Marija Podvinec

(Kreka, pokraj Tuzle, 23. ožujka 1910. – Beograd, 9. lipnja 1956.)

  • Marija PodvinecMarija Sepe rođena je 23. ožujka u Kreki pokraj Tuzle. Već je u ranom djetinjstvu pjevala u zboru i impresionirala svojim glasom ali nije se moglo ni promisliti da bi se mogla posvetiti pjevanju. Došla je u Zagreb s namjerom da se upiše u stručnu školu, no privukla ju je srednja glazbena škola i time je njezin životni put bio određen. Usprkos protivljenju roditelja nastavila je učiti pjevanje na Muzičkoj akademiji kod Nade Eder-Bertić i 1. studenoga 1938., tada već udana za dr. Srećka Podvinca, debitirala je kao Margareta u Gounodovu Faustu. Odjek toga debija bio je impresivan. Cjelokupni zagrebački tisak raspisao se raščlanjujući njezin nastup u najsitnijim pojedinostima. Tako ugledni kritičar Vladimir Ciprin u dugom članku u Večeri 2. studenoga s naslovom Uspjeh mlade pjevačice najprije piše kako je „svojim glasom, pjevanjem i igrom opravdala smionost“ što je tu ulogu odabrala za debi, i nastavlja: „Njezin je glas ugodnog timbra i svojim intenzitetom na granici izmedju lirskog i mladodramatskog soprana. Dok su srednji registri još nedovoljno izradjeni, (previše nazalni), u visinama dolazi do punog izražaja zaobljenost, zvonkost glasa, a ima i jednu od rijetkih karakteristika kod mladih pjevačica, da naime nije tendencijozno forsiran, već uvijek u okviru naravne svoje snage. Pjevačica je ugodno iznenadila dobrom vokalizacijom te dobro realiziranim dinamičkim glasovnim prelazima, kod kojih je prevladavala tendencija više na piano nego na forte tako da smo imali dojam da pjevačica nije dala potpunog maha jačini svog glasa želeći, da diskretnim načinom pjevanja što bolje okarakterizira naivnost i čednost mlade Margarete. Impostacija glasa je dobra i sigurna, pjevačica je muzikalna, pa će joj te okolnosti dobro koristiti u daljnjem njezinom studiju. U tehničko-pjevačkom pogledu, osobito kod uzimanja daha, nije uvijek bilo sigurnosti, pa se to odražavalo i u slabljenju intenziteta glasa u duljim frazama. Njezina je igra bila jednostavna i za prvi nastup dala je uvjerljiv lik osobito u prvom dijelu opere."

    Marija Podvinec (Floria Tosca) – Giacomo Puccini, Tosca, HNK u Zagrebu, 1950.Ciprin ne propušta istaknuti kako ju je publika nakon arije o draguljima nagradila dugotrajnim pljeskom na otvorenoj pozornici i da je poslije činova bila „mnogo izazivana i nagradjena s mnogo cvijeća“ pa zaključuje da „ima sve uvjete za daljnji uspjeh [...] te se može očekivati da će i razvoj mlade pjevačice biti tome odgovarajući.“ Sve te komplimente uglavnom dijele i drugi zagrebački kritičari. Stanislav Stražnicki u Novostima 3. studenoga ističe da „u visokim tonovima ima blještavosti i prodorne snage i da je publika primila njezin nastup s neobičnim ushićenjem“, ali Ivan Brkanović u Hrvatskom dnevniku 9. studenoga napominje da „glumu treba temeljito studirati“. Milan Majer, pak. u Morgenblattu 3. studenoga opaža kako glas „nije osobito plemenite boje“, a dr. Branimir Ivakić u Jutarnemi listu 7. studenoga smatra da „definitivan sud ne može se za sada još izreći“.

    Marija Podvinec (Amelija) – Giuseppe Verdi, Krabuljni ples, HNK u Zagrebu, 1951.Marija ili, kako su je zvali, Mimica Podvinec još je nekoliko puta nastupila u Faustu i pjevala je Ameliju u Krabuljnome plesu. Kad je buknuo rat, bila je prisiljena sa suprugom koji je bio Židov otići iz Zagreba i nekoliko je godina provela u Bosni, u Kreki i Lukavcu. Nakon završetka rata vratila se u Zagreb, ali nije dobila angažman. Otišla je 1946. u Sarajevo i u jednoj je sezoni postigla velik uspjeh kreacijama Tatjane u Evgeniju Onjeginu, Đule u Eri s onoga svijeta i Amelije. No razboljela se, vratila u Zagreb i u studenome 1947. nastupila kao Marica u Prodanoj nevjesti te u veljači 1948. s Josipom Gostičem kao Liza u Pikovoj dami. Ali ni tada nije angažirana pa je otišla u Narodno kazalište "Ivan Zajc", danas Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, u Rijeku. U Rijeci je repertoar obogatila ulogama Tosce i Cio-Cio-San koju je pjevala na premijeri opere. Tamo ju je čuo Marijan Matković, tada intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i oduševljen pozvao ju je na gostovanje. U siječnju 1950. gostovala je kao Marica i u sezoni 1950./1951. postala stalna članica zagrebačke Opere. Tako je počelo njezino sjajno petogodišnje djelovanje u njoj.

    Marija Podvinec (Ljuba Stanićeva) – Ivo Tijardović, Dimnjaci uz Jadran, HNK u Zagrebu, 1951.Ravnatelj Opere Milan Sachs posvećivao joj je osobitu pažnju i spremao s njom ulogu za ulogom. Imala je sve vrline velike umjetnice: ujednačen i zaobljen zvonak, topao, glas dramskoga soprana izražajnih dubina i sigurnih visina, uzornu vokalizaciju, veliku muzikalnost i predanost radu. Posve se unosila u dramsko zbivanje i u lik koji je interpretirala, a uz to izvanredno je znala nositi kostim. Jednom riječju pružala je cjelovit doživljaj. Tko ju je jednom čuo i vidio nije je zaboravio.

    Nizala je uloge: Cio-Cio-San (ili, kako se tada govorilo, Cho-Cho-San) u Madame Butterfly, Lizu, Toscu, Đulu, Ljubu Stanićevu na reprizama opere Dimnjaci uz Jadran Ive Tijardovića, Ameliju, Desdemonu u Otellu. Ugledni zagrebački glazbeni kritičar Nenad Turkalj opširno se u Narodnom listu 18. prosinca 1950. osvrnuo na njezinu kreaciju Tosce. Najprije primjećuje da kao Liza nije bila dorečena pa nastavlja: „Međutim za njenu kreaciju Tosce može se ustvrditi upravo suprotno. Premda Marija Podvinec ne raspolaže raskošnim glasovnim materijalom, kakav obično posjeduju pjevačice Tosce, ipak je svojim više lirskim glasovnim kvalitetima znala postići potrebnu dinamiku kod isticanja dramatskih akcenata uloge. Ostao je samo jedan nedostatak muzičke interpretacije: loš izgovor, koji deformira pojedine vokale, i to u svim registrima. Na momente uspjela je pjevačica ukloniti i taj nedostatak, postigavši iskrenim i nenametljivim muziciranjem snažno umjetničko djelovanje. Glumački je njena kreacija Tosce bila više doživljena nego igrana: to se osjeća u momentima, kad se po režiseru određena gesta stapala sa spontanim pokretom (scena pristanka na Scarpijine uvjete). Vrhunac kreacije postigla je Marija Podvinec u drugom činu, gdje je već sama njezina pojava dominirala scenom. Njena molitva bila je jednostavna, bez vanjskih efekata, a osobito je pohvalno, što pjevačica nije podlegla uobičajenoj patetici na kraju II. čina.“ Posvetiti toliko prostora pjevaču koji je nastupio na jednoj, kako se kaže, repertoarnoj predstavi dokaz je koliko je Marija Podvinec zanimala glazbenu javnost.

    Marija Podvinec (Elza) – Richard Wagner, Lohengrin, HNK u Zagrebu, 1952.Marija Podvinec imala je 24. siječnja 1952. svoju prvu premijeru u Zagrebu – Wagnerova Lohengrina. Pod ravnanjem Milana Sachsa, u režiji Tita Strozzija, uz Josipa Gostiča u naslovnoj ulozi, te Vilmu Nožinić, Ivana Francla i Josipa Križaja, „nastup Marije Podvinec u ulozi Elze od Brabanta“, kako je pisao Ferdo Pomykalo u Narodnom listu 29. siječnja 1952., „bio je iznenađenje u ugodnom smislu. Sopranistica pokazuje stalan napredak i realizacija te partije uz nedavni uspjeh u „Othellu“ kao Desdemone predstavlja sigurno njen dosadašnji najveći uspjeh. Specijalno se to odnosi na glasovni dio, a manje na glumački. Marija Podvinec je osjetljivim napretkom u tehničko-pjevačkom smislu i marljivim studijem role uspjela da postigne solidnu realizaciju uloge.“ Na premijeri Nikole Šubića Zrinjskog u lipnju iste godine bila je ponosna i dostojanstvena Eva. Pjevala je Leonoru u Fideliju, Santuzzu u Cavalleriji rusticani i 28. veljače 1953. sudjelovala u još jednoj glasovitoj premijeri zagrebačke Opere pod Sachsovim ravnanjem i u Strozzijevoj režiji – Wagnerova Ukletog Holandeza s Tomislavom Neralićem u naslovnoj ulozi. Svojemu repertoaru dodala je još jedan blistav dragulj i prema Narodnom listu 8. ožujka „dosegla je (poslije Elze u Lohengrinu) ponovo vrhunac u svojim kreacijama dramatskih sopranskih uloga. Pored lijepo otpjevane balade istakla se osobito u duetu s Neralićem gdje je i glumački izvrsno riješila veoma nezahvalnu scensku postavu.“

    Marija Podvinec (Senta) – Richard Wagner, Ukleti Holandez, HNK u Zagrebu, 1953.U lipnju 1953. nastupila je na reprizi Fausta i postigla lijep uspjeh u alternaciji s Nadom Tončić. U srpnju je na gostovanju ansambla zagrebačke Opere u Areni u Puli s Verdijevim Otellom pjevala Desdemonu i, kako je napisao Nenad Turkalj u Narodnom listu 12. srpnja, „odlično raspoložena Marija Podvinec, koja nas je već na opernom koncertu oduševila svojom izvedbom arije u „Krabuljnom plesu“, dala je ovaj put, pogotovo u posljednjem činu, svoj do danas možda najljepši nastup u toj ulozi. Posebno treba istaći njenu interpretaciju molitve u posljednjem činu, s osobito lijepim visokim piano-položajima.“

    Bila je zatim Morana na premijeri istoimene Gotovčeve opere u prosincu 1953. i „djelovala gotovo sanjarski i mjestimice vrlo dostojanstveno“, kako primjećuje Branko Polić u listu Naprijed 11. prosinca. On ističe i njezin „puni i ujednačeni sopran, vanredno čisti sopranski visoki C u finalu drugoga čina i nježni neposredan lirizam na početku treće slike“. Pjevala je zatim Leonoru u Trubaduru i Nenad Turkalj pisao je 19. ožujka 1954. u Novom listu o novim protagonistima na reprizi nanovo postavljene opere. Napisao je da je „Marija Podvinec u ulozi Leonore dala tom tipičnom verdijevskom liku svježine i životnosti, premda još nije potpuno ušla u sve detalje partije. Ljepota njene scenske pojave, visoke glasovne mogućnosti i individualni stil interpretacije obećavaju da će ona s vremenom ulogu Leonore uvrstiti među svoja najbolja ostvarenja,“

    Marija Podvinec (Margareta) – Charles Gounod, Faust, HNK u Zagrebu, 1953.Tijekom ljeta 1954. zagrebačka Opera gostovala je u Ljubljani svojom kultnom predstavom – Verdijevim Otellom s Josipom Gostičem i Tomislavom Neralićem. Kako je kritičar s inicijalima J. S. pisao u novinama Ljudska pravica, „lik Desdemone, djevojački nježne, iskrene i beskrajno zaljubljene dovršeno je oblikovala Marija Podvinec“. Zatim je krenula na Salzburške svečane igre i na Dubrovačke ljetne igre. U Salzburgu je 20. kolovoza s orkestrom Mozarteuma pod ravnanjem Josepha Messnera sudjelovala u izvedbi Pergolesijeva djela Stabat mater i u Mozartovoj Misi u C-duru. Kritičari su istaknuli njezinu „majstorsku interpretaciju, divan glas i veliko umijeće pjevanja što je ostavilo utisak pjevačice velikog formata“ (Salzburger Volkszeitung, Salzburg, 24. kolovoza 1954.). Sakralnu glazbu Mozarta i Pergolesija pjevala je s mnogo uspjeha i u Beču. U rujnu je u Dubrovniku priredila koncert opernih arija s Dubrovačkim gradskim orkestrom pod ravnanjem Klara M. Mizerita. Često je nastupala na koncertima kao tumač popijevke i vokalno-orkestralnih djela, kao što je i oratorij Kralj David Arthura Honeggera.

    U jesen 1954. s velikim se zanimanjem očekivao i najavljivao prvi nastup Marije Podvinec u naslovnoj ulozi Aide. Nenad Turkalj u Narodnom listu 15. rujna napisao je: „Očekivanja su se ispunila: elegantnom i veoma lijepom pojavom, savjesno razrađenom glumom i dobro upotrebljenim velikim glasovnim mogućnostima ona je ostvarila lik Aide u pravom smislu riječi snažan i impresivan. U pogledu pjevačke interpretacije treba posebno istaći bogatstvo izražajnih mogućnosti u pijano prelazima, kakvih na našoj pozornici nismo čuli od odlaska Dragice Martinis. Postignućem maksimalne koncentracije u izražaju (cjelokupnom glumačkom i pjevačkom) Marija Podvinec moći će ulogu Aide uvrstiti nesumnjivo među svoje najljepše uspjehe.“

    Marija Podvinec (Jaroslavna) – Aleksandar Borodin, Knez Igor, HNK u Zagrebu, 1954.U prosincu je nastupila na svojoj posljednjoj premijeri – pjevala je Jaroslavnu u Borodinovu Knezu Igoru. U privatnom životu vedra i ekstrovertna lako je stvarala kontakte. Ali njezina prava vibrantna narav, krajnje senzibilna i bogata osobnost kao da je najbolje dolazila do izražaja u njezinim kreacijama introvertnih likova kakva je bila upravo Jaroslavna. To je neposredno osjetio i Lovro Županović pišući u Vjesniku 27. prosinca 1954. da „se nije odmah uspjela snaći: ispočetka nesigurna i glumački i glasovno, ona je u III. slici, a osobito u plaču (V. slika) potresno donijela psihu žene, koja pati i koja se nada.“

    Marija Podvinec bila je u punom naponu stvaralačke snage, prvi sopran zagrebačke Opere, nasljednica velike Vilme Nožinić. Nitko tada nije mogao slutiti što će se dogoditi na početku 1955. godine. Dana 15. siječnja nastupila je u Beethovenovoj Devetoj simfoniji i zatim krenula na vrlo uspjelo gostovanje ansambla zagrebačke Opere u Londonu od 24. siječnja do 12. veljače. Onda se dogodilo nešto neobično. Na predstavi Kneza Igora prestala je pjevati. Svi su bili začuđeni jer joj se nešto slično nikada nije dogodilo. Uvijek je bila savršeno muzički sigurna. Bili su to prvi znaci opake bolesti koja je zadrla u ono što joj je bilo najmilije, u glas, u pjevanje, koje je bilo dio njezina bića. 

    Početne trenutke indispozicije nije uzimala ozbiljno i nije ih povezivala s nekom teškom bolesti. No nastup u Londonu i neshvatljiva promuklost doveli su je do odluke da neko vrijeme ne pjeva. Nakon toga je još jedanput otpjevala Jaroslavnu. I to je bio njezin posljednji nastup. Godine 1955. preselila se s obitelji u Beograd. Bolest je uzela maha. Svi pokušaji njezina supruga, poznatog otorinolaringologa i uglednih švedskih liječnika, te operacija u Stockholmu, ostali su bez uspjeha. Ta divna, velika umjetnica umrla je na vrhuncu sjajne karijere u svojoj četrdeset i sedmoj godini. Umrla je nakon nepunih godinu i pol očajničke borbe s bolešću, 9. lipnja 1956. godine.

    Marija Podvinec, rođena Sepe, samo je pet godina bila članica zagrebačke Opere, ali je ostala u neizbrisivu sjećanju kao velika umjetnica i draga osoba.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti