspjela je! Konačno je došla na svoje pravo mjesto. Ravnatelj opere je oduševljen. Bio je zaista sretan potez, što je ovoj umjetnici dao tu ulogu. Bianca Dežman pjeva u 'Plamenu' ulogu Monike zatim u 'Orfeju' ulogu Erosa, i tako je pošlo.“

    Bianka Dežman Nedda) – Ruggero Leoncavallo: Pagliacci, HNK Zagreb, 1952.Ali ipak Bianka Dežman nije se uspjela potpuno osloboditi operete. Zbog bolesti glasovite operetne pjevačice Ruže Cvjetičanin u posljednji čas uskočila je u ulogu Marice u Barunu Trenku i prema kritičaru koji se potpisuje „-Or.“ u Zagrebačkom listu 16. siječnja 1941., „Ovu dražesnu subretsku ulogu seoske ženice donijela je gdja Dežman uspješno u svakom pogledu. Njena glasovna dispozicija kao i igra bile su u potpunom skladu sa zahtjevima uloge.“ Dalje je Bianka Dežman doista nastupala u operama. Z. Šafranek izvješćuje u Hrvatskom listu 27. rujna 1943. o dvjema opernim izvedbama u Zagrebu opera Seviljski brijač i Madame Butterfly i piše: „Tešku koloraturnu partiju Rosine izvela je vrlo muzikalno naša mlada talentirana pjevačica gđa Bianka Dežman, koja se je najviše isticala među onima, koji su danas nastupili u novo podieljenim ulogama. Njena Rosina bila je izvedena s profinjenom muzikalnošću i sigurnošću, zahvaljujući njenom talentu, glasovnom registru i dobroj školi, što se osobito vidjelo po visokim koloraturnim tonovima, koji su bili čisti. Glumački je njezina ljubka pojava djelovala vrlo uvjerljivo.“

    I naposljetku je došla glavna uloga na opernoj premijeri – Adina u nanovo uvježbanom Ljubavnom napitku što je potaklo skladatelja, tada glazbenog kritičara, Ivana Brkanovića da u novinama Hrvatski narod napiše 11. studenoga 1943.: „Glavnu žensku ulogu Adine, bogate posjednice ostvarila je Bianka Dežman. One lepršave glasbene fraze, onu duhovnost u glasbenom izražavanju, koja se odrazuje u ovom djelu znala je ova pjevačica vrlo fino i sa puno razumijevanja ostvariti, nedostajalo joj je tek malo više živosti u glumi osobito u prvim slikama opere. Inače je njena tvorba bila zaista na doličnoj umjetničkoj razini.“ A onda je došla i uloga na praizvedbi djela hrvatskog autora – Petrunjela u komičnoj operi Pomet, meštar od ženidbe Ive Lhotke-Kalinskog u kojoj je, prema Brkanoviću u Hrvatskom narodu 3. studenoga 1944. ,glumački i pjevno bila na razini“. Opet je u prosincu 1944. pjevala Adelu na obnovi Šišmiša, ali ta opereta opernih zahtjeva redovito se izvodi baš u opernim kućama.

    Bianka / Bianca DežmanRat se bližio kraju, Bianka Dežman udala se za baletnog plesača i pedagoga Josipa Kavura (1911-1980), koji će poslije, od 1958. do 1973., biti tajnik odnosno pomoćnik intendanta HNK-a. Kao Bianka Dežman-Kavur nastupila je u travnju 1945. na obnovi Don Pasqualea. Nastala je nova država i na obnovi Carmen pjevala je Frasquitu, a na obnovi Werthera Sofiju. Glazbeni kritičar Vjesnika s inicijalima D. K. napisao je 8. studenoga 1945,: „Ove fine prelaze duševnih stanja jedne naivke Bianka Dežman-Kavur prikazala je izvrsno. I njen glas pogoduje ovoj ulozi, koja je jedina svijetla u ovom polumraku romantičnih duša.“ Opet su slijedile uloge na obnovama: Norina u Don Pasqualeu, Nuri u U dolini, Ksenija u Borisu Godunovu te u listopadu 1946. Rosina u Seviljskom brijaču, u kojemu je debitirao tenor Ratimir Delorko koji će ubrzo ostvariti zapaženu međunarodnu karijeru. Kako su se tada kritike objavljivale i do dva tjedna nakon izvedbe u osvrtu kritičara Muzičkih novina I. K. teško čitljivog datuma u studenome čitamo: „Bianka Dežman pokazala je u ulozi Rosine svu ljupkost svog glasa, koji je – nažalost – u sadašnjem repertoaru našeg kazališta premalo iskorišten. Briljantnom tehnikom i čistoćom tona ostvarila je ulogu jednostavne, ali vragoljaste Rozine, žive i temperamentne.“ Bilo je to u predstavi u Malom kazalištu kojom je dirigirao Mladen Bašić, režirao Nando Roje, u naslovnoj ulozi nastupio Milivoj Kučić, veliki Josip Križaj pjevao Don Basilija a Gregor Radev Don Bartola. Rosina će postati njezina krunska uloga – pjevala ju je više od dvjesto puta.

    Bianka Dežman je zatim pjevala Musettu u La Bohème i opet nastupala na obnovama kao Ksenija u Borisu Godunovu, Suzana u Figarovu piru, Gilda u Rigolettu i Zerlina u Don Juanu, na premijeri Tijardovićeve Male Floramye te na reprizama kao Dora u svibnju 1948. praizvedenom Matiji Gupcu Ive Lhotke Kalinskog, Mimì u La Bohème i Antonida u Ivanu Susanjinu. Don Pasquale je još jedanput obnovljen u prosincu 1949. Delorko je pjevao iznimno tešku ulogu Ernesta, a prema kritičaru koji se potpisuje „V.“ u Narodnom listu 17. prosinca, „ U interpretaciji Bianke Dežman mlada udovica Norina ima pozitivnih i negativnih momenata. Njezina je Norina živ lik, vesela i domišljata žena. Svoju ulogu pjevački je tumačila velikom rutinom. U koloraturnim pratnjama (po svoj prilici bi trebalo biti partijama, op. a.) riješila je svoj zadatak sigurno i tehnički dobro. (Izuzetak čini svršetak druge slike, u kojoj je pjevački završni efekt odjeknuo kao krik.) Stilska je griješka njezine kreacije, što ona mjestimice (slika u vrtu Norine, ženidbeni ugovor, bračne razmirice) gubi operni karakter i prelazi u operetu.
    Bianka Dežman (Violetta) i Ante Marušić (Germont) – Giuseppe Verdi: Traviata, HNK Zagreb, 1952.
    Godine 1950. Bianka Dežman otpjevala je Micaelu u Carmen, Marinu na obnovi Wolf-Ferrarijeve opere Četiri grubijana i bila sudionica velikog događaja hrvatske kulture – praizvedbe Ekvinocija Ivana Brkanovića. Nenad Turkalj je u Narodnom listu 6. listopada 1950. napisao: „Bianka Dežman dala je kao obično glumački solidno i pjevački muzikalno izrađenu ulogu (Anica) premda joj ta dosta dramatska uloga ne leži potpuno zbog pretežno lirske kvalitete glasa.“ Bianka Dežman je otpjevala Gritty na reprizi opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića i Oskara na obnovi Krabuljnog plesa, sudjelovala je u također velikom danu hrvatske glazbene reprodukcije – prve hrvatske izvedbe opere Lukrecija (izvorno The Rape of Lucretia) Benjamina Brittena s velikom Marijanom Radev u naslovnoj ulozi koja je izazvala oduševljenje, „ ... dok je Bianka Dežman lijepo kreirala dosta tešku ulogu djevojke Lucije,“ kako je pisao Turkalj u Vjesniku 17. svibnja 1951.

    Zacijelo umjetnički najsloženiju zadaću imala je Bianka Dežman u ožujku 1952. Pjevala je Violettu na premijeri novo postavljene Traviate u režiji Koste Spaića pod ravnanjem Mladena Bašića. Ferdo Pomykalo pisao je u Novom listu 23. ožujka 1952.: „Violetta Valery u interpretaciji Bianke Dežman djelovala je upravo onako, kako je Verdi zamislio, djelovala je tragikom sukoba svih protivrječnosti, koje se nalaze u tom liku pariškog polusvijeta. Muzički dio pratnje spremila je i izvela Bianka Dežman vrlo dobro, sigurno, uredno i muzikalno.“ Tri su pjevačice pjevale Violettu, uz Bianku Dežman mlada Janja Hanžek i iskusna Nada Tončić. Nenad Turkalj je u Studentskom listu 2. travnja 1952. iznio neka razmišljanja povodom izvedbe Traviate. Pisao je: „Bianka Dežman nije još nikada našla u svojoj igri i pjevu toliko nijansa s finim, nenametljivim podtekstom. Ona je shvatila koncepciju mladih i saživila se s njom, kojoj je ovo (po vrijednosti originalnog ostvarenja) do danas najljepša uloga.“
    Bianka Dežman (Pamina) (u sredini) – Wolfgang Amadeus Mozart, Čarobna frula, HNK u Zagrebu, 1956.
    Bianka Dežman je i dalje pjevala nove uloge: Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinjskom, opet Adelu na obnovi Šišmiša ,Conception na reprizi Sata Španije Mauricea Ravela do nakon Violette, najteže zadaće – u prosincu 1952. Nedde u Pagliaccima. Skladatelj i glazbeni pisac Ivo Kirigin napisao je u Vjesniku 4. siječnja 1953.: „Bianka Dežman je glasovno lijepo, a glumački izražajno ostvarila ulogu Nedde.“ Tu je svoju kreaciju potvrdila na gostovanju ansambla HNK-a u Stoll theatreu u Londonu u veljači 1955.

    Bianka Dežman je bila zacijelo jedna od najzaposlenijih solistica zagrebačke Opere. Teško je i nabrojiti koje je sve uloge pjevala, među kojima i nekoliko u operama hrvatskih autora, neke i na njihovim praizvedbama. Gotovčevu Moranu pjevala je na reprizi a Danicu na praizvedbi njegova Stanca 6. prosinca 1959., na praizvedbi Ljubovnika Dragutina Savina 20. studenoga 1955. pjevala je Anku, na scenskoj praizvedbi opere Majka Margarita Krste Odaka 9. veljače 1957. nastupila je u ulozi siročeta Cvijete, u Starom mladiću Tihomila Vidošića 1962. pjevala je Mariju. U Čarobnoj fruli bila je na premijeri Papagena a u kasnijim izvedbama Pamina, zatim Despina u Così fan tutte, na obnovama Werthera Sofija, Orfeja Amor, Borisa Godunova Ksenija, Don Giovannija Zerlina, na premijeri Brittenove opere San ljetne noći Helena, u Peteru Grimesu Nećakinja. Na Splitskom ljetu pjevala je Liù u Turandot. Pjevala je i Carolinu u Tajnom braku Domenica Cimarose. Na gostovanju glasovitoga švedskog tenora Jussija Björlinga u studenome 1954. u operi La Bohème osvajala je toplinom i nježnošću svoje Mimì.

    Bianka Dežman djelovala je u Operi HNK-a do umirovljenja 1969. godine. Ostvarila je sedamdesetak uloga koloraturnog i lirskog soprana. Bila je iznimno šarmantna i muzikalna glazbeno-scenska umjetnica nevelika ali zvonka, pokretna, svijetlo obojena soprana, sigurnih visina i razrađene koloraturne tehnike, s istančanim osjećajem za stil, naglašenim smislom za interpretaciju i profinjenom kreativnošću. Nastupala je i kao koncertna pjevačica, izvodeći ponajprije vokalnu liriku hrvatskih skladatelja.

    Bianka Dežman udana Kavur umrla je u Zagrebu 16. ožujka 1994. godine.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti