Štefanija Lenković

(Sinj, 16. svibnja 1904. – Rijeka, 28. veljače 1998.)

  • Štefanija LenkovićŠtefanija Lenković, čije ime nosi 2002. ustavljena godišnja nagrada Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci za najbolje ostvarenu žensku ulogu u operi, rođena je 16. svibnja 1904. u Sinju. U Zadru je pohađala Licej. Školovanje je nastavila u Beogradu, u kojemu je na srednjoj Muzičkoj školi Stanković učila kao glavni predmet solo pjevanje. Studij je završila 1937. i 23. lipnja 1938. debitirala u Operi Narodnog pozorišta kao Leonora u Trubaduru. Beogradski kritičar koji se potpisuje „dr. M. M.“ napisao je vrlo opširan osvrt u kojemu najprije hvali potez direkcije Opere da provjeri kvalitete i mogućnosti mladoga pjevača pružajući mu priliku da se predstavi u velikoj i odgovornoj ulozi. Ističe kako je „gđa Lenković beogradski đak“, da se „razvija pod nadzorom i po uputstvima g. Tume, stalno, kroz nekoliko godina“. Kritičar dalje piše da bi „prerano bilo dati definitivni sud o gđi Lenković“ i da će radije tražiti „uspele detalje“ kao oslonac za sud kritike.

    Milan Pihler (Zrinski), Silvija Ferluga (Jelena) i Štefanija Lenković (Eva) – Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinski, Narodno kazalište na Rijeci, 2. studenoga 1946.Piše: „Gđa Lenković ima kvaliteta. Usled toga su mnogi pevački detalji bili i uspeli, i na svome mestu, potpuno. Ne na osnovu cele kreacije, već na osnovu tih detalja mi izričemo pohvalni sud o pevačkim kvalitetima gđe Lenković, povodom njenog operskog debia. I čini nam se da bi i gđa Lenković mogla da pokuša razviti svoje kvalitete radom na sceni. [...] Rad na sceni pomogao bi gđi Lenković da se oslobodi i u glumačkom pravcu. Kao što smo sa simpatijama pošli da čujemo gđu Lenković – jer imamo ogromne simpatije za naš umetnički podmladak, sa simpatijama želimo da joj se stvore mogućnosti za dalji razvoj. Nalazimo da gđa Lenković ima prirodnih uslova za dalji pevački razvoj.“ Zapravo, puno riječi a malo sadržaja. Sudeći prema tome kako direkcija Opere za nju nije pokazala više zanimanja, Štefanija Lenković nastavila je rad na sebi. Usavršavala se kod Franza Steinera u Beču i u sezoni 1940./1941. kod Lucije Ožegović u Zagrebu. Priređivala je koncerte i nastupala u radijskim emisijama. Godine 1945. priredila je u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu samostalni koncert. Nastupala je i na Radio Beogradu. Od 1946. bila je vokalni solist ozbiljne glazbe na Radio Rijeci.

    Štefanija Lenković (Floria Tosca) – Giacomo Puccini, Tosca, Narodno kazalište na Rijeci, 1947.Onda ju je u Zagrebu čuo Boris Papandopulo i svojim istančanim uhom shvatio da bi se na nju mogao osloniti kao na nositeljicu sopranskog repertoara u novoutemeljenoj riječkoj Operi. Pozvao ju je, ona je pristala osjećajući važnost tog povijesnog trenutka – prvi put u Rijeci hrvatska opera na hrvatskom jeziku! Napustila je zagrebački stan i sina studenta i otišla puna oduševljenja u podstanarski stan u Rijeci. Radilo se mnogo i pod teškim uvjetima u kostimima posuđenima iz Zagreba. Napokon je osvanuo 2. studenoga 1946. i predstava Nikole Šubića Zrinskog s njegovim velikim tumačem Milanom Pihlerom u naslovnoj ulozi. Pjevala je Evu. Dirigirao je Papandopulo, režirao dr. Marko Fotez. Sudjelovali su Silvija Ferluga u ulozi Jelene, došljak iz zagrebačke Opere Anatol Manoševski pjevao je Juranića i Sokolovića a veliki Josip Križaj dolazio je iz Zagreba da i riječkoj publici predstavi svog magistralnog Sulejmana.

    Štefanija Lenković (Amelija) – Giuseppe Verdi, Krabuljni ples, Narodno kazalište na Rijeci, 1951.Papandopulova su se očekivanja ispunila. Štefanija Lenković već je u veljači 1947. pjevala Toscu na reprizi opere jer je na premijeri nastupila Papandopulova supruga Jana Puleva. Evu i Toscu pjevala je pedesetak puta. Slijedila je Sofija u muzičkoj komediji Svadba u Malinovki Borisa Aleksandrova. A onda je počela nizati velike uloge, najčešće na premijerama. Najprije je u ožujku 1948. došla Violetta u Traviati i 32 rasprodane predstave i, kako saznajemo iz članka Rade Naunović objavljenom u povodu dvadesetogodišnjice riječkog Narodnog kazališta, u njezinu garderobu „stizale su pune košare kamelija“ za Damu s kamelijama.

    Slijedile su premijere cijelih opera ili, kako se pogon tek uhodavao, odlomaka iz njih: u listopadu 1948. Gotovčeva Morana, u studenome odlomci iz Verdijeve Aide, u ožujku 1949. Margareta u Faustu. Za uloge Morane i Margarete dobila je 1949. Republičku nagradu. U svibnju 1950. došla je Liza u Pikovoj dami, u siječnju 1951. odlomci iz Krabuljnog plesa pa Cho-Cho-San u Madame Butterfly kad je posljednji čin prvi put otpjevala bez ikakvog scenskog pokusa. Stavljajući je na prvo mjesto u osvrtu na svečanu premijeru Krabuljnog plesa u svibnju 1951. kritičar koji se potpisuje „nip“ napisao je u Riječkom listu 17. svibnja: „Izbor je solista svakako bio sretne ruke. Štefanija Lenković (Amelija) dala je kulturno i znalački i pjevački svježe onu liniju belkanta, svojstvenu samo Verdiju. U radu Lenkovićke na našoj opernoj sceni neprekidno kroz četiri sezone, ova je izvedba istakla nove osobine u njezinu načinu pjevanja.“ Kritičar dalje piše da su u duetu u trećoj slici ona i nositelj uloge Riccarda Josip Šutej „zaista potpuno ispunili želje Verdijeve partiture“.

    Štefanija Lenković (Cho-Cho-San) – Giacomo Puccini, Madame Butterfly, Narodno kazalište na Rijeci, 1951.U listopadu 1951. i u travnju 1952. Štefanija Lenković nastupila je na obnovama Zrijskog i Traviate, u studenome 1952. pjevala je Euridiku u Gluckovu Orfeju, u travnju 1953. Lauru u Pometu Ive Lhotke Kalinskog, u siječnju 1954. napokon je otpjevala cijelu Aidu i u listopadu iste godine zaključila svoj repertoar vrlo zahtjevnom ulogom Donne Anne u Mozartovu Don Giovanniju, koji se tada izvodio kao Don Juan. Pet godina poslije, 1. listopada 1959. otišla je u mirovinu. Njezin je umjetnički motto bio: „Svaki umjetnik u svakoj ulozi mora imati nešto svoje što će uzbuditi publiku. Iz svake interpretacije treba izbijati nešto osobno. Netko može na sceni govoriti pola sata i pritom ništa ne reći, a netko ne izgovori nijednu riječ a kaže mnogo.“ Štefanija Lenković, čiji su ugodan i nosiv glas te scensko iskustvo naročito dolazili do izražaja u interpretacijama Verdijevih i Puccinijevih uloga, svakim je svojim nastupom nosila umjetničku poruku.

    Štefanija Lenković umrla je u visokoj starosti, 21. veljače 1998. u Rijeci u kojoj je provela glavninu svojega umjetničkog života.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti