Ante Jelaska

(Split, 22. prosinca 1912. – Novi Marof, 12. studenoga 1983.)

  • Karmen Vilović (Violetta Valéry) i Ante Jelaska (Alfredo Germont) – Giuseppe Verdi, Traviata, HNK u Osijeku, 1944.

    Novoosnovana Opera Narodnog kazališta u Splitu počela je svoje djelovanje 1946. godine temeljeći ga na nekoliko pjevača koji su iza sebe već imali profesionalno iskustvo. Jedan od njih bio je tenor Ante Jelaska koji će postati nositelj lirskog repertoara s nerijetkim izletima u teži, dramski. Ante Jelaska rođen je u Splitu 22. prosinca 1912. Pohađao je Tehničku školu, stekao zanimanje pomorskog strojara i pjevao u zboru. Najprije je bio mornar na jugoslavenskim vojnim brodovima, a nakon završetka Vojnomašinske škole u Tivtu 1937, pomorski strojar u činu časnika. Nakon sedmogodišnje plovidbe završio je Muzičku školu Stanković u Beogradu i učio pjevanje kod Marka Vuškovića. Na poziv Ive Tijardovića i Oskara Jozefovića 1940. napustio je službu i postao član novoutemeljenoga HNK-a u Splitu.

    Debitirao je 11. ožujka 1941. kao Mehmed Sokolović na prvoj predstavi novoutemeljene Opere – Nikola Šubić Zrinjski pod ravnanjem ravnatelja Opere Oskara Jozefovića u režiji Tita Strozzija s Antunom Marušićem u naslovnoj ulozi. Evu je pjevala još jedna domaća sila Darija Supan. Sudjelovali su gosti iz Zagreba Nada Tončić, Anatol Manoševski, Josip Križaj i Dragutin Šoštarko. Poslije je pjevao i Juranića. Slijedila je dan prije talijanske okupacije, 5. lipnja 1941., premijera Traviate. U novinama San Marco koje su izlazile na hrvatskom i talijanskom jeziku može se 7. lipnja pročitati vrlo povoljan nepotpisani osvrt na premijeru. Pohvale su išle ponajprije protagonistici Zlatki Radici i baritonu Marušiću a Jelaska je prošao nešto slabije. Čitamo: „Previše užurbano spremanje i nedovršeno školovanje glasa spriječilo je veoma mladog tenora Jelasku da potpuno razvije prirodne mogućnosti kojima je obdaren.“
    Ante Jelaska (Rodolfo) i Zlata Butković (Mimì) – Giacomo Puccini, La Bohème, Narodno kazalište, Split, 1949.
    Rat je preusmjerio djelovanje Ante Jelaske i godine 1942. angažiran je kao član drame Hrvatskoga državnog kazalištu u Sarajevu. Istaknuo se ulogama Ivana u opereti Pjesmom kroz život Mile Asića, Barinkaya u Barunu ciganinu Johanna Straussa ml. te Rasima u drami Rasemin sevdah Ahmeda Muradbegovića (1898-1972) koji je od 1941. do 1945. bio intendant sarajevskog kazališta. Dana 8. lipnja 1943. gostovao je u Zagrebu kao Rasim. Novine Nova Hrvatska u članku Vladimira Kovačića s naslovom „'Rasemin sevdah' Muradbegovićeva drama iz narodnog života“ pisale su 11. lipnja: „Ante Jelaska, koji je vrlo liepo pjevao sevdalinke, požnjeo je kod obćinstva veliki uspjeh sa svojom kreacijom Rasima.“

    U veljači 1944. kao član Hrvatske pučke pozornice, koju je osnovao i vodio dr. Branko Gavella, Jelaska je došao u Zagreb. List Gospodarstvo pisao je 2. veljače 1944. u članku s naslovom „Članovi pučke pozornice dodieljeni na rad Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu“ da se Ante Jelaska „iztaknuo kao pjevač već kad mu je bilo petnaest godina. Onda je na velikoj smotri hrvatskih pjevačkih zborova odpjevao s velikim uspjehom pjesmu 'Marjane, Marjane'.“ List zatim piše da je učio pjevanje kod Marka Vuškovića, da je kao tenor splitske Opere nastupio u operama Zrinski, Traviata i Madame Butterfly (sumjam da je ova posljednja točan podatak jer je Traviata bila zadnja predstava prije talijanske okupacije, op, a,), da je 1942. angažiran u Sarajevu gdje je pjevao glavnu mušku ulogu u Raseminom sevdahu, zatim u operetama Mam'zelle Nitouche, Barun Trenk i Barun ciganin te navodi da smo ga ovog godišta u Zagrebu slušali u Zrinskom i Madame Troubadour. To, naravno, nije bilo točno jer se Jelaska predstavio zagrebačkoj publici 16. ožujka 1944. kao barun Trenk. Kritičar Nove Hrvatske koji se potpisuje „-mk“ pisao je: „Ante Jelaska predstavio se u ovom svom nastupu kao dobar umjetnik i pjevač. Gluma mu je dobra, kreće se po pozornici vrlo sigurno, a i njegov glas, iako je jako lirski, ipak je podpuno svladao pjevačku dionicu uloge baruna Trenka. Njegov je nastup zato primilo obćinstvo vrlo srdačno.“ Jelaska je nekoliko puta nastupio kao barun Trenk i Mehmed Sokolović u Zrinskom. Angažman nije dobio, otišao je u HNK u Osijeku i od 1944. do 1947. bio je član osječke Opere.
    Ante Jelaska (Vojvoda od Mantove) i Zbor Opere Narodnog kazališta Split – Giuseppe Verdi, Rigoletto, Meštrovićev Kaštelet, 1955.
    A onda se Jelaska vratio u svoj rodni Split i od 1947. do 1966. bio prvak splitske Opere i jedan od najzaslužnijih u prvom razdoblju njezina kontinuiranog djelovanja. Kao pjevač naglašene muzikalnosti i istančanog osjećaja za interpretaciju i scensko oblikovanje lika svojim je ugodnim tenorom uvjerljivo tumačio lirske operne i operetne junake premda je, jer su prilike zahtijevale, povremeno zalazio i u dramski repertoar. Ostvario je pjevačko-scenski dojmljivo četrdesetak opernih i dvadesetak operetnih vrlo različitih likova. Povremeno je glumio i u drami. Gostovao je u Austriji i Čehoslovačkoj.

    Na premijeri Madame Butterfly 2. travnja 1948. pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Lidije Mansvjetove pjevao je Pinkertona uz Zlatu Butković. Zatim je, također uz Zlatu Butković, bio Adel u operi Adel i Mara Josipa Hatzea. Slijedio je Vojvoda od Mantove na premijeri Riogoletta, pa Lenski u Evgeniju Onjeginu. U svibnju 1949. nastupio je na premijeri La Bohème pod ravnanjem Maksa Mottla, opet sa Zlatom Butković. Bili su idealan par Puccinijevih lirskih junaka. Repertoar splitske Opere bogatio se iz godine u godinu, opernih predstava bilo je i nekoliko u tjednu, a dva tenora, superdramski Ilija Žižak i lirski Ante Jelaska izmjenjivali su se u glavnim ulogama. Povremeno bi netko gostovao.

    U sezonu 1953./1954. splitska Opera krenula je vrlo ambiciozno. Nakon premijere Carmen na početku sezone slijedila je u prosincu premijera Fausta pod ravnanjem Jakova Voltolinija u režiji Lidije Mansvjetove. Kritičar Slobodne Dalmacije V. Kalmeta posebno hvali Andricu Dumanić u ulozi Margarete a kaže da je „Fausta u okviru svojih glasovnih mogućnosti muzikalno i kulturno kreirao Ante Jelaska“. Slijedile su premijere Aide i Hatzeovog Povratka, i s Gotovčevim Erom s onoga svijeta počele su 15. srpnja 1954. Splitske ljetne priredbe koje će se razviti u Splitsko ljeto. Aida je postala simbol Peristila, a Meštrovićev Kaštelet postat će pozornica na kojoj će se izvoditi djela komornijeg ugođaja. U nj je ljeti 1955. došao Verdijev Rigoletto pod ravnanjem Vida Kuzmanića u režiji zagrebačkog gosta Stanka Gašparovića a „protagonistički trio“ (uz Antu Marušića i Almu Peranić, op. a.) prema ocjeni kritičara Narodnog lista 5. kolovoza koji se potpisuje „F.“, „upotpunjavao je uspješno tenor Ante Jelaska, iskusni operni umjetnik. Njegov je glas lijepo ispunjavao prostor, on je scenski i muzički vrlo siguran i, gledamo li u cjelini, Ante Jelaska je dao glasovno, muzički i scenski vrlo solidnu partiju vojvode od Mantove.“ Jelaska je bio i vrlo dobar Cassio na sa skepsom očekivanoj ali srdačno ispraćenoj premijeri Verdijeva Otella.
    Ante Jelaska (Cassio), Ante Marušić (Jago) i Zbor Opere – Giusepppe Verdi, Otello, Narodno kazalište Split, 1955.
    Repertoar je postajao sve zahtjevniji, izveli su se Wagnerov Ukleti Holandez i Borodinov Knez Igor. Jelaska je nastavio nizati uloge pa je 1957. u Ukletom Holandezu pjevao Erika i u Knezu Igoru Vladimira. Pritom je stalno pjevao Vojvodu od Mantove no na njegov nastup u toj ulozi na vrlo uspjelom gostovanju argentinske sopranistice Helde Marino u siječnju 1958. Vladimir Kuljiš u Slobodnoj Dalmaciji 29. siječnja u dugom osvrtu na njegovo ostvarenje imao je dosta primjedbi. Napominjući da je ulogu izveo vrlo muzikalno (Ante Jelaska je bio jedan od najmuzikalnijih pjevača koje smo imali, op. a.) primjećuje: „Međutim njegovo pjevačko fraziranje u glavnim arijama [...] nije uvijek u skladu sa standardnim fraziranjem u ovim arijama, dok ujedno ne poprima karakter neke lične interpretacije, što bi opravdalo razliku. Opći nedostatak Jelaske je slabo izrađen portamento di voce, što dovodi do nesigurne impostacije. S obzirom na normalnu ekstenziju glasa, prijatnu boju i vrlo razvijenu muzikalnost, Jelaska ozbiljnim studijem lako bi mogao prebroditi ove nedostatke. Uza sve to imao je i sretnih momenata.“ Kritičar Kuljiš bio je nešto blaži u prikazu Jelaskina ostvarenja u Luciji di Lammermoor u siječnju 1958. Pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 1. veljače: „Ante Jelaska, tenor, izveo je ulogu Sir Edgarda od Rawenswooda vrlo muzikalno i ritmički sigurno, ali s tendencijom forsiranja. Međutim u završnoj ariji Fra poco a me ricovero oslobodio se svake forsiranosti i postigao umjetničku saživljenost s ulogom, te vrlo uvjerljivo pjevački i glumački iznio svoje tragično stanje.“

    Ante Jelaska (Juranić), Ante Marušić (Zrinjski) i Zbor Opere – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, Narodno kazalište Split, 1955.Nekada su pjevači pjevali vrlo različit repertoar pa je tako i Ante Jelaska nakon gotovo dvadeset godina karijere i uloga s glasovno većim zahtjevima pjevao ulogu za tenora lirico leggero – Almavivu u Seviljskom brijaču pod ravnanjem Jakova Voltolinija u režiji Tomislava Kuljiša. Kako je tada u Splitu djelovao redatelj Ante Jelaska, pjevač Ante Jelaska promijenio je svoje ime u Toni. Isti kritičar Kuljiš u Slobodnoj Dalmaciji 21. veljače 1958. napisao je da je „Toni Jelaska bio pjevački i glumački elastičan i prirodan. Glavne arije otpjevao je osjećajno, bez forsiranja, pa stoga je glas poprimao ugodnu boju i izražajnost. Velika je prednost Tonija Jelaske, što sigurno znade, da njegova pojava na pozornici i u težim muzičkim situacijama ne će izazvati kakofoniju.“ Bilo je to priznanje Jelaskinoj posvemašnjoj muzičkoj sigurnosti. S istim uspjehom nije nastupio u svibnju 1958. na premijeri Norme, što i ne čudi, jer je uloga Pollionea daleko nadmašivala njegove glasovne mogućnosti. Potkraj 1958. Jelaska je nastupio kao Ivo u Gotovčevu Đerdanu a u ožujku 1959. pjevao je ulogu koja je postavljala maksimalne zahtjeve na njegov lirski glas. Ali tada se nije moglo odbijati pjevati ono što je ravnatelj Opere, u ovom slučaju i dirigent predstave, Silvije Bombardelli tražio.

    I tako je Jelaska poslije Erika u Ukletom Holandezu pjevao Lohengrina. Sigmund Šteg pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 8. ožujka: „U naslovnoj ulozi donio je Toni Jelaska plastičnog i predano razrađenog viteza svijetloga Grala, gdje je više muzikalnošću i tonskom ujednačenošću no za ovu ulogu potrebnom ekspresijom i snagom, uspio da ocrta lik romantičnog, usamljenog junaka.“ U osvrtu na jednu predstavu Lohengrina sljedeće godine dr. Kovačević je u Borbi 13. ožujka 1959. jednostavno ustvrdio da je to za ansambl bio „preteški zadatak“. I kao što Jelaska nije mogao odbiti pjevati Lohengrina jer, prema dr. Kovačeviću, jednostavno „nije bio dorasao ulozi“, tako je morao pjevati u opereti. No to mu, naravno, nije bio nikakav problem, jer je tu njegova muzikalnost i naglašena sceničnost dolazila do punog izražaja. Tako je u Sylvi (izvorno Knegija čardaša) Emmericha Kálmána pjevao Edwina uz Tonku Štetić i Gertrudu Munitić, tada na početku karijere.

    Ante Jelaska pjevao je Fra Diavola na premijeri istoimene opere Daniela Françoisa Aubera 1955. u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu. U Sarajevu je još 1947. gostovao kao Vojvoda od Mantove, a 1956. kao Pinkerton. U repertoar je uvrstio i Riccarda u Krabuljnom plesu i Ismaelea u Nabuccu te Cavaradossija u Tosci, pjevao je s iznimnom senzibilnošću Massenetova Des Grieuxa u Manon i Werthera, bio je Janko u Smetaninoj Prodanoj nevjesti i Sou-Chong u opereti Zemlja smiješka Franza Lehára, posve prirodno pjevao je Tijardovićevog Mirka u Maloj Floramye i Tončija u Splitskom akvarelu, a pjevao je i Gotovčeva Miću što je preteška zadaća za lirske tenore, i ako ne znaju vladati glasom, vrlo opasna. No on se s tim uspješno nosio. Ali ne možemo ne pomisliti kako je golem fizički pa i psihički napor mogao biti jedan od uzroka njegovog tragičnog kraja. Počinio je, naime, samoubojstvo 12. studenoga 1983. u Novom Marofu, u kojemu je proveo zadnje godine života.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti