Mate Čulić Dragun

(Split, 1884. – San Francisco, 1962.)

  • Mate Čulić DragunLjepotu glasa Mate Čulića Draguna otkrio je u Splitu skladatelj, dirigent, orguljaš i kapelnik u katedrali Eligio Bonamici (1847-1915). Nakon što ga je 1909. pratio na koncertu, poslao ga je u Bolognu na Konzervatorij, gdje je učio kod A. Vezzanija. Debitirao je 1911. u Teatru Sociale u malome mjestu Revereu kraj Bologne kao Silvio u Pagliaccima, što mu je otvorilo put na veće talijanske provincijske operne pozornice. Između ostalog godine 1917. u Teatru Della Pergola u Firenci pjevao je Tonija u Pagliaccima, 1920. u Teatru Petruzzelli u Bariju Gellnera u operi La Wally Alfreda Catalanija. Godine 1921. nastupio je u Areni u Milanu kao Barnaba u Giocondi, 1923. gostovao je u Teatru Comunale u Bologni, 1924. bio je član Talijanske opere u Nizozemskoj.

    U veljači 1926. Mate Čulić Dragun nastupio je u Zagrebu kao Germont u Traviati i Tonio u Pagliaccima. Lujo Šafranek-Kavić tom je prigodom nakon njegova nastupa kao Germonta napisao u Obzoru 3. veljače da je umjetnik „prošao talijansku pjevačku karijeru i pjevao kroz više od petnaest godina na raznim talijanskim a i vanjskim pozornicama s uspjehom“ i nastavio: „Iako se g. Čulić predstavio našoj publici, kako izgleda, tek nakon što je već prekoračio svoju kulminaciju, ipak su se jasno ispoljile sve sposobnosti, koje su mu u vanjskom svijetu pribavile taj uspjeh. Prije svega to su prirodjene glasovne kvalitete. Jasni, meki bariton svijetloga tenoralnoga timbra koji naročito u najvišem položaju, od d do as, zvuči metalno, zvonko i efektno. Pjevač služi se ovim visinama sa zamjernom lakoćom, neusiljeno. Srednji položaj naprosto je plosnat, bez rezonance, nejednak u boji, dok dubine uopće nema. [...] Ili je srednji i dublji položaj uslijed forsiranja već istrošen, dok je prirodjena laka visina ostala sačuvana u svojoj svježini? Vokalizacija i izgovor su odlični. Fraze su dobro izradjene. U dinamičkom niansiranju prevladava jednoličnost kao posljedica slabe izražajnosti i smanjene sposobnosti modulacije glasa u srednjim i dubljim položajima. Glumačka kreacija ne izlazi iz granica konvencijonalnosti. U cjelosti pjevač, kakvoga talijanska pozornica, naročito ona manja, preferira: pjevač koji u ensembleu pristojno ispunjuje zadatak, a koji na 'svojim' mjestima može da poluči briljantan efekat. Publika primila je čednoga pjevača sa mnogo simpatija.“ Riječ je 16. veljače zaključila da ga „treba angažovati“ nakon „velikog uspjeha i frenetičnog pljeska“ koji je Dragun doživio kao Tonio. Ističući njegove „jasne i zvonke visine“, list nadalje piše da mu je „pjevanje prirodno, bez rafinmana, bez prenemaganja i bez glumačkog unošenja osjećaja u partije“ i dalje da je „suviše ravan i jednostavan, nekako suh, kao splitski težak, čiji je sin“ te da je „prolog otpjevao klasično, gotovo parnasovskim mirom“.

    Koliko se Dragun doista svidio neovisno o uspjehu kod publike – teško je reći, no u Zagrebu nije više nastupio. Sreću je potražio u Sjedinjenim Američkim Državama. Nastupao je s raznim putujućim opernim družinama u ulogama grofa Lune u Trubaduru, Pose u Don Carlu, Jaga u Otello, Enrica u Luciji di Lammermoor, Gérarda u Andrei Chénieru, Escamilla u Carmen, Gellnera u La Wally, Alfija u Cavalleriji rusticani i Telramunda u Lohengrinu. The Pittsburgh Press 26. veljače 1928. najavljuju njegov skori koncert kao „slavnog hrvatskog baritona“ i citiraju tisak iz Detroita koji ga opisuje kao „briljantan operni instrument, koji je od srednjih položaja prema visinama virtualni duplikat Titte Ruffa“. Godine 1929. u New Capitol Theateru u San Franciscu pjevao je Escamilla.

    U Novostima 24. studenoga 1936. pod naslovom Naši muzičari u Americi Milan Katić opširnije je pisao o Dragunu. Naveo je da su američke novine javljale o uspjehu jugoslavenskog baritona „Mate Dragun Chulicha“ na koncertima u Chicagu, Detroitu, St. Louisu, Clevelandu, San Franciscu te da je uskoro angažiran u Pacific Operi u San Franciscu, u kojoj pjeva Amonasra u Aidi i Rigoletta. Citira The San Francisco News, koje pišu: „Matteo Dragun Chulich iznio je naslovnu ulogu na jedan način, koji mu je kao pobjedu donio vanredno silno priznanje svih, koji su ga slušali. Njegov glas je bio vanredno podesan za tu ulogu, njegova interpretacija 'Rigoletta' je slikovita i usavršena izvrsnom glumom.“ Katić dodaje da je nastupao u Hollywood Bowl festivalu „Simfonije pod zvijezdama“ u Aidi sa Siščankom Elfriede Wynne, rođenom Heller. Dodaje da je „odbio angažman u Metropolitanu jer nije htio da bude Talijan“. No nije li ipak nastupao i snimao za HMV kao Matteo Dragoni, kako ga nalazimo u katalogu za 1924. godinu? Neki izvori navode da je riječ o talijanskom baritonu, ali novine Lodi News Sentinel 16. travnja 1937. pišu da će u Traviati u Stocktonu, California nastupiti dalmatinski bariton Matteo Dragoni. U jednom od mnogih popisa pjevača pod slovom D piše da je Matteo Dragoni zapravo Mate Čulić Dragun. Zbunjuje navedena godina rođenja 1890., ali zar se i danas neki pjevači ne predstavljaju i sedam godina mlađima? U izdanjima HMV zastupljene su arije i ariozi Alfija iz Cavallerije rusticane, Gerarda iz Andree Chéniera, Telramunda iz Lohengrina, Germonta, Rigoletta, Des Sirieuxa iz Fedore, Michelea iz Plašta, Giannija Schicchija, Escamilla te Carla iz Germanije Alberta Franchettija.

    Posljednji poznati nastup Mate Čulića Draguna bio je 1943. u Fugazzi Theateru u San Franciscu kao Enrica u Luciji di Lammermoor. U tom je gradu djelovao kao pjevački pedagog i u njemu je 1962. umro.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2016.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti